Prenosimo reakciju predsjednika Društva za očuvanje hrvatske vojne tradicije, Marina Sabolovića, na krajnje neprimjerenu ikonografiju 130. godišnjice rođenja Josipa Broza Tita u Kumrovcu. (hkv)
Sabolović: Je li je ikonografija u Kumrovcu slučajna i naivna ili podla i namjerna?
Zna li mladić na fotografiji koji je osjećaj sablazni, kaosa, straha, neizvjesnosti, nemoći, tuge, poraza izazvala pojava vojnika s vojničkom kapom JNA na vratima vukovarske bolnice 29. studenog 1991? Zna li taj mladić koji je osjećaj nemoći gledajući nezamislivo divljaštvo glava pod tom kapom koje su doživjeli stanovnici hrvatskog Pounja, Podunavlja, Slavonije, dalmatinskog zaleđa? Vjerojatno ne zna. Ne znamo ni mi koji smo stasali u jednom mirnodopskom vremenu koji sa sobom nosi sve one blagodati neopterećenosti, zdravog odrastanja, školovanja, mladenačkog uživanja i stvaranja novih, budućih generacija. No netko je takvo okruženje morao stvoriti, a stvorili su upravo oni čija su odrastanja i mladost prekinuli ratni dani, koji su na koncu ugasili njihove živote. Njihovom žrtvom u nasljeđe smo dobili dug, koji je, u odnosu na njihovu žrtvu, vrlo ugodan, a to je očuvanje onoga što je nastalo njihovom odvažnošću, njihovom borbom i njihovom spremnosti da pod cijenu vlastita života stvore samostalnu i suverenu Republiku Hrvatsku jer što je jedan život naspram tako velike i časne zadaće, a to je sloboda.
Neshvatljiva je ikonografija, a još neshvatljivija reakcija povodom 130. godišnjice rođenja Josipa Broza Tita održane u Kumrovcu 21. svibnja. U moru objava i fotografija s tog događaja jasno je da će se pronaći i provokacija, koja će iznova dati pljusku svakoj toj žrtvi, i to s jasnom namjerom da se oskvrne svaki onaj mladi život koji je svirepo ugašen od krvnika koji je nosio takvu istu ikonografiju, tu istu kapu. Nasljeđe je mirna, tolerantna Hrvatska i svakom i malo mudrom čovjeku jasno da je da podjele nisu dobre, nisu bile misija ni svih onih žrtava, ali pod krikom tolerancije i slobodne nije dopuštena uvreda, ne slučajna već namjerna koja je upravo plodno tlo za društveni razdor. Ne razara društvo povod već uzrok.
U trenutku kada je život žrtve za obranu, slobodu, samostalnost i suverenost Republike Hrvatske prestao, krajem tog života započinje nova obveza predana novim generacijama, a to je očuvanje te iste države čiju su slobodu mnogi platili svojim životom. Borba za Hrvatsku nije prestala pobjedom u obrambenom Domovinskom ratu već se ona nastavila, samo u drugom, mirnijem razdoblju koji sa sobom i dalje nosi onaj križ kojeg su svi oni ugasli životi samo prebacile na naša leđa. Oni su ga nosili dostojno, na nama je da se pogledamo u ogledalo i pitamo jesmo li mi dostojni dalje nositi kud i kamo lakši križ mirnodopskog vremena i predati ga nekim budućim generacijama. Ako dopuštamo ovakve scene, a da se pritom gaze vrijednosti i dignitet Domovinskog rata na svakom koraku, mislim da nismo!
(hkv)