Teško je naći pravu mjeru između pesimizma i optimizma u svijetu koji relativizira vrednote i ishode, u kojemu su izgubljeni jasni obrisi, a sve poprima šarena i zavodljiva obličja. Još teže je naći pravu mjeru u zemlji koja je tu mjeru odavno izgubila ili je nikad nije ni imala. Nada i optimizam mogu biti plod vjere, ali plod koji zrije na stablu žrtve i ljubavi. U suprotnom, može biti samo obećanje bez pokrića i pouzdanje u prolazne stvari. Hrvatska je još od rata u sebi bila podvojena: dok su jedni samo trpjeli i patili, drugi su se „snašli“ i obogatili. Nesnalažljivi u tranziciji predstavljaju danas masu siromašnih koji žive od kredita i sanjaju o boljem životu koji možda nikad ne će doći.

Iz takvog podvojenog raspoloženja kojega prati i političko-ideološka podvojenost rodila se jedna kolektivna mješavina ekstremnog pesimizma i nerealnog optimizma. U takvom raskoraku već godinama živimo: od rezignacije i letargije do euforije i preuzetnih očekivanja. Postojanost, čestitost, ustrajnost, stručnost – osobine su koje kao da najmanje vrijede na „burzi“ hrvatske društvene svijesti. Nekidan sam pročitao jednu dobru vijest. Jedan vremešni Hvaranin pronašao je izgubljenu torbicu s novcem, dokumentima i kreditnim karticama, i vratio ih turistkinji iz SAD-a. U današnje vrijeme pljački i prepada, prijevara i nasilja, to je vijest koju vrijedi zapamtiti i istaknuti.

Čovjek je rekao da od tuđeg nema sreće i da treba čestito zaraditi, od rada svojih ruku. To je nekada, u vrijeme naših starih u Dalmaciji bilo načelo života: čestitost i poštenje iznad svega, i rad u znoju lica svog! Naši preci cijenili su poštenje i rad. Do riječi se držalo, ljudi su se više poštivali, bio je to svijet koji se danas doimlje kao romantična zemlja, neka stara Arkadija ili svijet iz filmova Franka Capre. Ali ne treba zla vremena optuživati! Kako reče sv. Aurelije Augustin, vremena su takva kakvi smo mi. Čestitost i poštenje mogu biti ludost u svijetu nepoštenja, ali uvijek ostaju jedna od temeljnih vrjednota koje čovjeka čine čovjekom, i ne pripadaju ovim ili onim vremena, običajima ili naraštajima.

Kad bi načelo tog poštenog Hvaranina primijenili u političkoj praksi, kad bi imali više svijesti i odgovornosti o tomu da nada i optimizam ne počivaju na ispraznostima i obećanjima lake zarade i lagodnog života, nego na trajnom radu i odricanju, da u moru relativizma, bez moralnih načela, nemamo stabilnu budućnost nego trajnu latentnu anarhiju, onda bi se nešto i promijenilo u Hrvatskoj, onda bi optimizam bio uistinu optimizam, a pesimizam bi izgubio svoja uporišta. Graditi optimizam na pukim geopolitičkim snoviđenjima o tomu kako sve probleme rješavamo u EU i NATO-u, a ništa ne poduzimati da ovaj besposleni i frustrirani narod ne ostane pasivan u svojim „domorodačkim“ enklavama gdje će sutra služiti organiziranim i sposobnim stranim upravljačima kao jeftina radna snaga, znači graditi kuću na pijesku. Cijela Hrvatska danas je velika kuća na pijesku. Prve bujice mogu je otplaviti, bujice globalne gospodarske krize koja jača u svijetu i koja prijeti čovječanstvu opasnije od svih aktualnih i mogućih ratova. Globalni rat vodi se danas drugim sredstvima. Hrvatska bez rada i proizvodnje, bez samosvijesti i unutarnje stabilnosti, u takvoj konstelaciji nema što tražiti.

Ima još jedna osobina koju kao da smo prestali cijeniti: dosljednost, karakternost, čvrstoća karaktera i postojanost u nevoljama. Oni koji poznaju i poštuju generale Gotovinu i Norca znaju da su oni vrlo hrabri i čvrsti karakteri. Njihovo držanje pred sudištima ovih dana pokazuje dostojanstvo, mirnoću i sabranost koja može biti uzor svakomu tko vidi kauzalitet i mizanscenu događanja u Haagu i Hrvatskoj, tko je svjestan što ti ljudi podnose, kakav križ! Ta dva čovjeka, bez patetike, držim istinskim herojima i zbog njihova držanja u procesima koji se vode protiv njih i u konačnici protiv hrvatskih branitelja i osloboditelja. Držim ih ljudima koji nisu izgubili ni dostojanstvo ni ponos usred najvećih kušnji. I Norac i Gotovina zaslužuju najdublje poštovanje. Njihova postojanost ne leži samo u jakosti njihovih karaktera nego prije svega u vjeri i molitvi.

Uvjeren sam da će u konačnici pravda pobijediti, a njihovo trpljenje imati dubokog smisla u krajnjem ishodu. Oni trpe za Hrvatsku, i kako je bivalo u ratu, dok oni podnose žrtvu, mnogi u ovoj zemlji predaju se zabavama i estradnim folk infantilnostima kao da smo riješili sve probleme, kao da malo tko razumije u kakvim vremenima živimo i što nas sve čeka. Ta ispraznost i infantilnost, neozbiljnost kod mnogih brine više od bilo čega drugog. Jer ljudi koji imaju ili gaje „monkey minds“, a takvih je sve više, pogodna su populacija za velike manipulacije. Hrvatsku neki žele pretvoriti u lakrdiju i grotesku sveopće Severinine „svadbe“. Mnogi se u ovoj zemlji ponašaju tako kao da joj pred očima svijeta žele oduzeti svako samopoštovanje. Ni deset kuna za litru goriva nije najgore što nam se događa.

Zoran Vukman
Hrvatsko slovo

{mxc}