Sve informativne emisije na televiziji nekada su počinjale vijestima o uspjesima političara i politike. Tako je bilo i na prvim stranicama novina i časopisa. A danas... Jedan od istaknutijih hrvatskih branitelja, koji je kao dragovoljac srcem i dušom krenuo u borbu za oslobođenje svoje, hrvatske domovine, nakon kraćih borbi sa srpskim okupatorom, ostao je u invalidskim kolicima. Sretan i presretan što je živ. Djeca ga gradom, kao i na neke svečanosti na koje ga pozivaju (u posljednje vrijeme sve manje), guraju u kolicima (na kojima vijori hrvatska zastavica), da se uz ostalo vidi kako smo i mi u ratu imali teških invalida. Katkad se znalo dogoditi da su ga prije svečanosti mnogi tapšali po ramenu i čestitali mu, ne znajući ni pitajući tko je, ali čim bi svečanost bila gotova obično je znao ostati sam, zajedno sa svojim pratiteljem i tek na kraju morao je napustiti dvoranu, pogotovo, ako je u drugoj prostoriji bio organiziran domjenak, jer svi su bili brži od njega u kolicima. Ovih dana ponovno nam se javio. Uznemiren je. Priča nam kako više ne može čitati novine ni gledati informativne emisije na televiziji. Ako nešto od toga i pogleda, prvo što mu upadne u oči su vijesti iz crne kronike. Ili je netko nekoga ubio, pretukao ili je, pak, u Afganistanu eksplodirala bomba.

Mediji prenose i nesreće koje su se dogodile u južnoj Americi i dalekoj Kini. Čak znamo kako su nastradala dva čovjeka negdje na sjeveru Afrike ili, pak, kakvo je nedjelo napravio neki luđak u Tokiju. Ne, ja to više ne mogu slušati ni gledati - priča ogorčeno te dodaje da od "dobrih vijesti" možemo čuti kako benzin ipak ne će prijeći magičnu brojku od 10 kuna, kako se novinarka HTV-a u Šibeniku opuštanjem uz more priprema za odlazak na Olimpijske igre u Peking, kako se neka poznata pjevačica ipak ne rastaje ili, pak, kako će Hrvatska u EU "sigurno" 2012. godine! O hrvatskom Domovinskome ratu uglavnom ni riječi. Ili tek tu i tamo dva reda i fotografija manja od poštanske marke, kako je negdje obilježena neka obljetnica iz devedesetih. Piše se još o optuženicima koji se nalaze u Haagu i to je sve. Da, i športskih priloga ima na sve više stranica. Kruha i igara očito nam ne nedostaje. I tako dok se ovaj istaknuti hrvatski invalid Domovinskog rata sve to pita, a uzgred i kako da preživi, u novinama ponovo "dobre" vijesti koje će "obradovati" sve one, uključujući i veliki broj hrvatskih branitelja, koji će ovo ljeto umjesto na moru provesti "u lavoru": Tako Jutarnji list 6. srpnja donosi reportažu o tome tko od marljivih i poštenih Hrvata koji rade "24 sata na dan", a nekada i duže, ima kakvu jahtu i koliko koja košta.

Pavo Zubak kupio je jahtu za 12 milijuna eura, a Željko Kerum po cijeni od 10 milijuna eura, Dubravko Grgić za "samo" 6,5 milijuna eura. Jahte Zdravka Mamića i Dine Rađe su najjeftinije: iznose tek oko 1,5 milijuna eura. Novine čak navode da Kerumova jahta troši za gorivo po satu 7000 kuna! I to nije sve. Ima tvrtki koje odlično posluju. O tome izvještava Večernji list od 5. srpnja.Prihodi u vlasništvu tvrtke Todorić lani su iznosili 21 milijardu kuna, Drkove Vindije 4 milijarde, Pevec, Zubak i Gucić nešto su slabiji, jer njihovi su prihodi tek od dvije do tri milijarde kuna. Sve ove tvrtke i njihovi vlasnici ovih dana obilježavaju i neke jubileje; uglavnom su osnovane kad su hrvatski branitelji krenuli u rat za oslobođenje domovine. Tvrtka Kerum je u povodu toga pozvala sve Splićane na besplatni domjenak! Jesu li mu bili nazočni i hrvatski branitelji, nije nam poznato. Gospodin Kerum se strašno uzbudio kad su ga samo pitali odakle mu nekakav superluksuzni osobni automobil! Odmah je bio pozvan na televiziju gdje je vrlo ružno govorio o onima koji su uopće postavili ovako "glupo" pitanje! Nije Hrvatska "banana republika", ovdje se sve radi po zakonu, a da je čovjek nešto kriv već bi odavno dobio opomenu. I tako...

Dok jedne u Hrvatskoj uopće ne pogađa naftna kriza, a još manje poskupljenje kruha, drugi uživaju u plodovima svoga rada, od 1991. Dok čitaju o velikim poslovnim uspjesima Todorića ili Keruma, većina hrvatskih branitelja, a poglavito stradalnika, vjerojatno se pita: pa gdje smo mi to bili i što smo radili sve te godine kad su drugi stjecali tako ogromna bogatstva? Sjećam se da je, predsjednik jedne velike zagrebačke Udruge HVIDR-a, prije hrvatskog Domovinskoga rata bio uspješan poduzetnik. Kad je počeo rat napustio je vlastitu tvrtku i obitelj i uzeo pušku u ruke. Danas je bez jedne noge i neprestano se bori za prava hrvatskih branitelja. Više puta je i uhićen, prije svega zbog potpore generalu Gotovini i ne slaganju s rušenjem Zida boli. Čak su ga okrivili da je ostvario velike gubitke u jednoj tvrtki kad je nakon povratka s ratišta ponovno želio biti poduzetnik. Bile su ga pune novine, ali ne kao branitelja bez noge, već kao – kriminalca! Rat u Hrvatskoj kao da se još uvijek vodi u novinskim crnim kronikama. U njima su, kako jednom kaže Goran Vežić, vijesti o minama iz rata koje pucaju, ali i o ljudima iz rata koji "pucaju". Dok je u ratu poginulo oko osam tisuća hrvatskih branitelja, u miru ih se ubilo oko 1900! Hrvatske političke elite kao da ne znaju i ne uspijevaju pokrenuti pozitivnu društvenu energiju, ukupni društveni oporavak, već nam razvoj i put u europsku budućnost negativno obilježava pasivnost i fatalizam.

Mladen Pavković
Hrvatsko slovo

{mxc}