Licemjerje salonskih intelektualaca
Kako bi opravdao utrku u naoružanju, današnji bogati zapadni svijet tu silnu utrku kao i silan novac koji se troši na, osobito nuklearno oružje, opravdava – porastom terorizma u
svijetu, osobito na Bliskom Istoku koji prijeti svijetu. I protiv tog terorizma nužno je boriti se svim snagama. U to isto vrijeme, osobito nakon 2009. godine, zahvaljujući velikim financijskim teškoćama u kojima su se našle SAD, cijeli svijet pao je u tešku financijsku krizu. Zahvaljujući velikim financijskim izdacima za naoružanje.
Također, posljednjih godina broj gladnih na Zemlji povećao se sa 800. 000. 000 ljudskih bića na milijardu. Tu snažnu i temeljnu analizu napisao je i objavio katoličkom listu Civilta cattolica (svibanja 2009.) svećenik isusovac Giuseppe De Rosa pod naslovom La corsa armamenti rovina i poveri (Utrka u naoružanju uništava siromašne).
Besmisleno trošenje novca za oružje
Trošak za oružje, navodi otac De Rosa od 2007. godine pa dalje u SAD-u iznosi 547 milijardi dolara, u Velikoj Britaniji 57,7 milijardi dolara,
u Kini 58,3 milijardi dolara, u Rusiji 35,4 milijardi dolara. Ovdje navodim samo velesile na koje se odnosi moralna odgovornost, ali postoje podaci za mnoge druge zemlje koje troše enormne iznose za naoružanje. Nuklearno osobito! I time se povećava veliki rizik velikog krvoprolića, jer nuklearno naoružanje znak je nedostatka iskrene želje i volje za svjetskim mirom prema kojim toliko čeznemo.
U isto vrijeme, zemlje zapadnoga svijeta uz naoružanje bacaju na milijune tona „viška" hrane, a time se olako zaboravlja činjenica da bi se potrošenim novcem za nepotrebno naoružanje i bacanjem na tone hrane, te potrebnom financijskom pomoći zemljama čiji stanovnici trpe od gladi bez moglo bez problema riješiti pitanje gladi u svijetu. I ne samo to!
ObijestZemlje zapadnoga svijeta uz naoružanje bacaju na milijune tona „viška" hrane, a time se olako zaboravlja činjenica da bi se potrošenim novcem za nepotrebno naoružanje i bacanjem na tone hrane, te potrebnom financijskom pomoći zemljama čiji stanovnici trpe od gladi bez moglo bez problema riješiti pitanje gladi u svijetu.Mogli bi se riješiti socijalni i gospodarski problemi zemalja u razvoju. Samo da postoji duh solidarnosti na planetu. Međutim, najveći je problem u ružnoj i realnoj činjenici da bogatim zemljama i centrima moći nije u interesu rješavanje problema gladi
u svijetu, niti razvoj zemalja u velikim socijalnim poteškoćama, nego – kontrola svjetskoga stanovništva. Ta činjenica je nešto najmorbidnije što bi trebalo potresti svakog normalnog čovjeka.
I zbog toga je otac De Rosa apsolutno u pravu, kada temelji svoje tvrdnje i potkrepljuje ih na jasnim i konkretinim činjenicama da „utrka u naoružanju doista uništava siromašne." Jer, kada se konkretna materijalna sredstva, kada s njima obilujemo koriste za vrlo nepotrebne stvari, čak one destruktivne, na luksuz i obijest, osoba ili neka društvena zajednica počinje gubiti suosjećanje za onoga koji je u potrebi. Čak počinjem dolaziti do zaključka da razni koncerti, humanitarne akcije, razni „live aidovi" postaju jedan od oblika umirenja savjesti kojim bogate zemlje koje mogu pomoći puno više za te planetarne probleme – daju tim siromašnim državama ništa drugo nego mrvice.
Još k tome upravo pojedince koji uživaju u blagodatima materijalističkoga mentaliteta i prožete ideologijom besćutnog kapitalizma, razni salonski intelektualci, novinari, kao i dežurni kritičari svega i svačega, doživljavam licemjerima kada kritički Vatikan optužuju za probleme gladi u svijetu. Oni tvrde vrlo sofistički da bi se Vatikan kada bi htio, kada bi otvorio svoje muzeje, kada bi veliki novac kojega posjeduje Vatikanska banka dala za siromašne i gladne taj problem bez problema riješio.
Ti proroci i propovijednici (pod)vrste planetarnog licemjerja ne znaju ili ne žele znati da je u ovom povijesnom trenutku (naravno, i u prošlosti) upravo Crkva bila i jest ona koja je pomagala i pomaže, a i promiče razvoj prosperiteta, obrazovanja, milosrđa, susojećanja i pomoći onima koji su u potrebi, osobito u Africi.
Crkva uvijek pomaže
Kada katolički misionari, ali i misionari drugih kršćanskih konfesija dođu u neku siromašnu afričku zemlju i njezino stanovništovo, što čine? Prvo pokušaju izgraditi škole i poraditi na obrazovanju
UsporedbaUsporedite salonske intelektualce koji mrze kršćanstvo, pripadnike višeg društvenog sloja, kako iz svojih uhljebljenih situacija moraliziraju što bi kršćani trebali činiti po pitanju gladi u svijetu. I s druge strane, pogledajte požrtvovne misionare koji svoj život daju za svaku, doslovno svaku dušu koja je u potrebi. Nije li sve to puno hipokrizije?djece, pomažu ljudima u popravku i poboljšanju uvjeta života, Vatikanska banka sa novčanim sredstvima uvelike pomaže svojim misionarima kako bi kvalitetnije obavili svoje poslanje. Ti misionari i misionarke koji ljudima donose Kristovu ljubav i neprestano su na usluzi materijalnim i duhovnim potrebama bližnjega. I upravo zbog te velike ljubavi, solidarnosti i milosrđa, Crkva u Africi raste, razvija se, broj vjernika se tamo povećava.
I to iz jednog temeljnog razloga. Iz razloga što bogate zemlje i mnogi njezini moćnici koji pokazuju himbenu brigu i licemjerje planetarne (pod)vrste sa velikom himbom i „figom u džepu" govore o problemima s kojima se susreću siromašne zemlje. Kada bi se ti problemi htjeli riješiti, to bi se moglo učiniti u vrlo kratkom vremenu.
I na kraju, usporedite salonske intelektualce koji mrze kršćanstvo, pripadnike višeg društvenog sloja, kako iz svojih uhljebljenih situacija moraliziraju što bi kršćani trebali činiti po pitanju gladi u svijetu. I s druge strane, pogledajte požrtvovne misionare koji svoj život daju za svaku, doslovno svaku dušu koja je u potrebi. Nije li sve to puno hipokrizije?
vlč. Pavle Primorac
objektivno.hr



Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na 
