Europa se sjeća - Hrvatska šuti

Hrvatsko slovo je na bleiburšku obljetnicu ove godine obavijestilo svoje čitateljstvo i hrvatsku javnost o novom službenom sveeuropskom spomendanu od 23. kolovoza koji je Europski parlament donio 2. travnja 2009. s većinom od 553 glasa od sveukupno 630 zastupnika, što znači da apsolutna većina demokratskih predstavnika političkih stranaka iz 27 zemalja Europske unije smatra sasvim normalnim da se uz žrtve fašizma s istim pijetetom prisjeća i žrtava komunizma. Međutim, u kandidiranoj 28. punopravnoj članici vladajuće političarke i političari imaju važnijega posla od odavanja pijeteta tamo nekim žrtvama fašizma i komunizma. U biti, ispada kao da su u Hrvatskoj “problem” žrtve komunizma kojih se rijetko tko u službenoj hrvatskoj politici prisjeća. Službena hrvatska politika je stvorila takvo duhovno ozračje da je nepopularno pisati i govoriti o žrtvama komunizma, ali ako ćemo obilježavati samo žrtve fašizma, onda prešućujemo i krivotvorimo povijesnu istinu, i manipuliramo javnošću, i biračkim tijelom, u politici. Prešućivanjem Europskog spomendana u spomen na žrtve oba totalitarizma i autoritarna režima, zamišljena 28. zvjezdica na stijegu Europske unije tamni i nestaje u političkoj shizofreniji i močvari “Zapadnog Balkana”.

23. kolovoza 1939.

Europski parlament je uveo službeni novi sveeuropski spomendan zbog potrebe da se ne zaborave i žrtve komunizma koje ljevica inače i u zapadnoeuropskim zemljama voli stavljati u drugi plan, ali ih nikada ne prešućuje za razliku od političke (titoističke) ljevice u Hrvatskoj. Rezoluciju o savjesti i totalitarizmu odnosno spomendan u spomen na žrtve komunizma i fašizma je Europski parlament donio povodom potpisivanja “đavoljeg” pakta od 23. kolovoza 1939. između Hitlera i Staljina, između 3. Reicha i Sovjetskog Saveza ili između fašizma i komunizma koji je u povijesti poznat kao Pakt Molotov–Ribbentrop, nazvan po ministrima vanjskih poslova obje totalitarne zemlje, fašističke Njemačke i antifašističkog komunističkog Sovjetskog Saveza. Toga dana, 23. kolovoza 1939., je novi Hitlerov saveznik postao tadašnji novopečeni generalni sekretar CK KPJ, Josip Broz Valter, koji će tek u Drugom svjetskom ratu postati poznat kao “Tito” kojega je na taj položaj instalirala, ne Kominterna kao ostale čelnike komunističkih partija u Europi, nego sovjetska tajna policija GPU/NKVD kojoj je tada na čelu bio masovni zločinac, boljševik Berija, i diktator Staljin kao ondašnje božanstvo u svijetu komunizma čiji je kult ličnosti, kao i sovjetski totalitarni sustav, bio predložak i za diktaturu maršala Tita u Jugoslaviji nakon Drugoga svjetskog rata.

Agitacijska propaganda CK KPJ je nakon Pakta Molotov-Ribbentrop odmah prilagođena novim uvjetima, tako da jugoslavenskim komunistima i njezinom staljinističkom “rukovodstvu” na čelu s Josipom Brozom – Titom (Valterom) neprijatelji odjednom nisu bili fašisti nego antifašistički “zločesti britanski imperijalisti”, ili drugim riječima, Josip Broz Tito napustio je antifašističku frontu, i ostao bi fašistički saveznik da Hitlerova Njemačka nije 22. lipnja 1941. napala SSSR. Samo je sudbina nužde, a ne političko i ideološko uvjerenje, htjela da su se jugoslavenski komunisti, nakon što su gotovo dvije godine bili u političkom savezu sa fašistima i nacistima, vratili na antifašističku frontu, s ciljem uništenja totalitarnog fašizma, ali ne radi uspostave demokracije, nego radi uspostave totalitarnog komunizma koji su hrvatskom narodu i drugim narodima nametnuli kroz revoluciju, zvanu na području Hrvatske “Socijalistička revolucija” koja je bila preslik Oktobarske revolucije. Evo što je rekao Titov politički i ideološki pokrovitelj Staljin nakon sporazuma s Hitlerom, koji je, inače, u Kremlju popratio 23. kolovoza 1939. zdravicom u čast Adolfa Hitlera:

„Na dan ulaska njemačkih trupa u Beograd, 13. travnja 1941., na moskovskom kolodvoru, ispraćujući japanskog ministra vanjskih poslova, Staljin je zagrlio njemačkog nacističkog ambasadora i rekao mu: Mi moramo ostati prijatelji. I vi morate sada sve činiti da se na tome radi. Zatim se obratio zamjeniku Hitlerova vojnog atašea u Moskvi, stožernom generalu Wehrmachta, Krebsu: Mi ćemo ostati vaši prijatelji pod svim uvjetima.“ (Andre Brissaund, ‘Canaris’)

Dva totalitarna režima

Posljedice sporazuma između predstavnika fašizma i komunizma bile su njemački i sovjetski napad na antifašističku Poljsku od 1. rujna sa zapada, i 17. rujna s istoka, i podjela i aneksija Poljske od strane Njemačke i Sovjetskog Saveza, zatim, masovno ubojstvo najmanje 15 tisuća zarobljenih časnika nacionalne poljske vojske od strane sovjetske tajne službe NKVD, okupacija baltičkih republika, i sovjetski napad na nezavisnu Finsku, kao i njemački napad na Zapadnu Europu, i holocaust te komunistički genocid. Naime, uz sporazum o prijateljstvu između Hitlerove Njemačke i Sovjetskog Saveza potpisani su i Tajni protokoli o podjeli Istočne Europe, i komunisti i nacisti su novu liniju razdvajanja u Europi nazvali “interesnom granicom”. Nakon što je stroj oba totalitarna režima pregazio Poljsku čija je vlada herojski odbila kapitulirati, u mjestu Brest-Litovsk došlo je do svečanog mimohoda agresorske vojske Wehrmachta i agresorske vojske Crvene armije, a 28. rujna 1939. su SSSR i 3. Reich potpisali Sporazum o granicama i prijateljstvu, i konačno 2. studenog iste godine gospodarski sporazum kojim su SSSR i Hitlerova Njemačka neutralizirali britansku pomorsku blokadu Njemačke. Nacisti su komunistima isporučili najmodernije njemačko oružje, a komunisti su nacistima isporučili 1 milijun tona pšenice, 900.000 T nafte i naftnih proizvoda, 100.000 T pamuka itd., dakle, između “prve zemlje socijalizma” i Velikonjemačkoga carstva” došlo je do razmjene strateških roba i dobara. Bili su to crni trenutci za Europu, ali svijetli trenutci za Hitlera, Staljina i Tita. Kako bi iz sjećanja povijesti izbrisao svoju sramnu ulogu na strani zla, Tito je nakon WWII dao “autorizirati”, ili drugim riječima rečeno, krivotvoriti čak i već objavljenu povijesnu dokumentaciju koja se tiče njegove sramotne političke uloge; tako su potezom pera izbrisane iz dokumenata određene riječi na osnovi kojih svaki povjesničar može zaključiti da je Tito podupro Staljinov sporazum s Hitlerom. (Pero Simić, “Tito – fenomen stoljeća”, str. 294./295.)

Proslava četničkog zločina

Međutim, unatoč povijesnim činjenicama o Titovoj izdaji antifašizma, kao i o dokazima da partizanski “NOB” nije bio narodnooslobodilačka borba nego protunarodna komunistička revolucija, aktualni vladajući političari u Hrvatskoj bespramno slave Tita kao navodnog “antifašističkog borca”, iako je antifašizam bio samo trik partizanske ratne agitacijske propagande za nasilni dolazak na vlast, provođenje revolucije i instalaciju anti-demokratskog titoističkog/staljinističkog režima. Umjesto obilježavanja Sve-europskog spomendana u spomen na žrtve oba totalitarizma i autoritarna režima, od 23. kolovoza, neki vladajući političari u Hrvatskoj čak se pred očima cijeloga svijeta usuđuju biti nazočni na proslavi obljetnice četničkog ustanka od 27. srpnja 1941., i ultimativno zahtijevaju obnovu s pravom srušena spomenika u Srbu kojim je 45 godina veličan velikosrpski pokolj nad hrvatskim civilima.

Ustanak od 27. “jula” bio je četnički ustanak koji su komunisti nakon WWII prisvojili sebi iako je u toj pobuni, ne protiv Hitlera i fašizma, nego protiv hrvatske države, sudjelovalo oko 30 srpskih komunista, uz 4.500 četnika, i obje pobunjeničke frakcije, partizanska jugoslavensko komunistička i velikosrpsko četnička su s talijanskim fašistima i okupatorom potpisale u Otriću sporazum o suradnji i nenapadanju. Obje pobunjeničke protuhrvatske frakcije su talijanski fašisti i okupatori naoružali, i obavještajnom i tajnom službom fašističke Italije pripremili i koordinirali ovaj velikosrpski ustanak koji je imao za cilj aneksiju hrvatskih područja koja nisu anektirana po Rimskim ugovorima od 18. svibnja 1941., kao i poslijeratno priključenje hrvatskih zemalja “Velikoj” Srbiji. Ustanak od 27. srpnja 1941. nije bio antifašistički, naprotiv, bio je logistički i obavještajno podržavan od talijanskih fašista i okupatora, i u njemu je sudjelovao Titov general Đoko Jovanić, pos komandant partizanske “6. ličke divizije”, inače de facto teški ratni zločinac kojemu se, kao i njegovom vrhovnom komandantu “drugu” Titu, bez ikakvog srama klanja pola aktualne političke scene u Hrvatskoj, naime, ljevica i lažna desnica! Kako bi sakrili karakter svojih besramnih četničkih derneka, agitacijskom propagandom putem main-stream medija u Republici Hrvatskoj se protuhrvatski skupovi u Srbu kamufliraju kao navodno “antifašistički” skupovi, jer kako bi inače neki političari, pa i jedna navodno pro-europski orijentirana izvjesna liberalna političarka, stajali pred demokratskim svijetom ako svoje uloge ne prikažu antifašističkim smokvinim listom jer zamislite da netko s vrha državnog vrha kaže: pa ljudi moji, car je gol! Pa onaj ustanak u Srbu od 27. srpnja 1941. koji obilježavaju neki državni dužnosnici je 100 posto bio podupiran od talijanskih fašista, a fašisti su ipak bili neprijatelji antifašističkih zapadnih saveznika SAD i Velike Britanije! Međutim, istina je da čak i neki članovi vlade Republike Hrvatske proslavljaju pokolje nad hrvatskim stanovništvom odnosno jedan ustanak koji su 27. srpnja 1941. organizirali talijanski fašisti koji su instrumentalizirali svoje marionete velikosrpske četnike i šaku srpskih komunista. Neće valjda netko tvrditi da su “pop” Momčilo Đujić, Longin, Omčikus, Torbica i druge četničke kolovođe srpskih pobunjenika bili komunisti i partizani, pa da bi taj dan bio antifašistički ustanak? U Srbu je 27. srpnja 1941. osnovan četnički, a ne partizansi puk! ˆˆaki ako bi se taj četnički ustanak proglasio antifašističkim na osnovi sramote što su u Republici Srbiji rehabilitirani četnici kao kolaborateri njemačkih nacista i fašističkoga okupatora, ustanak od 27. srpnja ne može biti antifašistički jer su ga organizirali talijanski fašisti i fašistička tajna služba Kraljevine Italije uz logističku potporu okupacijske talijanske II. armije. U tom velikosrpskom ustanku su četnici etnički čistili tisuće hrvatskih civila, zarobljene Hrvate mučili, ubijali i bacali u jame, a dvojicu katoličkih svećenika, Juraja Gospodnetića i Krešimira Barišića, mučili i bestijalno zaklali, a crkve i župne dvore zapalili i sravnili do temelja. Taj ratni zločin srpskih pobunjenika od 27. “jula” sigurno nije bio antifašistička borba nego fašistički zločin!

Dvije Hrvatske

Istim onima kojima su u Hrvatskoj puna usta antifašizma i Europe, koji su najgrlatiji zagovornici ulaska RH u EU, proslavljaju jedan notorni fašistički četnički ustanak i velikosprsku pobunu od 27. srpnja 1941., i prešućuju Sve-europski spomendan u spomen na žrtve fašizama i komunizma od 23. kolovoza, što je licemjerno. Main-stream mediji su im u cenzuri Europskog spomendana žrtava fašizma i komunizma pružili punu logističku potporu. Predsjednički kandidati se pak deklariraju kao antifašisti, ali ne i kao antikomunisti, te postoji opravdani strah da nisu za demokraciju i pravnu državu nego za nešto drugo! Pitanje je, može li ova naša balkanska politička elita, koja je Hrvatsku umjesto u Europu odvela na “Zapadni Balkan” i u novu “Jugosferu”, ikada postati prosvijetljena, a Hrvatska slobodna od veličanja totalitarizama?

Na kraju, u pravu je Denis Kuljiš kad je uočio podijeljenost Hrvatske na “istočnu” i “zapadnu”, samo što je krivo podijelio karakterne uloge, naime, prozapadni dio zemlje, u slikovitom smislu, oni koji idu na koncerte U2, predstavljaju kritičari titoizma i općenito kritičari totalitarizma bez obzira na predznak koji su ujedno prohrvatski i proeuropski orijentirani, dok proistočnu Hrvatsku prezentiraju pohoditelji primitivnih partizansko-četničkih derneka, u slikovitom smislu oni koji idu na turbo-folk koncerte Lepe Brene, koji su orijentirani prema izmišljenoj tvorevini Bildtova “Zapadnog Balkana”. Usput rečeno, a gdje je “Istočni Balkan” u cijeloj priči?

Goran Jurišić,
voditelj Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma, Zagreb.
Hrvatsko slovo

{mxc}