Tihomir Dujmović vrlo je rječito neki dan komentirao nevjerojatnu činjenicu da prvo Račanova, pa sada i Sanaderova Vlada, odbija u Hrvatsku prenijeti posmrtne ostatke hrvatskih vojnika i civila ubijenih u Sloveniji nakon kraja 2. svjetskog rata.  Dujmović istovremeno dobro primjećuje kako se zakon šutnje o masovnim zločinima nakon 2. svjetskog rata još uvijek provodi na svim razinama društva, i to više od 62 godine nakon što su ti zločini počinjeni: "Sjećam se TV snimke kako Manolić trči na sud dati iskaz u vezi sa spoznajama o zločinima u Gospiću ovog rata, ali nema tog trka niti kakvog iskaza, ni njega ni nekog drugog partizana, o mariborskom pokolju. Samo omerta! Makar nigdje na kugli zemaljskoj na jednome mjestu ne leži toliko smaknutih Hrvata kao u Sloveniji. I za to grobište i za tu tajnu ne pokazuje interes ni hrvatska država, ni famozno istraživačko novinarstvo, ni udruge za zaštitu ne znam kakvih prava." Čini se da prešućivanje i skrivanje hrvatskih žrtava u Sloveniji i Hrvatskoj koje su zakopane u brojnim masovnim grobnicama najbolje oslikava svu lažnost i trulost vrha društvene piramide u Hrvatskoj. Taj vrh ne čine predstavnici nekakve građanske ili napredne opcije koja teži europskim standardima, i sl., kako si često vole tepati. To su ljudi koji su u mnogim slučajevima dovedeni na vlast, odnosno odgojeni od strane jugoslavenskog-komunističkog sustava, te danas kao i prije ne zaziru od činjenja stvari koje nisu ništa drugo nego civilizacijska sramota.

 

M. M. 

 

 

Kad je čovjek žrtvi vuk

 

Jesmo li uopće sišli s grane? Još je Krleža pun mladenačke ekspresije pisao da je čovjek čovjeku vuk, da su oni koji su pisali povijest lagali, da je povijesna idila laž! Urlao je pred nešto manje od sto godina mladi idealist naoružan tek Kantovim moralnim imperativom, a čini se i danas da je bio prokleto u pravu.

Jer u ovo doba svojevrsnog terora ljudskih prava, kada se od nas traži da istinski razumijemo homoseksualce, danas kad samo što ne dižemo prijavu protiv komarca što je ugrozio naša ljudska prava – danas istodobna šutnja o mariborskim livadama punima pobijenih Hrvata nakon Drugog svjetskog rata, koje ova država ne želi ni dostojno pokopati, a još manje pronaći odgovorne za taj pokolj, pokazuje koliko je dvolična borba za ljudska prava, kakve smo krležijanske zvijeri.

Ljudi što su tamo pobijeni imaju obitelji, njihovi sinovi i kćeri živi su i oni od svih prava koja su im u toj tragediji ostala traže prstohvat ljudskosti: da svoje najdraže pokopaju dostojno, da pouzdano utvrde da su svoju muku razriješili. Pritom i Slovenija godinama moli da ostatke Hrvata što leže po mariborskim livadama prenesemo kući.

Je li moguće da te jadnike ne želimo dostojno spustiti u grobnicu? Zapravo: jesmo li se odmaknuli od sotonske zapovijedi Vicka Krstulovića, moćnog komunista što su mu se Splićani godinama klanjali, koji je naredio da se preoru “ustaška groblja” nakon 1945.? Ne znate o tome ništa? Nije čudno, mediji uredno šute o tome. Godinama! Da je tu zapovijed pisao Šušak, znali biste!

Da prenesemo kosti desetaka tisuća ubijenih Hrvata nakon Drugog svjetskog rata, Slovenci su tražili od Račanove Hrvatske i molba je odbijena. No, poziv vrijedi i danas! I opet Hrvatska šuti! Šutimo na višegodišnju molbu da prenesemo tijela (od 20 do 40 tisuća, kako mariborske procjene kazuju) Hrvata na ovdašnja groblja, šutimo na prijedlog da se sa stručnim timovima uključimo u istragu.

Tamo nisu ubijene životinje već ljudi i ako to nije shvaćao Vicko Krstulović, nije normalno da to danas ne razumije Hrvatska. Riječ je o likvidacijama bez bilo kakva suda, bez bilo kakve evidencije, na tisuće je tamo onih – kako Slovenci javljaju – što su samo žicom bili vezani. I nisu pobijeni u vrletima Triglava, oni gospodo i drugovi leže ravno 75 metara bočno od ceste što kod Maribora iz smjera Zagreba vodi u Austriju! Riječ je o civilima i vojnicima ubijenima nakon 15. svibnja 1945., dakle ravno osam dana nakon kraja rata, osam dana po predaji oružja. Ubijenih hladnokrvno, sustavno, bez milosti.

Sjećam se TV snimke kako Manolić trči na sud dati iskaz u vezi sa spoznajama o zločinima u Gospiću ovog rata, ali nema tog trka niti kakvog iskaza, ni njega ni nekog drugog partizana, o mariborskom pokolju. Samo omerta! Makar nigdje na kugli zemaljskoj na jednome mjestu ne leži toliko smaknutih Hrvata kao u Sloveniji. I za to grobište i za tu tajnu ne pokazuje interes ni hrvatska država, ni famozno istraživačko novinarstvo, ni udruge za zaštitu ne znam kakvih prava. Jesmo li uopće ljudi ili smo ostali životinje, kako se pitao Krleža, ili smo pak ideološki sljednici Vicka Krstukovića.

Mogu se upinjati u svoja prsa kako hoće, ali partizanima mariborska grobišta ostaju prokleti podsjetnik, trzaj lošeg sna, zla savjest i istočni grijeh, koji neće biti zaboravljen. Šutnja većine hrvatskih medija  znak je da mediji drže ljestve zlikovcima što su streljivo istresali po kolonama osam dana nakon kraja rata. I točno 75 metara bočno od ceste što iz Zagreba, kod Maribora, vodi na zapad...

 

Tihomir Dujmović
Večernji list

 

{mxc}