Srb ovih dana ne silazi s dnevnog reda zbog protuzakonitog i protucivilizacijskog slavljenja svojedobno od totalitarnoga jugoslavenskog komunističkog režima nametnutog „dana ustanka“, 27. srpnja, kad su Srbi u Hrvatskoj ustali protiv ondašnje hrvatske države počinivši do danas neistražene zločine nad civilima. Ustanak protiv hrvatske države nije antifašizam, nego terorizam. Taj su terorizam ove godine u Srbu uveličali potpredsjednik vlade Slobodan Uzelac, predsjednik SDP-a Zoran Milanović i Milorad Pupovac iz SNV-a. Jedna braniteljska udruga stoga je s pravom podnijela DORH-u kaznenu prijavu protiv organizatora skupa (Srpsko narodno vijeće), te govornika Pupovca, Milanovića, Ingrid Antičević-Marinović i Srećka Reića zbog „rasne i druge diskriminacije, širenja lažnih i uznemirujućih informacija te rušenja ustavnog poretka veličanjem komunizma“.

Okupljenima su se, međutim, obratili i: Aleksandar Tonauer, predsjednik Vladinog Savjeta za nacionalne manjine, Savica Todorić, borac šeste ličke divizije Nikola Tesla iz Beograda, Boro Vučković, izaslanik predsjednika Mesića, Katica Sedmak potpredsjednica SABA Hrvatske, Jozo Radoš uime HNS-a i Jakov Jukić uime antifašista Zadarske županije (sutra.hr, 28. srpnja). Srb je neizbježan i u kontekstu druge reprize. U njemu je 25. srpnja 1990. usvojena Deklaracija o suverenosti i autonomiji srpskog naroda (šest točaka). Tamo je 30. listopada 1990. usvojen, od terorističkog Srpskog nacionalnog vijeća (utemeljenog na prijedlog zločinca Radovana Karadžića), čiji je slijednik današnje Srpsko narodno vijeće, i tekst proglašenja srpske autonomije u hrvatskoj državi. Deklaracija: „Ne može se bez učešća srpskog naroda u Hrvatskoj birati oblik jugoslavenskog zajedništva, a to naročito vrijedi za situacije legitimnog otcjepljenja. Otcjepljuju se narodi a ne države“. „Srpski narod daje sebi pravo da se na istorijskim teritorijama, koje objedinjuju sadašnje granice Hrvatske, opredjeljuje sa kime će živjeti, u kojem će režimu živjeti i kako će se povezivati sa drugim narodima u Jugoslaviji“. „Niko nema istorijsko pravo da određuje sudbinu srpskog naroda koji tu živi vjekovima i prije stvaranja države Hrvatske“.

Po istim načelima Srbi su ustali i 1941., jer bilo kakva samostalna država hrvatskog naroda umanjuje Veliku Srbiju - već stoljeće i pol temeljni srpski nacionalni program. U tekstu proglašenja srpske autonomije, agresorsko SNV 1990. proglašava „srpsku autonomiju na etničkim i istorijskim teritorijama na kojima ovaj narod živi, i koji se nalaze unutar sadašnjih granica Republike Hrvatske kao federalne jedinice SFRJ“. Autonomija je proglašena „na osnovu volje srpskog naroda“. Tekst poziva „srpski narod da se svim sredstvima odupre teroru ustašoidne vlasti“, dakle, na četnički terorizam iz 1941. Volja „srpskog naroda“ je provjerena „na plebiscitu sprovedenom od 19. avgusta do 2. septembra 1990.“. U Hrvatskoj izjasnio se 567.731 Srbin, „od toga za srpsku autonomiju 567.127“. Isti je omjer vjerojatno bio i 27. srpnja 1941., samo što je totalitarni komunistički režim srpski ustanak protiv hrvatske države proglasio antifašizmom, a Veliku Srbiju preimenovao u Jugoslaviju.

Narod koji dvaput u pedesetak godina popuši iz Srba istu velikosrpsku foru, mora se zapitati kad će u Srbu treći put „plebiscitarno“ buknuti velikosrpski program. No, kao i 1990., prethodno treba stvoriti atmosferu o fašističkoj Hrvatskoj i o opasnoj joj namjeri, što je u podjeli rada, zadatak ljevice. Upravo sada se to događa, a da službene vlasti pritom ne reagiraju, čime, postaju sukrivci. Zato Josip Juraj Strossmayer: „Ja mniem, da Srbima ne treba prostiti gdje ne imaju pravo, jerbo upravo tim bivaju smjeliji i drzovitiji“. „1941. - godina koja se vraća“ – podvaljeni je naslov Slavka Goldsteina na koji se poziva Milanović. U funkciji je stvaranja protuhrvatske magle koja daje pogonsko gorivo i opravdanje velikosrpskom planu. U Hrvatsku su se, naime, vratile združene snage iz Srba 1941. i 1990. Mihailović i Džujić iz ustanka u Srbu 1941. i Martić i Rašković iz ustanka u Srbu 1990. antifašisti su onoliko koliko i Plavšićka, Krajišnik, Mladić i Karadžić u BiH. Mihailović je u Srbiji već proglašen „antifašistom“.

Svečari iz Srba, pod znakovljem totalitarnog komunističkog režima, nisu se 27. srpnja 2008. ogradili od Deklaracije i autonomije iz 1990., od zločina „ustanka“ iz 1941., od četnika popa Džujića, od zločina crvene petokrake poslije završetka Drugog svjetskog rata, niti od srbijanskog proglašenja Mihailovića antifašistom. Za njih je prvi velikosrpski ustanak „antifašizam“, a drugi – sukob zločinačkih organizacija i građanski rat. U tom pogledu Tadić je i ove godine iz Beograda raspalio rafal po Oluji, isto kao što su Srbi iz Srba raspalili po Hrvatima 1941. i 1990. Što će smisliti poslije treće reprize refrena Spremte se, spremte, četnici, silna će borba da bude!?

Nenad Piskač
Hrvatsko slovo

{mxc}