Drugi razlog kad politička «elita» treba branitelje jest na žalost onda kad ih šalje pred Haaški sud. To je zasigurno još pogubnije za moral branitelja i traje cijelo vrijeme između izbornih kampanja. Toliko o brizi i zahvalnosti spram vlastitih junaka.

No u čitavoj priči zakazale su i braniteljske udruge, čija je glavna karakteristika duži niz godina razjedinjenost i nesloga. U takvim se okolnostima ne može ni očekivati da će one obavljati primarnu funkciju radi koje i postoje, a to je skrb o vlastitim članovima, ljudima koji su ratnih godina prošli nezamislivo mnogo, mnogi od kojih su ranjavani i teški invalidi. Naravno, ne treba biti naivan i ne znati kako su slabosti braniteljskih udruga često puta inicirane raznoraznim vanjskim utjecajima i manipulacijama, nametnutim kadrovskim rješenjima. Ipak, braniteljske udruge bi ovog posve nezadovoljavajućeg i jalovog stanja najviše trebale biti svjesne, i ne gubiti vrijeme na vlastita neslaganja, odnosno dati se smesti klipovima koji im se bacaju sa strane pod noge. Treba okupiti članstvo i s tom snagom čvrsto krenuti naprijed.

Danas je na žalost rezultat politike koja se vodi niz godina vrlo porazan – o hrvatskim je braniteljima stvorena slika kao o ljudima koji su stalno nezadovoljni, stalno nešto zahtijevaju, a pitanje je što li su u tom ratu uopće radili i što je još gore, jesu li u njemu uopće i sudjelovali. A ako jesu - onda su zasigurno počinili kakav ratni zločin. Takva percepcija u dijelu javnosti stvorena je sustavno i proračunato, kako bi se lakše vodila politika koja je trenutno na snazi, a temelji se na obezvrjeđivanju svega što nosi nacionalni predznak.

Tako recimo, nitko nije u stanju ili ne želi organizirati ni najobičnija druženja ljudi koji su zajedno ratovali, a nisu se vidjeli godinama ili su izgubili kontakt. Primjerice, povodom godišnjica osnivanja ratnih postrojbi. To je samo jedna u moru stvari koje su tim ljudima možda i najpotrebnije – društvo i podrška onih kojima vjeruju i koji ih dobro razumiju. Ta bi se psihološka pomoć u nekim slučajevima mogla pretvoriti i u materijalnu. Jer, iako nas politička elita želi uvjeriti u suprotno, nisu svi branitelji danas teret društva, epitet koji im se neopravdano prilijepio tijekom godina, prvenstveno od onih koji rata nisu ni vidjeli. Mnogi od branitelja pokrenuli su svoje privatne poslove i možda bi bilu u stanju svojim kolegama ponuditi savjete kako učiniti isto.

Bilo bi zanimljivo znati koliko je političara posljednjih nekoliko godina diglo ruku na sebe? Statistike za tako nešto nisu ni potrebne, jer takvih vjerojatno nema. Oni koji su svojim ponašanjem i odnosom spram domovine zaslužili prijezir nerijetko u Hrvatskoj danas uživaju i najveće časti, dok su ljudi koji su nas vlastitom žrtvom sve skupa zauvijek zadužili pribijeni na stupove srama, tamo negdje na margini društva. Stoga brojka od 2000 samoubojstava u braniteljskoj populaciji ne bi trebala čuditi nikoga, kao ni činjenica da će se ako se u Lijepoj Našoj neke stvari ubrzo ne promjene, ona i nadalje nastaviti povećavati. Nije li to političkoj «eliti» dovoljan znak za uzbunu? Ili joj je to znak da je uspjela?

M.M.B.

{mxc}