Iz iskustva se mogu istaknuti tri saznanja za predstojeće diskusije oko proširenja:

1. Ne postoji neka unaprijed određena optimalna veličina saveza. Kao i druge organizacije djelotvornost saveza ovisi o strukturi odlučivanja te o dovoljnom stupnju interesa partnera, a manje o broju članova.

2. Rusija je radi svoje veličine i političke težine utjecajan partner NATO-u, i ako politički i strateški interesi Moskve nisu mjerilo prilikom odlučivanja o proširenju.

3. Prihvat novih članova nije svrha sama po sebi. Dapače pristup novih članova mora povećati ukupnu snagu saveza.

Iz iskustva dosada provedenih integracija kao i gledajući  na novo usmjerenje saveza, moguće je postaviti niz zahtjeva na buduće odlučivanje o priključenju:

- U prošlosti je bilo priključenje u savez prije svega instrument političkog sređivanja u transformaciji Istočne Europe. Nakon 11. rujna pojavio se dodatni cilj - treba proširiti krug saveznika u borbi protiv terorizma. U obadva slučaja vojna sposobnost novih članova igra pritom podređenu ulogu.

- U međuvremenu se NATO od obrambenog saveza pretvara u sve više traženog izvoznika globalne stabilnosti (sada u načelu postoji pet područja NATO djelovanja: Afganistan, Kosovo, Bosna i Hercegovina, Darfur i Irak). Demokratizacija Istočne Europe je slabi kriterij za uspjeh i buduću sposobnost saveza, to je prije svega osiguranje vojnih djelovanja.

- Za prihvat novih kandidata to znači da svaki budući korak proširenja mora značiti povećanje snage Saveza. Novi član ne može od Saveza imati samo korist. Korist se mora prvenstveno očitovati u sadašnjoj i budućoj ulozi saveza.

- Problematika proširenja je još složenija zbog ostalih kretanja u EU. Tu je prisutan «zamor« koji bi mogao voditi zaustavljanju proširenja na neodređeno vrijeme, nakon primitka Bugarske i Rumunije. Time u proširenju otpada strateško povezivanje članstva u NATO savezu sa  perspektivom pristupa EU. Tako se slabi privlačnost provođenja konkretnih promjena i ubrzanja razvoja u zemljama kandidatima i to glede obadva saveza.

- Zato je odlučujuće da se zadrži kriterij korisnog prirasta. Ako zemlja kandidat tu korist ne pruža, ne smije joj se sa strane NATO-a davati nikakva nada za pristup. Argument da zemlja već dugo godina nastoji pristupiti Savezu ne može biti uvjerljiv.

- Od tri službena kandidata jedino Hrvatska pokazuje određenu zrelost za pristupanje, Makedonija, a prije svega Albanija, u gore navedenom smislu, u sadašnjem trenutku sigurno ne. Isto tako u Bosni i Hercegovini, Srbiji ili Crnoj Gori neko brže osposobljavanje glede pristupanja NATO-u nije za očekivati. Ovo stanje se sigurno ne će promijeniti do priprema za sastanak na vrhu u 2008. godini.

- Gruzija i Ukrajina predstavljaju drugu klasu mogućih kandidata. Dok je sada Atlantski savez usmjeren dugoročnom cilju stabiliziranja Balkana (ne na zadnjem mjestu kroz perspektivu pristupa balkanskih zemalja Savezu), ne postoji slična tendencija djelovanja prema Ukrajini i Gruziji.

- Slijedom iznešenoga Njemačka treba u pitanju proširenja biti vrlo suzdržana. Neovisno o nastojanjima pojedinih kandidata i mogućoj ili već postojećoj podršci drugih članova NATO-a ne treba davati neka preuranjena obećanja. Prošlost je pokazala da rasprave o proširenju podliježu nekoj vlastitoj dinamici, koju je vrlo teško kontrolirati. To važi za navedena tri kandidata, kao i za ostale balkanske zemlje - ali posebno za Ukrajinu i Gruziju. Jedino se Hrvatskoj mogu poslati pozitivni signali.

- U medijima i nekim akademskim krugovima povremeno se pojavljuje ideja o uključivanju Izraela u savez. Unatoč ponekim dnevno političkim razlozima to pitanje se zapravo ne postavlja. Proširenje izvan Europe bi tražilo izmjenu Wašingtonskih sporazuma zašto sada ne postoji nikakva realna perspektiva.

NATO je objavio ponovno preispitivanje proširenja u 2008. godini. Jednako tako treba voditi politiku "otvorenih vrata". To ali ne znači da treba doći do poziva za pristupne pregovore. Suzdržljivost prema proširenju može biti za pojedine zemlje vrlo razočaravajuća, no sposobnosti i snazi Sjeveroatlantskog saveza bi to sigurno dobro došlo.

Karl-Heinz Kamp: Koordinator za sigurnost i politiku Zaklade Konrad-Adenauer, član Internacionalnog Instituta za Strateške Studije u Londonu, Njemačko-Atlantskog društva kao i brojnih studijskih grupa i savjetodavnih institucija.

Cjeli  prilog na njemačkom jeziku može se naći www.kas.de .

{mxc}