Vladavina jedne ideologije na američkim sveučilištima

Posljednjih dana odluka predsjednika Trumpa i njegove administracije da uskraćuju savezna sredstva institucijama poput Harvarda, Columbije, Cornella i Northwesterna zbog antisemitizma dominira američkim naslovnicama. Međutim, problemi koji pogađaju sveučilišta nadilaze antisemitizam. Uloga profesora, osobito onih s liberalnim, progresivnim ili čak radikalnim ideologijama, također zaslužuje pozornost.

Nakon napada koji je 7. listopada 2023. godine na Izrael izvela skupina Hamas, Joseph Massad, profesor moderne arapske politike na Sveučilištu Columbia, opisao je taj napad kao „zapanjujući uspjeh“ palestinskoga otpora, hvaleći ga kao nešto neviđeno po svojim razmjerima. Na jednom skupu profesor povijesti sa Sveučilišta Cornell Russell Rickford nazvao je taj napad „uzbudljivim“ i „osnažujućim“, tvrdeći da je „postavio izazov monopolu nasilja” i „promijenio ravnotežu snaga”. U međuvremenu je više od 700 profesora sa Sveučilišta Michigan potpisalo izjavu kojom, iako osuđuju nasilje, odgovornost za njega pripisuju tzv. strukturnom aparthejdu u Izraelu.

Navedeni primjeri otvaraju važna pitanja: Zašto se stajališta pojedinih profesora toliko razlikuju od stajališta šire javnosti? Koliko su raširene liberalne, progresivne ili radikalne ideologije među akademskim osobljem? Kakav utjecaj takve ideje imaju na razmišljanje i razvoj studenata?

Kao sveučilišni profesor, već dva desetljeća promatram ideološke pomake u visokom obrazovanju. No poticaj za hitno pisanje ovoga eseja bila su moja nedavna iskustva s Godišnje konferencije o sveučilišnoj pismenosti i komunikaciji (CCCC) 2025. godine u Baltimoreu. Ta je konferencija zamišljena kao mjesto za razmjenu najboljih metoda i teorija u nastavi akademskoga pisanja, no pokazala je uznemirujući obrazac: među stotinama ponuđenih izlaganja više od 50 ih se bavilo temama poput „antirasizma” i „društvene pravednosti”: osporavanje standardnoga engleskoga kao rasističkoga diskursa, rasna i jezična pravda u učionici, antikapitalistička pedagogija pisanja, retorika pritužaba kao pristup nastavi pisanja, kritička rasna teorija u pisanju, osporavanje hegemonijskih poimanja roda kroz pisanje, pisanje kao otpor i slično.

Predajem na gradskom veleučilištu, gdje svakodnevno vidim koliko se studenti muče s osnovnom gramatikom, tvorbom rečenica i temeljnim vještinama pisanja. Na nacionalnoj razini oko 40 – 60 % studenata mora pohađati dopunske tečajeve pisanja kako bi nadoknadili vještine koje su trebali svladati u srednjoj školi. U tom surječju zabrinjava i obeshrabruje činjenica da brojni nastavnici pisanja daju prednost ideologiji pred temeljnim ciljevima nastave pisanja. Umjesto da studente poučavaju kako oblikovati koherentne argumente, provoditi akademska istraživanja, sučeliti različite poglede i usvojiti konvencije znanstvenoga izraza, mnogi predavači pristupaju tekstovima ponajprije kroz prizmu rasizma, seksizma, struktura moći i eurocentrizma.

Kao nekadašnji student engleske književnosti i sadašnji profesor književnosti i pisanja, svjedočio sam kako su progresivne i radikalne ideologije tijekom posljednjh desetljeća oblikovale područja poput engleske književnosti, povijesti, sociologije, etničkih studija, kulturnih studija, rodnih studija, feminističke teorije i postkolonijalnih studija. Nisam, međutim, mogao predvidjeti koliki će utjecaj te teorije imati ne samo na akademsku zajednicu, nego i na društvo u cjelini. U proteklih tridesetak godina pridonijele su urušavanju tradicionalnih poimanja istine, objektivnosti i autoriteta; potaknule duboko nepovjerenje prema Zapadu i njegovim vrijednostima; te naglasile važnost rase, roda, identiteta i kulturnoga relativizma.

Kako smo do toga došli? Godine 1989./1990. Istraživački institut za visoko obrazovanje (Higher Education Research Institute, HERI) proveo je anketu među sveučilišnim profesorima o njihovim političkim opredjeljenjima. Tada se 42 % izjasnilo kao lijevo orijentirano, 40 % kao umjereno, a 18 % kao konzervativno. Gotovo tri desetljeća poslije toga, anketa HERI-ja iz 2016./2017. pokazala je znatan pomak: 60 % profesora izjasnilo se kao liberalno ili krajnje liberalno, a samo 12 % kao konzervativno ili krajnje konzervativno.

Novija istraživanja upućuju na to da je ideološka neravnoteža još veća. Studija Sveučilišta Harvard iz 2023. otkriva da se više od 77 % ispitanih profesora izjašnjava kao „vrlo liberalno” ili „liberalno”, a manje od 3 % identificira se kao „konzervativno” ili „vrlo konzervativno”. Godine 2024. Sveučilište Duke izvijestilo je da se 62 % profesora smatra liberalnima, 24 % umjerenima, a samo 14 % konzervativnima. Iste je godine istraživanje Sveučilišta Yale pokazalo da je 77 % profesora registrirano kao demokrati ili su aktivno podupirali demokratske inicijative, a samo ih je 3 % bilo povezano s Republikanskom strankom.

Ti podatci upućuju na ozbiljan problem. Pretežna dominacija liberalnih, progresivnih, pa i radikalnih stajališta u akademskoj zajednici u oštrom je nerazmjeru s ideološkim sastavom šire javnosti, koji je već desetljećima relativno stabilan. Prema brojnim nacionalnim anketama, otprilike 37 % Amerikanaca izjašnjava se kao konzervativci, 34 % kao umjereni, a samo 25 % kao liberali.

Koji su učinci dominantne, jednoumne ideologije na sveučilišnu kulturu i razvoj studenata?

Kada liberalne i progresivne ideologije postanu prevladavajuća norma u visokom obrazovanju, mogu ugušiti i izolirati umjerene i konzervativne glasove među profesorima i studentima. To potkopava ulogu sveučilišta kao prostora za slobodnu i otvorenu razmjenu različitih ideja.

Kada se ideološki sadržaj stavlja ispred temeljne akademske nastave, to može narušiti akademsku strogost i ograničiti intelektualni razvoj studenata. Studenti mogu propustiti ključne prilike za razvoj osnovnih vještina u argumentaciji, istraživanju i analitičkom razmišljanju – vještina koje su važne za akademski uspjeh i profesionalnu spremnost.

Dugoročni učinci ideološke neuravnoteženosti mogu oblikovati vrijednosti i karijerne putove studenata. Oni koji su tijekom studija snažno pod utjecajem progresivnih pogleda, mogu imati poteškoća s prilagodbom širim društvenim vrijednostima nakon ulaska na tržište rada.

Što se može učiniti kako bi se prekinula dominacija jedne ideologije na sveučilištima?

• Poticati intelektualnu raznolikost i otvoreni dijalog: Fakulteti moraju poticati okružje u kojem su svi svjetonazori, uključujući umjerene i konzervativne, dobrodošli i poštovani. Kampusi bi trebali biti prostori snažne razmjene ideja, a ne ideološke usklađenosti.
• Pružati uravnotežen i raznolik kurikul: Svaki fakultet ili sveučilište treba osigurati da studenti budu izloženi širokom rasponu teorija i perspektiva, osobito o složenim i kontroverznim temama poput rase, spola, identiteta, klase, kulture i migracija.
• Zapošljavati raznolik nastavni kadar na temelju zasluga i ideološke raznolikosti: Kako bi se podržalo uistinu uključivo akademsko okružje, institucije moraju davati prednost zapošljavanju nastavnika iz različitih ideoloških sredina. Ta raznolikost ne bi trebala biti utemeljena na rasi ili spolu, nego na akademskoj izvrsnosti i predanosti različitim intelektualnim tradicijama.
• Poučavati neovisno mišljenje i štititi studentsku autonomiju: Središnji cilj visokoga obrazovanja jest osposobiti studente za neovisno razmišljanje. Fakulteti moraju osigurati da studenti nisu prisiljeni usvojiti određenu ideologiju i moraju uspostaviti jasne politike za rješavanje pritužaba u vezi s pristranošću ili neprimjerenim ponašanjem profesora.
• Uključivati bivše studente: Alumni su ključni dionici u uspjehu sveučilišta. Njihovi glasovi, ugled i financijska potpora mogu pomoći u poticanju ustanova na donošenje uključivih i uravnoteženih politika. Zalaganje bivših studenata može imati snažnu ulogu u poticanju reforme kurikula i odgovornosti uprave.
• Uspostaviti vanjski nadzor: Sveučilišta ne smiju biti oslobođena od nadzora. Moraju biti odgovorna prema profesionalnim i etičkim standardima koje postavljaju neovisna tijela. Trebalo bi uspostaviti nacionalno nadzorno povjerenstvo kako bi se osigurala transparentnost i odgovornost radi zaštite temeljne misije visokoga obrazovanja.

Zaključno, rastuća dominacija jedne ideologije na sveučilišnim kampusima trebala bi duboko zabrinuti studente, roditelje, profesore, administratore i donositelje politika. Uistinu otvoreno, intelektualno raznoliko i živopisno sveučilišno okružje ključno je za intelektualni, emocionalni i etički razvoj studenata. Moramo vratiti američko visoko obrazovanje njegovoj temeljnoj misiji: traganju za istinom, rigoroznom znanstvenom radu i slobodnoj razmjeni ideja – bez obzira na njihovo podrijetlo.

Larry S. Su

American Thinker

Larry S. Su profesor je engleskoga jezika i književnosti na City Colleges of Chicago.