Dok se u Hrvatskoj od 2000. vodi otvorena agresija protiv klasičnog, kršćanskog, sustava vrijednosti a za turboliberalni začinjen bizantskim štihom, istodobno se na političkoj sceni posljednjih osam godina (re)afirmiraju političari koji po svjetonazoru u teorijskom i u praktičnom pogledu ideološki pripadaju totalitarnom komunističkom režimu jugoslavenskoga tipa. SDP-u je u ovom desetljeću pošlo za rukom reformirati HDZ iz središnje nacionalne stranke u stranku za provođenje liberalnog sustava vrijednosti. HDZ-u nije pošlo za rukom reformirati SKH/SDP iz jugokomunističke u socijaldemokratsku stranku. HSS i HSLS dobivaju sve manje glasova otkad su na vlast 2000. doveli SDP, međutim, što manje osvoje glasova to su važniji u formiranju vlasti i političkoj trgovini vrjednotama. HSP s Đapićem je bez perspektive. Nije se u takvoj situaciji za čuditi što u prvi plan iskaču političari tipa Pupovac, Milanović i Kajin, za koje je većina mislila da više ne će dominirati u demokratskom društvenom uređenju u „jedinoj nam i vječnoj Hrvatskoj“.

Oni su, istina, posljedica, a ne uzrok, što im se ipak ne može uzeti u olakotne okolnosti u slučajevima kad zaobilaze Ustav i saborsku prisegu. Milorad Pupovac u Srbu slavio je pod komunističkim obilježjima 27. srpnja 2008. dan četničkog ustanka protiv hrvatske države. DORH, Sabor, Vlada i predsjednik države nisu reagirali. Nekoliko dana kasnije zaobišao je Knin i Čavoglave gdje se slavio Dan pobjede hrvatske države nad velikosrpskim agresorom. Unatoč tomu što svojim mislima, riječima i djelom dokazuje da ne priznaje stvarni temelj Republike Hrvatske on je u vlasti koalicijski partner reformiranom HDZ-u. Zoran Milanović, predsjednik SDP-a, nije zadovoljan dosadašnjim dosezima reformiranog HDZ-a, pa je i on bez posljedica u Srbu proslavio četnički ustanak, djelom i riječima pokazavši kako se HDZ može još više reformirati prema SDP-ovim smjernicama. Možda i zato vodeći hadezeovci na godišnjem odmoru čitaju A. Tomića, B. Radakovića, B. Dežulovića – dežurne pisce esdepeove reforme hrvatske Hrvatske, jer reforma, poput revolucije, ne smije stati. Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Milanoviću je u drugom planu.

Njemu još nije jasno zašto on nije premijer kad bi još bolje provodio istu politiku kao i reformirani HDZ! Trčanje štafete za Titov vječni Dan mladosti, on bi zamijenio četverogodišnjom štafetom po načelu: Četiri godine trči reformirani HDZ, četiri godine nereformirani SDP i tako ukrug. U toj nakani pokušao mu je pomoći i predsjednik Mesić, ali on, koliko god se trudio, ipak nije Tito, premda ga, prema samoupravnom sporazumu poslije mandata očekuju faraonske prinadležnosti, kakve uživa Castro na Kubi i kakve je imao doživotni predsjednik SFRJ. Jeste li ikad u Kninu o Danu pobjede vidjeli nekoga iz IDS-a, primjerice, Damira Kajina? Moguće se Kajin umorio, ta toliko je tijekom godišnjeg odmora radio na zabranama koncerata Thompsona, da bi mu pozavidio i Ranković, onaj od prije četvrte sjednice CK SKJ održane 1. lipnja 1966. na Brijunima pod predsjedanjem generalnog sekretara SKJ Josipa Broza Tita, na kojoj je uklonjen s najviših dužnosti. Ranković je zabranjivao od 1945. do 1966., pa zašto ne bi i Kajin od 2000. do daljnjega, posebice stoga što mu se na aktualnoj političkoj sceni nitko ne suprotstavlja politički relevantnim argumentima.

Samoupravni interesni sporazum u višestranačkom ruhu, kojim se „udružuju rad i sredstva“, poznat iz udruženog rada samoupravnog socijalizma, upravo afirmira i potiče Pupovce, Milanoviće i Kajine da uzmu ono što im se na pladnju nudi. Besplatno je – sve to plaća radnička klasa stjerana u udruženi rad svekolike tranzicije iz beogradske u bruxellesku pokornost. Sve to ide do reafirmacije logike sudova udruženog rada. Sredstva se prelijevaju iz veće u manje samoupravne interesne zajednice, o čemu odlučuje uski sloj privilegiranih, nekad - avangarda radničke klase, danas – demokratski i parademokratski legitimiteti. Ako se pritom ne poštuje Ustav i zakon, stvar se prešuti - nepisani je anex samoupravnom sporazumu – uz obaveznu frazu kako „pravna država mora funkcionirati“. Hrvatska je uz obranu od velikosrpskog agresora početkom devedesetih godina prošloga stoljeća istodobno mijenjala i totalitarni režim u slobodarski. Jugokomunistički u demokratski. Partijski u pravni. Pupovac, Milanović i Kajin vrh su sante leda i paradigmatičan dokaz kako se promjena dogodila tek djelomično. Još neko vrijeme biti će kočničari održiva razvitka hrvatske države. Događaji u Srbu i Kninu, te zabrane rada Thompsonu pridonijele su novoj etapi politike razdora, ali i padu komunističkih krinka više negoli površne saborske rasprave o pojedinim pitanjima.

Nenad Piskač
Hrvatsko slovo

{mxc}