Na godišnjem susretu s glavnim urednicima i novinarima hrvatskih medija u organizaciji Tiskovnog ureda HBK, održanom 30. travnja u Zagrebu u povodu 42. Svjetskog dana sredstava društvenih komunikacija (4. svibnja), na upit novinara kardinal Josip Bozanić kratko je komentirao ovogodišnji jasenovački napad na Katoličku crkvu. Kardinal je izjavio kako u porukama koje su iz Jasenovca odaslane ima dovoljno materijala za Državno odvjetništvo, te očekuje da ono proradi. Pogodio je u sridu, jer je isti dan Ivan Fumić, shvativši da je u svom govoru u Jasenovcu prekršio zakon, javno pokušavao ublažiti retoriku s kojom je, pretvorivši spomen-područje u „bastion“, krenuo u juriš na „klasnog neprijatelja“. Bilo bi pristojno od drugih vjerskih zajednica, u prvom redu pravoslavne, islamske, židovske i protestantske, da podupru ovaj načelan stav izrečen s vrha Katoličke crkve (kad već nije izrečen tamo gdje je trebao biti). Duboko smo uvjereni da bi Katolička crkva digla svoj glas da se bilo koja druga vjerska zajednica ili crkva sustavno napada, kao što se to radi njoj. Pa ni političkim strankama ne bismo zamjerili da se jasno i nedvosmisleno ograde od jasenovačkih objeda. Pitanje je treba li što očekivati od hrkanja kulturalnih ustanova.

Reagiralo je samo Hrvatsko kulturno vijeće. Jasno, od predsjednika Mesića takvo što ne očekujemo – on je istoga 30. travnja izjavio kako su sve žrtve – žrtve, ali nisu sve žrtve nevine žrtve, i tako dalje, i tako dalje. Očito je cjelokupno hrvatsko društvo nevina žrtva jedne komunističke, ne čak ni neokomunističke, nego čiste komunističke, dakle, totalitarne politike. Jasenovac im služi kao nadomjestak govornice politbiroa CK SKJ. Sve se to događa među ostalim razlozima i zato što u Hrvatskoj nije provedena lustracija, pa nelustrirani ostatci lustriraju povijest, istinu i drže Hrvatsku u blokadi. Darovanu milost hrvatska država skupo plaća i u slučaju kolektivno amnestiranih Srba i u slučaju kolektivnog pomilovanja slugu totalitarnog komunističkog režima. Jedno i drugo nisu „europski standardi“. Komunističkoj politici nespojivoj s demokratskim standardima ništa nije sveto, pa ni jasenovačke žrtve, jer i njih koristi isključivo za svoje ideološke ciljeve i nasrtaje. Fumić i njemu slični nemaju što tražiti u Jasenovcu, jer to spomen-područje nije njihov privatni, sektaški poligon, kojega je čak i Tito, s razlogom, široko zaobilazio.

Učestali, sustavni i neprestani napadi na Katoličku crkvu imaju danas istu funkciju kao i 1945. kad je totalitarizam, poslije bleiburškog krvavog pira, došao na vlast – oblatiti je u „širokim narodnim masama“ kao jedinu još preostalu moralnu vertikalu, kako bi se s vremenom u pitanje doveli i međudržavni ugovori s Vatikanom koji je dao nemjerljiv prinos međunarodnom priznanju Hrvatske, a ne „regiona“. Komunisti su u jednome u pravu – hrvatski narod bez katoličke vjere, pape i Vatikana, izgubio bi posljednji orijentir koji mu je, jučer u totalitarnim a danas u globalističkim okolnostima, preostao. Narod bez identiteta i orijentira, kao i osobu bez vjere, još lakše negoli što se sada događa, mogao bi se umijesiti u moderne izme koji su, ne samo u nas, zamijenili komunizam. Svim izmima cilj je isti – stvoriti „novoga čovjeka“ - poslušni, nemisleći, nekreativni objekt u ljudskom liku. Hoće li DORH reagirati i proraditi u jasenovačkom slučaju? Ako ne reagira, moramo se zapitati bi li DORH reagirao kad bi netko kod spomen-obilježja masovne grobnice na Ovčari izjavio da je za taj zločin kriva Srpska pravoslavna crkva?

Da je ona „bastion“ fašizma, da je proizvela zločinačku velikosrpsku organizaciju, četnike, V. Šešelja, S. Miloševića, B. Adžića i druge uglavnom neosuđene provoditelje velikosrpske politike, koja je uključivala zločin protiv mira, etničko čišćenje, sustavna silovanja, masovne grobnice, kulturocid, ekocid, urbicid, sustavno rušenje katoličkih crkava, koncentracijske logore na okupiranim područjima i u Srbiji? Ako DORH ne reagira moramo se zapitati jesu li komunisti i danas iznad zakona, kao što su dosad bili kad je riječ o ratnim i osobito poratnim zločinima? Koje sredstvo pravne države štiti Katoličku crkvu od komunističkih objeda, skovanih davno, davno još u vrijeme OZNE? Jesu li danas te objede – objede, ili su legalno sredstvo revolucije koja teče? Je li legalno danas pretiskivati „knjige“ iz totalitarne OZNA-ine radionice, punih govora mržnje prema svemu što je katoličko i hrvatsko? Ako jest, to treba jasno reći da znamo gdje živimo i što nam je činiti. Što mi u Europi imamo tražiti dok u Hrvatskoj bez osude pravne države i političkog javnog mnijenja caruje tvrda komunistička retorika bliža „regionu“ negoli „europskim standardima“?

Nenad Piskač
Hrvatsko slovo

{mxc}