Ana se udavala. Među ostalim stvarima odlazeći iz roditeljske kuće ponijela je i novu drvenu škrinju, ručni rad nekog seoskog majstora. Prošlo je od udaje više od pola stoljeća kad sam u naručju roditelja s dva ili tri mjeseca starosti donesen iz Zagreba u Zagorje kako bi prabaka Ana vidjela svojega prvog praunuka. I vidjela me, poljubila, uzela krunicu, legla u krevet i više se nije probudila pod slikom Srca Isusova što je visjela na zidu iznad postelje. Vjerujem da je u raju. Iza nje ostala je ona drvena škrinja bez ijednoga čavla a u bravi još je i originalan ključ.

Naravno, iza nje ostao je i njezin praunuk, što se može zaključiti iz teksta, koji se pokušava suprotstaviti paroli: Zaboravimo prošlost zerpanja, okrenimo se crvljivoj budućnosti. Kako se prabake nikad nisam namjeravao odreći, niti ona mene i gospodarskog nam pojasa, početkom ovoga stoljeća potražio sam u Zagorju prabakinu škrinju. Pronašao sam je na tavanu i odnio sa sobom u Grad. Uredio sam je i premazao zaštitnim sredstvom protiv crva (dva premaza!) i sad na balkonu čeka da jednoga dana, daj Bože, moj praunuk zaviri u nju. Napisah, dakle, pismo prabaki.

Draga prabaka, ja sam u tvojoj škrinji, onoj što se za udaju krajem 19. stoljeća dobivala umjesto ormara (sjećaš se svoje? – u to doba bila je sigurno hit makar nije iz ino-Ikee ili Soliduma), pronašao nekoliko preostalih zrna kukuruza. Čuvalo se po tvojoj smrti u njoj ono malo sirotinje što se, svoj na svome, steklo u prirodnom ciklusu i znoju lica svojega. Kažu mi da se kasnije u njoj držala mela, brašno. Kukuruzno, jasno – bijeloga nije bilo. Sad je škrinja na balkonu, puna knjiga, novina, reklo bi se faktografije o svemu pomalo. Sigurno te zanima kaj sve u tim papirima piše? E, tu smo! Teška srca, ali zbog higijene stana, moram s vremena na vrijeme iz njega izbaciti novine, izjave, papire, bilješke – škrinja je premala za rastuću arhivistiku.

Ma, ne sekiraj se, u međuvremenu izgradili smo NSK, funkcionira i registratura HDA i Nacionalnog odbora za suradnju sa crvima i haaška pismohrana. Srećom smo u informatičkom dobu, pa se sav taj materijal, od kojega mi supruga dobiva osip, može spremiti u računalo – to ti je, draga prabaka, jedna kutija koja šumi i pamti, čudo tehnike. Svaki novi model sve manje šumi i sve više pamti. S ljudima je obrnuto, sve manje pamte, čak i ono što su jučer govorili, a što manje pamte to više brbljaju gluposti. Prije dvije godine jedina je prepreka bila, govorili su, Gotovina. Sad je jedina prepreka ZERP! Sutra?

Neki dan, baš me prehlada drmala, umjesto u ljekarnu zavirio sam u škrinju. Uzeo sam fascikl na kojemu piše: ZERP. Zašto? Zato da usporedim što su o tom ZERP-u gospoda imeli za reči od 2003., a što danas o njemu govore. Nemoj se srditi, ne stignem ti objasniti kraticu ZERP, samo ti napominjem da je to pojam manje vrijedan od gospodarskog pojasa međunarodnog prava kojega smo se u startu odrekli zbog strateških ciljeva Saveza za EU. Iz istih razloga sad se priprema odustajanje i od ZERP-a. Da si ovdje, odmah bi ti bilo jasno kako dva i dva više nisu četiri. Ako demokratski legitimiteti na pitanje tko je za u većini dignu ruku, onda, draga prabaka, do daljnjega vrijedi da su dva plus dva jednako, primjerice, šest! Znam da ne vjeruješ u proceduralni relativizam vrjednota nego u Boga, ljubav, pravdu i istinu, ali ako stigneš, zaviri u škrinju, fascikl ZERP je prvi odozgo, pa pročitaj i uvjeri se sama u hrvatsku prevrtljivost i kakvoću dostojanstva. Kad pročitaš, fascikl predaj Franceku, autoru Bespuća povijesne zbiljnosti.

Evo, tako. Kako si ti u škrinji čuvala svoju odjeću, pa tvoji u njoj čuvali brašno, tako ja danas u njoj čuvam taj ZERP. E, kad bi tvoja škrinja pričati znala bilo bi nam puno lakše razumjeti crozerpovanje i eurozerparinu. A kako ona šuti, jučer na tavanu, danas na balkonu nema ti druge nego zaviriti u njezin sadržaj. Nije to danas jednostavno, jer, kažu, čim otvoriš škrinju, okrenuo si se prošlosti i zaboravio budućnost. Da ne duljim, ZERP Hrvatima predstavlja ono što praunuku predstavlja prabakina škrinja. Ako ju izjedu crvi – a oni ne priznaju granice, grickaju sve što ne zaštitiš - onda će crvi pojesti i fascikl sa ZERP-om. Kužiš? Zato se ne smijemo okretati prošlosti jučerašnjih izjava kamoli međunarodnom pravu, da ne prozremo logiku eurocrva i njihovih kmetova. Ako, međutim, spriječimo crve da pojedu tvoju škrinju, koja je sad, privremeno moja a u budućnosti bi trebala privremeno pripasti mojim praunucima, onda smo sačuvali i ZERP.

Trenutno je situacija ovakva: Od 1. siječnja 2008. ZERP je na snazi bez primjene. Genijalno? Da, prvi smo izmislili okruglu kocku! Vjerojatno ti je jasno kako se naši legitimiteti mogu dogovoriti da su i pregovori i crvi iznad Hrvatskoga sabora, da je sve, pa i on, u „europskom duhu“ relativno. Crvljivo. I dalje moli za nas, naše u Haagu i naše škrinje. Bez njih postali bismo nepametni: Goli, bosi, gladni i izigrani, osuđeni skupo plaćati tuđu opravu, brašno, kruh i zerponosne plodove iz tuđih zglancanih škrinja punih crvljive praznine. Pozdravljam te. Baš me zanima kako ti odozgo vidiš našu situaciju. Vidimo se.

Nenad Piskač
Hrvatsko slovo

{mxc}