Poražavajuća je činjenica da je ovih dana vjerojatno vrlo mali broj građana Hrvatske uspio doći do informacije kako je u tijeku iznošenje obrane časnika Hrvatske vojske i HVO-a Slobodana Praljka u Haagu. Namjerno se koristi termin «uspio doći», jer je evidentno kako se u hrvatskim medijima ni približno dovoljno ne govori o aktualnim Haaškim suđenjima hrvatskim generalima, iako nitko pri zdravoj pameti ne može dvojiti u prevažnost odluke Haaškog tribunala o tome je li Hrvatska predvođena svojim političkim vodstvom izvršila agresiju na BiH. Optužnica je napisana vrlo tendenciozno i u njoj se tadašnji državni politički vrh RH, posebice Franjo Tuđman i Gojko Šušak spominju gotovo u većoj mjeri nego i sam Praljak. (Za više informacija:www.slobodanpraljak.com) Naime, ta će presuda kad se donese biti svojevrstan dokumentarni relevantni pečat «istine», barem one koja će ostati zapisana i «mjerodavna» u povijesnom kontekstu.

Svojevrsnu iznimku od sada već ustaljenog pravila da se u najvećim medijima spominjanje Haaških suđenja svede na minimum minimuma predstavlja prošlotjedna emisija vanjskopolitičkog magazina «Paralele» kojeg na HRT-u uređuje i vodi Goran Rotim. Ta je polusatna emisija kao svojevrsni sat povijesti u cijelosti bila posvećena dosadašnjem radu Haaškoga suda i u prilično kritičnom tonu intonirana u smislu načina na koji sam sud općenito funkcionira, a posebice načina rada nekih od istaknutijih djelatnika Tribunala, kao što je to primjerice bila glavna tužiteljica Carla del Ponte, koja je za «Paralele» dala i svoj prvi intervju od kad je kao švicarska veleposlanica otputovala u Buenos Aires.

U svojem razgovoru za HRT gospođa del Ponte nije izjavila ništa novog ili nešto što iz njenih usta u više navrata nismo imali prilike čuti – smatra kako je svoj posao odradila profesionalno, kako ne bi ništa mijenjala, kako se nada da će general Gotovina biti osuđen i kako joj je predsjednik Mesić «pravi prijatelj». Ne sumnjamo ni najmanje. Uostalom taj joj je prijatelj svojim opsluživanjima kad god je i koliko god je trebalio uvelike pripomogao da napiše i iznese optužnice protiv hrvatskih branitelja. Svojim je «nesebičnim zalaganjima», a sve preko leđa hrvatskih domoljuba koji su svojim životima stvorili i oslobodili državu Hrvatsku, titulu Carlina prijatelja nesumnjivo vlastitim trudom zaradio. Cijena koju hrvatski generali, a onda i čitav hrvatski narod zbog tog «prijateljstva» već godinama plaća, za aktualnog hrvatskog predsjednika očito nije previsoka.

U emisiji je nekoliko izjava dao i bivši ministar i premijer Srbije Zoran Živković koji je dao svoje viđenje načina na koji je Srbija uspjela očuvati vlastite tajne dokumente vezane uz agresiju izvršenu na Hrvatsku i BiH, smatrajući to u potpunosti ispravnim činom i politikom uopće. Iako se nikako ne možemo složiti s dvostrukim kriterijima koje je tužiteljica del Ponte nedvojbeno imala dok je «profesionalno» od Hrvatske zahtijevala državne tajne, istodobno čineći sve u svojoj moći da se Srbija od istog zaštiti, valja konstatirati kako ostaje samo opravdani žal što hrvatska politika nije (i nema) imala dovoljno mudrosti da ne dopusti nedopustivo – a to je stavljanje na uvid Haaškome sudu najosjetljivijih državnih tajnih podataka. To je bio i ostat će svjetski presedan «par exellence». Što se pak Srbije tiče, možemo zaključiti kako su se od iste nevolje «spasili» vjerojatno i zato što del Ponte u Srbiji nije imala toliko «pravih prijatelja» kao u Hrvatskoj. U ovim usporedbama Srbije i Hrvatske polako upadamo već i sami u zamku ne naglasiti koliko je Srbija po prirodi stvari imala stvari za sakriti a Hrvatska ne kada bi se radilo o pravičnim suđenjima. Neka nam čitatelji oproste.

Emisija je zaključena razgovorom koji je novinarka Silvija Luks vodila s bivšim predsjednikom i sucem Haaškog tribunala, Francuzom Claudeom Jordaom, hrvatskoj javnosti poznatijim kao čovjekom koji je generala Blaškića osudio na 45 godina zatvora da bi se potom ispričao i koji je satavio optužnice protiv Hadžića i Mladića. Od svih njegovih riječi najznačajnije su svakako one kojima je priznao kako je Haaški sud politički uvjetovana institucija. Jorda tu konstataciju nije izrekao ni u najmanje negativnom kontekstu , štoviše, naglasio je kako tu činjenicu smatra «napretkom u konceptu pravosuđa». Time je zapravo svjesno ili nesvjesno potvrdio ono o čem nacionalno osviješteni političari u Hrvatskoj govore i pišu već godinama – kako problem Haaškog suda kao Međunarodnog suda koji je trebao kazniti ratne zločince ne bi postojao kada u njegov rad od samih početaka ne bi bila umiješana svjetska politika interesa, koju pak hrvatska politička elita nije imala znanja ili sposobnosti prepoznati i u tome spriječiti. Ovako, ostaje samo pouzdati se u dokazano sposobne obrane hrvatskih generala i u izjavu spomenutog Claudea Jorda koji je rekao kako se uostalom «pravda ipak nametne sama». Jer u nedostatku lucidnijeg političkog vodstva i podrške europske politike uopće, jedina nada hrvatskim braniteljima i državi su vjera u sposobne odvjetnike i pravdu. Koja s pravom ponekad, a u ovom slučaju posebno često i nema previše doticaja.

M.M.B.

{mxc}