Vijest koja nam je pristigla, a po kojoj je Zvonko Bušić zaista pušten i od danas se nalazi u Hrvatskoj sigurno se dugo čekala. Teško je pretpostaviti što je sve doživljavao on i njegova obitelj, pogotovo u trenutcima kada se činilo da će biti pušten, pa je onda opet bez objašnjenja vraćen u zatvor. Da se stvari dobro razvijaju dalo se danas naslutiti kada su se u hrvatskim medijima dale pročitati sve okolnosti pod kojima je poginuo američki policajac Brian J. Murray (iz vijesti Hine). Odnosno, napokon je i šira javnost mogla saznati kako je bomba koja je eksplodirala nije bila namijenjena usmrćivanju, već da je nesretno eksplodirala pri demontaži, nakon što je Bušićeva grupa o njoj obavijestila američke vlasti. U nastavku donosimo opširniji tekst Benjamina Tolića s mnoštvo podrobnosti vezanih uz životni put Zvonka Bušića.(mm)

 

 

Priče o Taiku

 

 Američke će vlasti Zvonka Bušića 20. srpnja 2008. pustiti na uvjetnu slobodu i deportirati u Hrvatsku, izjavio je prije desetak dana glasnogovornik saveznoga Povjerenstva za pomilovanja Thomas Hutchinson. Nešto slično najavljivao je god. 2006. američki veleposlanik u Zagrebu. Bušić je tada bio premješten iz zatvora u deportacijski pritvor Ministarstva domovinske sigurnosti, ali nije deportiran u Hrvatsku. Naprotiv, vraćen je u stroži zatvor. Njegovu suprugu, rodbinu i prijatelje bolno je pogodio taj obrat. Oni zbog toga danas susprežu svoju radost. I nerado govore. Priče o Bušiću pričaju drugi ljudi.

 

Ne bih ni ja o njemu. Samo bih se osvrnuo na rečene priče. Ali pri tomu, uz najbolju volju, ne mogu mimo činjenica.

 

Zvonko Bušić rođen je god. 1946. u hercegovačkom selu Gorici. U ranom djetinjstvu dobio je nadimak Taik jer je tako izgovarao riječ „čovik“. Osnovnu školu završio je u Gorici, gimnaziju u Imotskomu. Studirao je slavistiku u Zagrebu. Potkraj 60-ih godina našao se kao politički emigrant u Beču. Tamo je upoznao američku studenticu Julienne Eden Schultz. God. 1976. s njom i trojicom prijatelja - Petrom Matanićem, Slobodanom Vlašićem i Franom Pešutom - oteo je, bez oružja, putnički zrakoplov na liniji New York - Chicago. Nakon otmice zatražio je da američki tisak objavi njegov proglas koji prikazuje stanje hrvatskoga naroda u Jugoslaviji i poziva na uspostavu samostalne hrvatske države. Zahtjev je podupro upozorenjem na bombu ostavljenu (s uputama o deaktiviranju) u pretincu željezničke postaje Grand Central u New Yorku. Zatim je zrakoplov okrenuo prema Europi. Kanio je iz njega baciti rečeni proglas nad Londonom, Parizom, Zagrebom i Splitom. Američki je tisak pod pritiskom vlasti objavio proglas. No dogodila se nesreća. Pri demontiranju bombe poginuo je policajac. Otmičari su se u pariškoj zračnoj luci Charles de Gaulle nakon pregovora predali policiji. U Americi su god. 1977. osuđeni na dugotrajne zatvorske kazne. Taik i Julie osuđeni su na doživotni zatvor, s pravom na pomilovanje, a Matanić, Vlašić i Pešut na 30 godina zatvora. Svi osim Taika odavno su na slobodi.

 

To je građa koja u sebi nosi golem mitopoetski potencijal. Smisao te građe književno je iz prisne blizine organizirala Julienne Eden Bušić u romanu „Ljubavnici i luđaci“. Drugi su pripovjedači nesustavni, ostaju u prostoru usmene predaje, na razini publicističke bilješke ili političke ocjene u medijima. Pri tomu, govoreći o Taiku, govore o sebi. Oni, reklo bi se, osobnim primjerom potvrđuju Marxovu postavku da čovjekovo društveno biće određuje njegovo mišljenje. Tako apolitična mladež vidi u Taiku i Julie osebujnu realizaciju glasovite američke filmske paradigme. Posve krivo. Film Arthura Penna „Bonnie i Clyde“ (1967.) slavi razbojnike koji pljačkaju banke i ubijaju ljude. Taik i Julie (1976.) slijede visoke ideale slobode i pravde. Sudac koji ih je zbog urote, otmice zrakoplova i posredne odgovornosti za smrt policajca osudio na doživotnu zatvorsku kaznu priznao im je plemenite motive. Oni, po njegovu mišljenju, nisu namjeravali nikomu škoditi, zauzimali su se za neovisnost Hrvatske, ali su pri tomu posegnuli za krivim sredstvima. Zato im je dosudio pravo na pomilovanje, Taiku nakon 10, a Julie nakon 8 godina.

 

Što su danas Hrvatima Taik i Julie? Teroristi ili borci za slobodu? Teško je reći. Otkad je FBI popisao više od milijun „terorista“, pojam je terorizma postao prilično neodređen. A Hrvati su od god. 2000. opet „razdrta nacija“, raspolućeni na suvereniste i integracioniste. Nema dakle uvjeta za jedinstven odgovor.

 

Suverenisti se sjećaju integracionističkoga terorizma u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini od 1945. do 1990. Brošura Hansa Petera Rullmana „Mordauftrag aus Belgrad“ (Nalog za ubojstvo iz Beograda), koja dokumentira politička ubojstva nekoliko desetaka Hrvata u inozemstvu, pokazuje da je taj terorizam 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća bio vrlo živahan i u tzv. slobodnom svijetu. Na to nas ovih dana podsjeća njemačko pravosuđe. Ono je napokon izreklo prvu presudu u tim stvarima. Osudilo je Krunoslava Pratesa zbog sudjelovanja u ubojstvu Stjepana Đurekovića. Zbog toga hrvatski suverenisti, kao ni američki sudac, ne smatraju Taika i Julie teroristima. Oni u njima vide borce za hrvatsku slobodu. Zato duboko štuju njihovu hrabrost i žrtvu.

 

Integracionistima, naravno, malo znače suverenističke vrjednote. Samostalnost, neovisnost, suverenost, sloboda i pravda njima su prazne riječi. Nakon smrti Franje Tuđmana oni su se okrenuli Bruxellesu. Kako su slavili Jugoslaviju, tako slave Europsku uniju. Uspostavu samostalne i suverene hrvatske države smatraju povijesnom stranputicom. Ne treba, vele, „bježati iz regije“, a za članstvo u Europskoj uniji „u okviru regije“ spremni su „platiti svaku cijenu“. Terorizam komunističke partije i njezine političke policije oni očito vide kao zakonitu obranu države. Ne bi inače, po uzoru na Vijeće Europe, u Saboru osudili komunističke zločine, a zločince - od Josipa Broza Tita do Ozninih, Knojevih, Udbinih, SDB-ovih egzekutora - i dalje držali u visokim častima. Tomu svijetu Taik i Julie ne mogu biti ništa drugo nego „ustaški teroristi“.

 

Ali tako to formuliraju samo iščašeni diskutanti na internetskim forumima. Vlastodršci i njihovi dizajneri javnoga mnijenja mnogo su lukaviji. Oni se, premda misle isto, oportuno prenemažu. U ozračju nekakva općeg i nepristranog „ljudskopravizma“ oni pomno grade lažni dojam da su se načelno pretrgli „lobirajući“ za Taikovo pomilovanje. Tko se tu sve nije ogledao?! Od diplomatskih divova Mate Granića, Tonina Picule i Miomira Žužula do moralnih giganata hrvatskoga javnog života Žarka Puhovskoga, Zorana Pusića i Mirjane Krizman.

 

No, koliko god se oni prenemagali, nešto ih uvijek raskrinka. Tako Puhovski, Pusić i Krizman posve ozbiljno misle da bi Taikov javni angažman nakon njegova izlaska iz zatvora škodio Hrvatskoj. Oni bi dakle američkoga uznika po povratku u Hrvatsku - zbog državnoga razloga - zatočili u kućnom pritvoru! A Mate Granić zamjerio je Tuđmanu što je u Daytonu nakon završetka mirovnih sporazuma, kada mu je za mirotvorno držanje ponuđena nagrada, od Clintona tražio slobodu za Taika. Današnji predsjednik Društva hrvatskih lobista očito je iz toga zaključio da Tuđman nije imao državničkog formata.

 

Te su stvari, premda ih integracionisti ne mogu razumjeti, veličanstveno bjelodane. Taiku se ni u zatvoru, a kamoli izvan zatvora, ne može oduzeti bitna sloboda. A daytonska se zgoda prejasno ogleda u anegdoti o Diogenu i Aleksandru Velikomu. Diogen, utjelovljeno siromaštvo, veli anegdota, sunčao se pred bačvom u kojoj je stanovao. Naišao Aleksandar, osvajač svijeta. Ganula ga Diogenova bijeda, pa mu obećao učiniti što god zatraži. Na to Diogen Aleksandru: „Skloni mi se sa sunca!“ Tako i Tuđman Clintonu.

 

I što sada? Hrvatska, ona koja hoće biti svoja, moli Boga da se obistini najava Thomasa Hutchinsona. U toj Hrvatskoj Taika čeka njegova Penelopa. A nema dvojbe da će Čovik, bez obzira na priče svjetske služinčadi, sam odlučivati što će kada, gdje i kako činiti.

 

Benjamin Tolić
benjamin.tolic.javno.info

{mxc}