Tanjugarina

Kad je hrvatska politika svedena na minimalizam Hrvati se u pravilu dosjete svoje sjajne baštine. Ne ću reći da je i danas tako (još manje poreći), hoću podsjetiti na to da je u Zagrebu prošli tjedan predstavljen pretisak prve hrvatske Glagoljske početnice, one iz 1527. Taj izniman kulturni događaj u našem je tisku popraćen škrto, kao da smo opet u Tanjugovim raljama. Nije za zaboraviti da je Početnica prošle godine otkupljena od münchenskog arhivara uz pomoć hrvatske vlade. Baš zato i čudi da potpredsjednik hrvatske vlade, dr. Slobodan Uzelac, daje potporu suprotnim nastojanjima.

Ako su već danas informacije iz kulture na niskim granama, kao što dokazuje primjer Glagoljske početnice, s pravom se bojimo da bi grane mogle biti još niže i zahvatiti sam korijen ako s Tanjugom opet krenemo tikve saditi. Novi sastav vlade s Uzelcem potvrđen je u Hrvatskom saboru 12. siječnja ove godine. Ne znam kad je potpredsjednik Uzelac stigao u tom svečanom – za neke – već viđenom strašnom času, povući svoj prvi potpredsjednički potez zabilježen u Tanjugovoj vijesti od istoga dana! Ništa njemu nije bilo važnije od ovoga: „Potpredsjednik nove hrvatske vlade Slobodan Uzelac podupro je inicijativu o otvaranju Međunarodnog press središta Tanjuga i hrvatske agencije HINA u Zagrebu, o čemu ga je danas obavijestio generalni direktor Tanjuga Luka Mičeta“ (sa srpskog preveo N. P.).

Što će nam to srpsko-hrvatsko press središte? Zašto ga ne utemeljimo u suradnji sa srednjoeuropskim novinskim agencijama? Kakav je to „put u Europu“ preko srpskog Tanjuga, čija se država utemeljiteljica još jednom odrekla Europe? Uostalom, kako potpredsjednik hrvatske vlade može kao potpredsjednik vlade išta poduprijeti 12. siječnja, prije prve sjednice hrvatske vlade održane 17. siječnja? Ili se brzoglasno konzultirao s predsjednikom vlade, ili od prvoga dana radi na svoju ruku!?

Sve me to, od našega glagoljanja do tanjugovskih bauljanja, podsjetilo na karakter srpskog „informisanja“. Idemo u povijest, ma, priznajmo! - nismo zaboravili prošlost i bezalternativno okrenuli se sjajnoj budućnosti, k tome ni hrvatski rodoljubni nacionalizam u sebi još iskorijenili nismo. Povijest pjesme Horvatska domovina (Antun Mihanović, Danica Hrvatska, Slavonska i Dalmatinska, 14. ožujka 1835.), paradigmatičan je primjer. Jedva je prošlo dvije godine od hrvatskog objavljivanja, kad je beogradski almanah „Uranija“ objavio tu Mihanovićevu pjesmu pod krivotvorenim naslovom „Naška – moja domovina“ (1837.).

A iz kasnije, ali iste, predtanjugaške kuhinje dolazi i ovaj gulaš: „Davna hrvatska himna narodna 'Lijepa naša domovino' potekla je, kao što je poznato, iz srca jednog Srbina, pjesnika Antuna Mihanovića. Što se može više tražiti i čekati nego da se jedan Srbin, toliko oduševljen domovinom Hrvatskom i da toliko voli braću Hrvate, pa da peva pjesmu koju Hrvati svim srcem i svom dušom usvajaju kao svoju narodnu himnu“. Navodni autor glazbe Lijepe naše, Josip Runjanin (Vinkovci 1821. – Novi Sad 1878.), ni kriv ni dužan našao se u kragujevačkom, također predtanjugovskom, „Vojnom vesniku“ (1921.) u članku pseudonimca koji zna da se Runjanin „osećao ne kao Hrvat, ne kao Srbin – osećao se kao Jugosloven“.

Danas se časnik Runjanin u tanjugaškom tipu „informisanja“ vjerojatno „oseća“ kao regionalist u hrvatskoj vladi. No, dobro, ako je Mihanović bio Srbin, premda nije – nego srpski zet, mogli bismo reći da u hrvatskoj povijesti imamo jednog Srbina političkog Hrvata. Je li to dovoljno, s obzirom na ukupan broj srpske nacionalne manjine u domovini im Hrvatskoj i u „rasejanju“, za ovako značajnu participaciju u izvršnoj vlasti? Ako je Mihanović Srbin, još jednom ponavljam – nije, ali pretpostavimo da srbotanjug ne laže (a laže), jesu li na Mihanovićevu tragu Stanimirović, Pupovac, Gajica, Višnjić i Uzelac?

I kad ste ih, poštovani čitatelji, vidjeli i čuli da pjevaju Lijepu našu? Kako bi to zgodan prizor bio. Bože, pravde! Zapravo htio sam reći kako bi buduće djelovanje, od srpske nacionalne manjine putem hrvatske vlade poduprtog srpsko-hrvatskog Međunarodnog press središta u Zagrebu moglo dovesti do toga da sljedeće izdanje Glagoljske početnice iz 1527. bude predstavljeno obezglavljenoj javnosti, oslobođenoj prošlosti i okrenutoj budućnosti, kao djelo srpske ili slavenske ili jugoslavenske povijesti. Imali smo veeeliku sreću što Glagoljska početnica svojedobno nije došla u ruke ocu Tanjuga „na ovim prostorima“ – Vuku Stefanoviću Karadžiću. Da je došla, koja bi to tanjugarina bila, gospodine potpredsjedniče.

Nenad Piskač
Hrvatsko slovo

{mxc}