Ima li Hrvatska junake Domovinskog rata? O tome više nitko ne raspravlja. Gusta magla prekrila je najzaslužnije za stvaranje hrvatske države. Generali pobjedničke vojske postali su najveći problem i teret u rješavanju ovoga pitanja. Samo se o njima govori i piše. Malo tko ih hvali i ističe. Sudovi ispituju ili su ispitali njihovu krivicu i odgovornost. Gotovini, Markaču i Čermaku sudi se u Haagu, Norcu i Ademiju u Zagrebu. Đaci u školama jedva znaju da je Hrvatska bila napadnuta, odnosno da je na Hrvatsku izvršena agresija. Ako o tome i uče, onda im se previše i ne objašnjava tko je bio agresor, a još manje im se govori o junacima Domovinskoga rata. Ako im se slučajno i spomene neki junak iz ovih teških vremena, tada je to po pravilu neki mrtav ratnik, poput Blage Zadra ili Josipa Jovića. Da, uče i o novinaru Hrvatskog radio Vukovara Siniši Glavaševiću.

Ali što se tiče ovog ubijenog sudionika Domovinskoga rata, nitko ne ističe njegove potresne apele koje je slao iz opkoljenog Vukovara, već o njemu uče kroz njegove literarne radove, kao što je primjerice "Priča o gradu". Nitko više i ne spominje da je baš Glavašević moralno optužio pred okupaciju Vukovara saborske zastupnike i predsjednika Republike Hrvatske dr. Franju Tuđmana za pad ovoga garda, predbacujući da središnje hrvatske vlasti Vukovaru nisu poslale potrebnu pomoć. Njegova ratna izvješća koja su svjedočila o strahotama siline napada srpskog i jugoslavenskog agresora na grad, koja su predstavljala apele hrvatskoj i svjetskoj javnosti da se Vukovar i njegovi stanovnici spase od totalnog uništenja trebala bi se učiti u školama. A ne uče se. Jer u njima, kao što smo rekli, Siniša optužuje hrvatsko vodstvo za sve nedaće učinjene ovome gradu! Pa, što onda uče đaci u školama o hrvatskoj suvremenoj povijesti?

Malo ili ništa. Uče koliko Mađarska ima krava ili teladi, koliki je francuski i japanski izvoz, što su radili Turci na ovim prostorima, te kako su maršal Broz i partizani donijeli slobodu Jugoslaviji. Herojsko vrijeme devedesetih jednostavno se prešućuje ili marginalizira. Svi upiru prstom u državu, kao da država, a ne povjesničari pišu istinu o Domovinskome ratu. Tko danas nekome brani da, primjerice, nekoga proglasi junakom hrvatskog Domovinskoga rata? Nekada, u vrijeme komunizma, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (JAZU) i te kako je vodila skrb o NOB-u i njegovim junacima. Počasni članovi ove ustanove uglavnom su bili istaknuti partizani i komunisti, od Broza, Bakarića i sličnih. A danas? Danas se ta ustanova zove HAZU. Ona, ako niste znali, već duže vrijeme diljem Hrvatske priređuje i izložbe na kojima želi prikazati dugogodišnji rad. Tako možete saznati i putem kataloga koji prati izložbu, sve o Akademiji do 1884. godine, organizaciju i članstvo te njihove glavne zadatke, potom što je to Baščanska ploča, ili pak Guarnerijeva violina, ali što je to HAZU od devedesetih do današnjih dana – baš ništa. Od fotografija na kojoj su pojedine osobe vezane uz suvremenu Hrvatsku posjetitelji mogu uživati u samo jednoj, onoj – Stjepana Mesića! (Kad je bio živ dr. Franjo Tuđman onda su se obvezno "kitili" njegovim slikama!)

Pa, tko su onda junaci, ako to nisu oni koji su bili prvi kad je trebalo u obrani hrvatske domovine? Dovoljno je pogledati novine ili televiziju. Čak ni majke poput Eve Šegarić, koja je u ovome ratu izgubila tri, a Kata Šoljić četiri sina, ne mogu se vidjeti ni čuti od silnih plesačica, manekenki, farmera, kriminalaca i drugih. Danas su junaci oni koji ne pričaju o ratu, koji se ne bore za hrvatske branitelje, kojima je Hrvatska poligon za stjecanje bogatstva, slave. Tako ispada da u Hrvatskoj nema i nije bilo ratnih junaka, ali ni izdajnika i profitera. Kad bi netko nabrojio devedesetak branitelja poginulih u Vukovaru, onih iz Zagreba, većina ne bi imala poima da je riječ o junacima koji su branili glavni grad daleko od njega.

Ali, vjerojatno bi znali tko su: Ivica Todorić, Ante Vlahović, Enver Moralić, Luka Rajić, Žarko Kraljević, Dragutin Drk, Ivan Ergović, Anđelko Leko, Zvonko Zubak, Emil Tedeschi, Marijan Filipović, Dubravko Grgić, Radimir Čačić, Dragutin Biondić, Goranko i Biserka Fižulić, Zdravko Pevec, Josip Kordić, Stipe Gabrić Jambo, Željko Kerum, Darko Ostoja, Hrvoje Petrač, Davor Štern, Vladimir Zagorec, Ninoslav Pavić, Josip Gucić, Tomislav Horvatinčić, Miomir Žužul, Miroslav Kutle, Zdravko Mamić... Većina ih je "teška" od deset do 270 milijuna eura. Pretežno su ih zaradili u vrijeme Domovinskoga rata. Nisu li oni junaci o kojima bi đaci trebali učiti u školama, tim prije što većina njih ima i Spomenicu Domovinskog rata, visoke činove, odličja i priznanja?

Mladen Pavković
Hrvatsko slovo

{mxc}