''Nosim kapu na tri roga i borim se protiv Boga, protiv popova i oltara, tamjana i sestara'''', morala su pjevati djeca po osnovnim prihvatilištima, školama, ljetovalištima i domovima Jugoslavije, jer ta se je borbenost prema Stvoritelju, prema Otkupitelju, prema Božjem Duhu i njegovim darovima i nadahnučima trebala pretvoriti u jezgru jugoslavenske zajednice. Sve pod znakom ''crvene zvezde'', stotine Titovih slika i drugih simbola boljševičkoga svijeta. Kod mnogih koji su ta vremena preživjeli, a u tim vremenima i bezobzirno napredovali na grbaći i krvi čestitih Hrvata, ta nametnuta mržnja prema Stvoritelju i mržnja prema svemu što je On usadio u ljudsku prirodu kao putokaz prema općem i osobnom dobru, i danas se primjećuje. U slučaju Hrvata, ta mržnja je bila posebno povezana s odbojnošću i prezirom prema vlastitoj domovini i svemu onome što domovinu predstavlja, oplemenuje i osposobljava za opstojnost. Tom procesu mržnje kao da nema kraja, dapače, on je u porastu od kraja 2007. do danas, aa ne vidi mu se završetak iz razloga što je taj patološki osjećaj podmazivan financijskim sredstvima i utjecajem znatne skupine moćnika koji nisu demokratske promjene i nezavisnost Hrvatske doživjeli kao početak novog povjesnog razdoblja nego tek kao kozmetičku reformu sustava.

KOS, partija i neke sekte

Nije prema tome čudo, što je Crkva u Hrvata pod neprestanom paljbom, koje se povezuje i danas s paljbom na nacionalne i socijalne interese naroda. Tako je svakodnevno vidljivo u javnom životu da udarci koje zadobivaju vjera i njene institucije, nekim se povjesnim automatizmom usmjeravaju istovremeno na neiskorjenivo domoljublje naroda. Treba naglasiti da u nekim zemljama bivše Jugoslavije, u onim strukturama moći koji slijepo slijede marksističku i udbašku dogmu, ima i onih - posebice neđu nekim drugaricama na visolim državnim dužnostima- koje su upale u razne egzotične sekte. Te sljedbe bi im trebale priskrbiti gotovo nadljudsku energiju, viječnu mladost a k tome i vlast nad svojim okruženjem. Ipak, muškarci koji potjeću iz tih istih marksističko-kosovskih odreda rijetko su skloni ezoterizmu: oni su mnogo realniji pa im mafijski poslovi više privlaće pažnju. U Makedoniji, na primjer bilo je takvih pojava, a one su možda još i snažnije što se više ide prema Zapadu toga bivšega područja Jugoslavije. Kod nas zapadnije, životni standard je viši i stvara još veće napasti.

Nema teorije zavjere

Svaka teorija zavjere je opasna pojava, jer ona ne samo da proizvodi psihološka opterećenja nego nameće i pojmove kolektivnje krivnje, uz stalno zabavljanje prošlošću, koja se ne može popraviti. Kako je to obrazožio na veoma sažet način Timur Jakobašvili, član gruzijske vlade koji već nekoliko mjeseci nije skrivao strah od unutarnjih sabotaža i prevrata, dakle prilično prije nego što je buknuo otvoreni rat s Rusijom, ''možemo govoriti o interesnim klanovima koji na osnovi mržnje žele apsolutnu vlast, zatim poradi tuđinske ovisnosti žele da ta vlast bude u stvari tuđinska, a zbog opakosti svojih namjera moraju djelovati zakrabuljeni među nama i to s dobrom grupacijskom organizacijom. Među nama. Nasuprot njih, miroljubivi i pošteni ljudi ne osjećaju potrebu niti prekrivanja, niti tajnovitosti niti fizičke ili drugačije nasilnosti. Uopće nisu organizirani, a morat će se organizirati od danas na sutra, jer nam prijeti i regionalna i unutarnja opasnost prevrata.''

U Hrvatskoj, ova zla koja stvaraju umovi zarobljeni u Titovom kultu i u ovisnosti o beogradskim službama, moći će se odstraniti s našeg obzora snažnim djelovanjem onih koji su inmuni na prijetnje, imuni na razne oblike ucjena, na razne oblike korupcijskih ponuda. Činjenica jest da se ogromna večina hrvatskoga naroda nalazi u toj moralnoj hijerarhiji ljudi, ali ta ogromna većina u mirnodopskim razdobljima pretvorila se je u ''šutljivu i neorganiziranu većinu.'' Crkva bdije nad vjerskim i moralnim vrednotama Hrvata, ali politički Hrvati su ti koji mimo današnjih varki, trebaju jačati duh obrane i građanske svjesti. Zbivanja u Gruziji, prouzročila su blizu naših istočnih granica euforične izjave koje govore o povratku na staro. Koliko je god bolno priznati tu činjenicu, opet postoje strukture koje srednjeročno mogu pokušati takav obrat.

Domagoj Ante Petrić
Fokus

{mxc}