Ovih dana rat u Gruziji i oko nje tema je medija, kako u svijetu tako i u Hrvatskoj. Traže se se paralele s Kosovom, Hrvatskom ili se pak iz sjećanja izvlače ratovi u kojima mali ljudi gube glave zbog politike koja se pokušava dešifrirati iz novina i s televizijskih ekrana. Na naslovnicama gledamo fotografije izbjeglica u šatorima što posve prirodno izaziva revolt ili barem ogorčenje dok se istovremeno autori članaka pokušavaju baviti moralom politike koja izaziva ovakva stradanja. Kao i obično, i jednako kao što je bio slučaj kad se o našem Domovinskom ratu pisalo u inozemstvu, gotovo nitko nije u stanju napisati ni riječi o stvarnim uzrocima i posljedicama rata. Riječ je uvijek samo o povodu ili povodima sukoba gledanim isključivo kroz filtere zapadnih medija i medijskih interesa ali još više kroz interese politike koja kroz te iste medije dopire do šire publike. Ovaj je autor nedavno proveo gotovo godinu dana u Gruziji i stoga sve što slijedi dio je utisaka prikupljenih kroz to vrijeme.

Gruzija je jedna od bivših država Sovjetskog saveza. Bila je vrlo važan član SSSR zbog svojeg geografskog položaja, na samom jugu države. Sovjetskom Savezu dala je jednog od najgorih masovnih ubojica u povijesti – Josifa Džugašvilija ili popularnije, Josifa Visarionoviča Staljina. Hrvanje Gruzije s carskom Rusijom priča je duga gotovo dva stoljeća i Gruzija je provela sve to vrijeme manje ili više uklopljena u rusku političku i interesnu zonu. Jedini izuzetak bile su godine između 1917 i 1921 kad je pri kraju tog perioda Gruzija bila pod britanskim protektoratom. Za razliku od Čečena ili Ingušeta koji su se borili protiv Sovjeta u njemačkoj vojsci (zbog čega su izgubili 'svoje' republike), 700,000 Gruzijaca borilo se u redovima Crvene armije protiv njemačke vojske. Za to je Gruzija dobila neke teritorije ali nikada nije dobila pravu državnost. Jedan od najpoznatijih boraca za gruzijsku državnost i samostalnost bio je i Zvijad Gamsakurdija, ujedno i prvi predsjednik samostalne Gruzije (nakon 1990 godine). Bez obzira gdje pokušamo naći podatke o današnjoj Gruziji, priča je uvijek jednaka: radi se naime o državi koja je nakon raspada Sovjetskog Saveza prošla kroz 'unutrašnje teškoće' (građanski rat) i ekonomski kolaps da bi danas postala članicom brojnih 'zapadnih institucija' koja je nakon 'Ružičaste revolucije' (2003) postala 'bolje funkcionirajuća država'.

Međutim, stvarnost je znatno drugačija od ove slike koju nam daju (uglavnom) 'zapadni' mediji. Kako dakle izgleda današnja Gruzija – iznutra? Gruzija je prije svega očajnički siromašna država. Zanimljivo je kako npr Wikipedia fantastično 'frizira' stvarnost kad npr govori o gruzijskoj ekonomiji: iako se detaljnije bavi strukturom gruzijskog uvoza (!) ne daje nikakve detalje o gruzijskom izvozu. Najveći dio gruzijskog izvoza, o čemu u Wikipediji nema ni riječi – 18% bruto nacionalnog dohotka - jest, ni manje ni više nego – željezni otpad. Drugim riječima, Gruzija ne proizvodi gotovo ništa što je moguće izvoziti pa je tako lakše objasniti zbog čega je Rusija 2005 zabranila uvoz gruzijskog vina i mineralne vode nastojeći Gruziju 'disciplinirati'. Željezni otpad naime čine industrijska postrojenja koja su do 1990 radila za cijeli SSSR a nakon toga su naprosto zatvorena. Prvi korak Zvijada Gamsakurdije, prvog predsjednika samostalne Gruzije bio je ni manje ni više nego uništavanje svega što je u Gruziji podsjećalo na SSSR. Jedna od prvih žrtava ovog gotovo suludog pohoda pod egidom nacionalne emancipacije bila je cjelokupna državna infrastruktura. Prema riječima mnogih Gruzina s kojima je razgovarao ovaj autor, Tbilisi je do 1990 bio čist i blistav grad. Danas, to je grad koji mnogo više podsjeća na srednjeistočnu mahalu, gdje blista malo što osim glavne ulice. Gruzija je jedina država u kojoj je ovaj autor vidio dalekovode bez žica koje su – ukradene. Tbilisi je grad među planinama od kojih na jednu od njih vodi i žičara. Ova je međutim u u nepovratno uništenom stanju i kako je ovome autoru rečeno, zbog toga jer su je izgradili Rusi... Gamsakurdija je naime odmah po dolasku na vlast 1991 godine ciljano uništavao – valjda u revolucionarnom zanosu – dijelove gradske infrastrukture izgrađene u doba dok je zemlja bila dio SSSR-a.

U Tbilisiju svaki poštovanja vrijedan muškarac u džepu nosi pištolj a oni smioniji i Uzi (prigodno malenu automatsku pušku) koju će ako ih smeta pri sjedanju za stol u restoranu, smjerno izvući ispod sakoa i predati na čuvanje 'tjelohranitelju'. Sam Tbilisi mješavina je sovjetske arhitekture čija su djela uglavnom u raspadanju i pred-sovjetskih građevina u još gorem stanju koje nitko ne dira između ostalog i zbog kojih $200 prosječnog mjesečnog prihoda stanovništva od kojeg je 2001 oko 54% živjelo ispod granice siromaštva. Sve izvan Tbilisija, dakle 'provincija', beskrajno je depresivan okoliš očajnih puteva, sela bez ikakve infrastrukture koja izgledaju kao da su ih ljudi napustili prije više desetljeća i pokojeg još preživjelog industrijskog pogona iz sovjetskih vremena koji čeka izvoz u formi starog željeza. Nesumnjivo, radi se o krajnje siromašnoj i zapuštenoj državi koju vodi neka vrsta političke elite koju krasi manjak bilo kakve vizije što i kako napraviti s tom istom državom. Iako se na raznim mjestima može pročitati kako je Gruzija 'znatno napredovala u borbi s korupcijom (osobito i posve razumljivo nakon Ružičaste revolucije!) nema baš ničega što je u toj državi pojedincu ili poduzeću moguće napraviti u svakodnevnom životu, bez posebnih 'naplata'. Posebna priča su jadi školovanih koji neprestano izlaze iz lokalnog sveučilišta. U državi u kojoj samo oko 25% bruto nacionalnog dohotka dolazi od industrijske proizvodnje, za njih u zemlji nema posla – iako je službeno samo oko 13.5% nezaposlenih.

Pijun na šahovskoj ploči

Najbitniji dio priče o Gruzijskoj borbi za vlastitu državu (nakon 1990) jest ono o čemu se podatci nalaze isključivo između redaka članaka po novinama. Gruzija je naime kao sovjetski antagonist (jedan od mnogih) bila žrtvom civilnog rata i produženog unutrašnjeg sukoba koji se danas navodi kao bitan razlog njezina siromaštva. Odakle taj sukob? Kao taj isti sovjetski antagonist, Gruzija je od samog početka ušla u vidokrug onih koji traže kome i kako omogućiti put u demokraciju pa je samo George Soros na Ružičastu revoluciju u Gruziji potrošio 40 milijuna dolara. Naravno, radilo se samo o tome kako na vlastu Gruziji dovesti vladu koja će bolje koristiti strateškim interesima Zapada od nekakve gruzijske ultra-nacionalističke 'bande' koja je do tog trenutka bila na vlasti i u koju se bilo nemoguće pouzdati. Zbog neprestane borbe manje ili više nacionalističkih grupa za vlast u državi (od kojih je najmanje jedna bila grupa dobro uvježbanih boraca u uskoj vezi sa svakom vrstom mafijaških 'businessmana') trajni sukob s nacionalnim manjinama u Abhaziji i Osetiji danomice je dobijao na žestini. Stanovnika Abhazije i Osetije koji nisu Gruzini vrlo je malo ali su oni tijekom državne emancipacije Gruzije (koja je počela dolaskom Gamsahurdije na vlast) bili izloženi svakom mogućem obliku pritiska čiji rezultat su i referendumi na kojima su 'proglasili' nezavisnost od Gruzije.

U vrijeme kad se to događalo, Rusija je bila na koljenima zbog sloma planske privrede u kombinaciji s manipulacijama američkih financijskih krugova (kao referenca za ovo mogu poslužiti tekstovi Josefa Stieglitza, bivšeg glavnog ekonomista Svjetske banke) no unatoč tome Rusija se uplela u to 'borbu za nezavisnost' minornih grupa ne-gruzinskog stanovništva pružajući im podršku. Treba li se tome čuditi ili se nad time zgražati? Prisjetimo se se sljedećeg: Početkom devedesetih, američka administracija i vlada Rusije potpisale su sporazum kojim se a. – Rusija obvezuje povući sve svoje konvencionalne i nuklearne snage unutar vlastitih granica (dakle izvan teritorija država Varšavskog ugovora i b. – SAD su se obavezale da se NATO neće širiti izvan dotadašnjih granica, dakle na države Varšavskog ugovora. Rusija je u potpunosti ispunila svoju obavezu jer uostalom i nije imala drugog izbora s obzirom na tadašnje ekonomsko stanje države. S druge strane, Atlantski savez danas obuhvaća sve bivše članice Varšavskog ugovora u Europi te još neke države koje nikad nisu bile članice ni Varšavskog ugovora ni Atlantskog saveza. Tko je dakle održao riječ i koga se zapravo treba bojati? Kad se govori kako je cilj sadašnje politike SAD-a okruživanje Rusije do stupnja dosezanja potpune nuklearne nadmoći, nitko se nad time ne čudi niti se zgraža iako istini za volju, članaka na tu temu vrlo je malo izvan specijaliziranih publikacija poput mjesečnika 'Foreign Affairs', glasnika notornog CFR-a (Council of Foreign Relations) o kojem vjerujemo ne treba trošiti previše riječi.

Evo što je o ludosti Gruzije i gruzijskog predsjednika rekao Mihail Gorbačov u Washigton Postu od 12 kolovoza: Ono što se dogodilo 7 kolovoza van svake je pameti. Gruzijska je vojska napala glavni grad Južne Osetije Tskhinvali upotrebljavajući višecijevne raketne lansere koji su dizajnirani za uništavanje velikih površina terena. Rusija je naprosto morala reagirati. Optužiti Rusiju za agresiju na 'malu Gruziju koja je bila bez obrane' nije samo hipokrizija već je i pomanjkanje humanosti. Gruzijsko je rukovodstvo moglo učiniti nešto takvo jedino uz prešutnu podršku i ohrabrenje neke mnogo veće sile. Gdje je i u kojim medijima glasno rečeno da je, u stvari, Gruzija napala Južnu Osetiju a tek potom, da je Rusija napala Gruziju? U kojem grmu leži zec postalo je jasno 14 kolovoza kad je objavljeno da je Poljska konačno potpisala sporazum s SAD o instaliranju tobože antiraketnog sustava čija je svrha (jednako tobožnja) raketna opasnost koja dolazi iz Irana. Poljska se naime počela opirati potpisivanju tog sporazuma tražeći mnogo veću odštetu od SAD-a nego što je bilo 'predviđeno'. Mali lokalni rat u Gruziji, posve sigurno isplaniran do detalja u State Departmentu, ubrzo je smanjio poljsko zanovijetanje i traženi je sporazm potpisan. Antiruski refleks je u državama bivšeg istočnog bloka i daje jak – i ne bez razloga. Južna Osetija je pak dio Gruzije u njezinim priznatim granicama. Nekima je to argument za tvrdnju da se Rusija nema pravo miješati u unutrašnje stvari Gruzije, najmanje ulaskom vojnih jedinica na tuđi teritorij. No, skrivanje činjenice da je u stvari Gruzija napala vlastiti teritorij višecijevnim raketnim bacačima bez i jedne riječi o potrebi da se problem Osetije riješi pregovorima (kako to vole reći zapadni mediji i politika – ali samo kad im odgovara) govori više od svega koliko je isprazna humanitarna retorika politike Zapada.

Podsjeća li dakle ruska agresija na Gruziju na Miloševićevu agresiju na Kosovo? Ili možda raketiranje vlastita teritorija Gruzije mnogo bolje podsjeća na Miloševićevu agresiju na Kosovo? Za ovog autora nema sumnje o čemu se tu radi. Je li ruska agresija na Gruziju možda ipak sličnija američkom bombardiranju Srbije i nije li gotovo sigurno buduće otvaranje ruskih vojnih baza u Osetiji ili Abhaziji slično otvaranju američke vojne baze na Kosovu? U oba slučaja naime radi se o ostvarivanju 'strateških interesa' velikih igrača a ne o razrješavanju humanitranih pitanja kao to naivnoj javnosti može izgledati odnosno u što je ta ista javnost u potpunosti uvjerena. Bit će da u Hrvatskoj još uvijek ima mnogo onih koji misle da se SAD upleo u balkansku krizu iz humanitarnih razloga no takve treba podsjetiti da je američka baza na Kosovu druga najveća američka baza u Europi. Zbog čega? Zbog slobode kosovskih Albanaca? Shodno tome, ima li koga tko misli da se Rusija brine o slobodi stanovnika Južne Osetije ili Abhazije koji po nacionalnosti nisu Gruzini? Kako je jasno da se radi o igrama čiji su ciljevi mnogo dalekosežniji on etničke slobode stotinjak tisuća ljudi, prije nego se Rusiju osuđuje kao imperijalističku silu koja ponovno diže glavu, pokušajmo se prisjetiti što se sve u posljednjih tridesetak godina dogodilo u svijetu zahvaljujući američkoj brizi za slobodu i širenje demokracije. Od 'dizajniranja' Talibana kao antiruskih jedinica u Afganistanu i do današnjeg ratovanja u Afganistanu protiv tih istih Talibana do dva iračka rata i barem dva milijuna mrtvih (od čega milijun i pol civila) do suradnje i podržavanja najcrnjih režima novije povijesti (poput onog u Saudijskoj Arabiji) – vidi li se tu posljedice politike SAD-a i podsjeća li to na ono što danas radi Rusija na Kavkazu?

Sjeća li se tko američke politike u Centralnoj Americi u posljednjih pedeset godina i humanitarne katastrofe koja i dalje traje – iako je nema u medijima? Pod egidom borbe protiv komunizma (kad je o Centralnoj Americi riječ gotovo 100% izmišljenog) SAD su držeći to područje vlastitim dvorištem radile i rade što god im nalažu njihovi strateški, 'povijesni' ili već nekakvi drugi interesi. Zbog čega je dakle nemoguće pomiriti se da i druga strana ima svoje strateške ili ako baš hoćemo i povijesne interese da određuje i definira što se događa u njezinu vlastitu dvorištu? SAD imaju u svijetu preko 800 vojnih baza – čemu one služe ako ne projekciji vlastitih interesa? I onda, kad Rusija potegne pitanje vlastitih interesa, a Zapad (SAD) počne kokodakati o međunarodno priznatim granicama, humanitarnim pitanjima ili prekomjernoj uporabi sile (kao sada u Gruziji, pokazujući jednu izgorjelu zgradu) ne podsjeća li to na igre velikih oko Hrvatske ili prekomjerno granatiranje Knina što se sve pokazuje kao obična laž ili bolje rečeno propaganda zbog obrane nekih drugih interesa?

Medijsko pokrivanje događaja u Gruziji tipičan je rezultat odnosa snaga u svjetskim medijima. Nedavno je obznanjeno da sve tri američke televizijske mreže (ABC, CBS, NBC) objavljuju tijekom tjedan dana po tri minute vijesti iz Iraka. U Iraku se nalazi oko 250,000 američkih vojnika a taj rat je dosada stajao oko tisuću milijardi dolara. Mali lokalni sukob u Gruziji na kojeg je Saakashvili očito nagovoren od svojih američkih prijatelja istovremeno je zauzimao barem 25% vremena televizijskih mreža – a sve iz brige za humanitarnu situaciju i poštovanje međunarodnog prava prema kojem Rusija ne pokazuje baš nikakve obzire. Ako ima onih koji u to vjeruju, svaka im čast.

Spectato
Hrvati Amac

{mxc}