Uz Dan hrvatske knjige

Za Svjetski dan knjige, prema odluci UNESCO-a iz 1995., odabran je 23. travnja, dan u kojem su 1616. preminuli Miguel de Cervantes Saavedra i William Shakespeare. Dan prije toga (22. travnja), prema odluci Hrvatskoga sabora iz 1996., obilježavamo Dan hrvatske knjige. Toga je nadnevka 1501. naš Marko Marulić dovršio svoju Juditu, prvi umjetnički ep hrvatske književnosti spjevan na hrvatskom jeziku.

Marulićeva Judita tiskana je 1521.

Marko Marulić (1450. – 1524.), hrvatski književnik, otac hrvatske književnosti, nadahnuće je pronalazio u klasičnim rimskim piscima, Bibliji i svetačkim životopisima. Po čitavoj je Europi bio poznat po svojim djelima na latinskom jeziku (De institutione bene vivendi, Evangelistarium, De humilitate et gloria Christi…), a nacionalnu je književnost obogatio djelima na hrvatskom jeziku kao što su biblijska poema Suzana, pjesma Molitva suprotiva Turkom i dr., no najznamenitiji je među njima religiozni ep Judita, jedno od najvažnijih djela hrvatske književne baštine.

Prije dovršetka Judite Marulić je na hrvatski jezik preveo mistični spis Tome Kempenca De imitatione Christi (Od naslidovan`ja Isukarstova i od pogarjen`ja tašćin segasvitnjih). Prema rukopisu koji je pronašao Ivan Kukuljević bilo je to 20. lipnja 1500. Mnogi književni povjesničari i marulolozi smatraju da je upravo to djelo imalo veliku ulogu u Marulićevu radu. On sam navodi da ga je preveo na „slavu Boga i spasenje bližnjih“, a i ostala njegova djela odišu poukama kršćanskoga nauka i morala te kršćanskom duhovnošću i humanizmom.

Kršćanstvo Marulić vidi i kao izlaz od opasnosti koja je domovini tada prijetila od Turaka. Okreće se stoga starozavjetnoj biblijskoj pripovijesti o pobožnoj udovici Juditi iz Betulije koja je spasila svoj grad i svoj židovski narod od stranih osvajača. Već sama odluka da se ta pripovijest u njegovoj preradbi pojavi „u versih harvacki složena“ („Libar Marka Marula Splićanina u kom se uzdarži istorija svete udovice Judit u versih harvacki složena: kako ona ubi vojvodu Oloferna po sridu vojske njegove i oslobodi puk israelski od velike pogibili″) može se shvatiti kao namjera da ona bude na ohrabrenje hrvatskomu narodu u tadašnjim prilikama. Pritom to Marulićevo djelo nije ništa manje na „slavu Boga i spasenje bližnjih“, a spasenje – uvjerava nas taj slavni Splićanin – ionako može doći samo od Boga.

„Komu poklon diju, Bogu spasu momu, / jere konac viju počitan'ju tomu, / Juditi u komu slava će bit, dokol / svitu zemaljskomu počne gorit okol; / ako li daj dotol, dokle zemlja ova / bude na karte folj slovinjska čtit slova. / Trudna toga plova ovdi jidra kala / plavca moja nova: Bogu budi hvala, / ki nebesa skova i svaka ostala. / Amen“, stihovi su kojima Marulić završava svoje vrijedno djelo.

(hkv)