Šutnja s vremenom postaje odobravanje!

Osamostaljenjem Republika Hrvatske i Slovenije, malo tko je očekivao da ćemo baš sa Slovenijom imati dugogodišnje nesporazume oko tadašnjih republičkih, danas državnih granica. Naprotiv, neupućeni su očekivali idealne dobro susjedske odnose, jer u zajedničkoj umjetnoj tvorevini nismo imali pograničnih nesporazuma, osim na nekoliko šumskih čestica u okolici Čabra i djelomično u Međimurju. O bilo kakovom sporu oko granica na moru, posebice u Savudrijskoj vali, do unatrag nekoliko godina nije nitko govorio, dok Slovenci nisu procijenili, da bi se i tu moglo nešto ušičariti. Bolji poznavatelji naših dragih susjeda, očekivali su njihove zahtjeve o nekim manjim korekcijama na meji, ali nikako ne u tolikoj mjeri, jer je dogovoreno da se poštuju republičke granice, što je usvojila i Badinterova komisija.

Podobnikov zemljovid i tunel ispod Hrvatske

Kasnije je Slovenija počela izmišljati granične probleme, ničim pokrepljenim, ne uvažavajući katastar, zemljišnu knjigu niti posjedovno stanje i to svaki puta s novim i većim zahtjevima za proširenje Dežele, na štetu Hrvatske, jer se prema drugim susjedima ne uuditi nešto slično ni pomisliti. Biser nad biserima je Podobnikov zemljovid, na kojem su iscrtani sporovi, do tada nikada i nigdje spomenuti. Naoko bezvrijedan zemljovid, kod eventualne arbitraže može imati neki učinak, jer staro je pravilo, tržiš li što više, pa makar i bez bilo kakovih dokaza, postoji šansa da ipak nešto dobiješ. Što nam Slovenci češće podastiru stare, i izmišljaju nove sporove na morskoj i kopnenoj granici, to se češće sjetim razgovara iz listopada 1991. na brodu Slavija, s predvodnikom konvoja Libertas za deblokadu okupiranog Dubrovnika, pokojnim Stjepanom Sulimancem, tada potpredsjednikom prvog višestranačkog sabora Republike Hrvatske, koji je mi je rekao da ćemo imati itekakvih problema sa Slovencima, jer povijest nas uči, da nas nikada nisu pomagali, ali su nam često znali podvaliti. Znajući to, oni su Mačekovoj HSS slikovito govorili, da Slovenci i Srbi imaju iskopan tunel ispod Hrvatske i ne zna se tko njime više rovari protiv nje. Izgleda da su naši prethodnici bolje poznavali svoje susjede, nego mi danas.

Postaja po postaja do Svete Gere

Sveta Gera najviši je vrh sjeverozapadne hrvatske, odnosno žumberačkog masiva, 1.178 metara nad morem. Do nje je najjednostavnije doći iz Karlovca ili Jastrebarskog, starom karlovačkom cestom, i u naselju Guci skrenuti u Žumberak. Na osmom kilometru žumberačke magistrale je naselje Krašić, rodno mjesto kardinala Alojzija Stepinca, gdje bi se trebalo svakako zaustaviti, obići spomenik kardinalu postavljen na trgu ispred župne crkve Presvetog Trojstva, te spomen sobu u župskom dvoru, u kojoj je najveći dio kućnog pritvora, od kasne jeseni 1952. do veljače 1960., proveo blaženik Stepinac. Dalje se nastavlja prema Pribiću, rodnom mjestu kardinala Kuharića - ako krenete lijevo kod krašićke crkve, za čas ste u Jezerinama, rodnom mjestu biskupa Jezerinca - gdje je vrijedno razgledati grkokatoličku crkvu Sv. Blagovijesti i do nje ljetnikovac grkokatoličkog vladike koji stoluje u Križevcima. U Sošicama, tridesetak kilometara od Jastrebarskog, putnik, namjernik uočiti će dvije crkve na razmaku od 5 m, od kojih je jedna grkokatolička a druga rimokatolička, te grkokatolički samostan sa vrijednom etno zbirkom.

Jedan krak puta vodi i prema jezi Jazovke

Nastavljajući dalje dolazimo do naselja Gornje Selo u kojem nailazimo na putokaz za Jazovku, duboku škrapu žumberačkog krša u koju su komunisti krajem Drugog svjetskog rata, a poglavito po njegovom završetku, kroz otvor promjera pedesetak centimetara, bacali najčešće polumrtve hrvatske vojnike, kao i bolesnike i ranjenike iz zagrebačkih i karlovačkih bolnica. Grkokatolički i katolički svećenici, od lokalne ceste do toga uzanog otvora, postavili su u jesen 1990. postaje križnog puta. Kasnije je tu podignuta spomen ploča i skromni oltar, na kojem se služi sveta misa 22. lipnja svake godine, na dan tzv. antifašista. Nakon povratka na glavnu cestu , skrene se u lijevo i širokom makadamsko cestom, nakon 8 kilometara stižemo na jedan od najljepših vidikovaca u Lijepoj našoj - Svetu Geru. Gore se može doći i sa zapadne strane preko naselja Sekulići, ali tu treba na nekoliko mjesta prelaziti preko teritorija Republike Slovenije, što naši građani iz nekog razloga, nerado čine. Tu ćemo najprije uočiti kapelicu Sv. Ilije, koju je obnovio grkokatolički svećenik iz Stojdrage, velečasni Mile Vranešić, a nekoliko metara od nje TV toranj koji je na Slovenskoj strani. Dvjestotinjak metara prema istoku, makadamskom cestom koja je granica između naše dvije države, dolazimo do jedinog vojnookupiranog dijela u Europi, bivše karaule nekadašnje JNA.

Sveta Gera je strateški važna točka

Tu je doista granica koja nas trenutno razdvaja od čudne asocijacije – Europske Unije - koja je doista čudna, jer ne može donijeti svoj Ustav, već je prisiljena raditi po nekakvom ugovoru, a nama postavlja uvjete, kojih se većim dijelom niti sama ne pridržava. To se uočava i na Geri, jer tamo nisam zatekao niti jednog slovenskog policajca, koji bi i ondje trebali kontrolirati ulaz u EU, ali to nadoknađuju previše revno na službenim graničnim prijelazima, stvarajući bespotrebne kolone. Na prekrasnom vidikovcu nalazi se zgrada bivšeg centra veze tadašnje JNA, napuštenu padom velikog tenkovskog garnizona u Jastrebarskom. Dok smo mi ratovali s jednom od najjačih europskih soldateski, branili se od domaćih izdajnika i njihovih pristiglih sunarodnjaka iz Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore, Slovenci su jednostavno okupirali Geru, i uselili u nju svoje vojake, te im danas služi u iste svrhe kao i prijašnjim okupatorima. Za lijepog vremena vidi se Zagreb, Karlovac, Gorski kotar, Klek, Velebit, Triglav i Alpe, te je sa vojno obavještajnog stajališta to jedna od najidealnijih pozicija, jer nema nikakvih prirodnih prepreka koje bi ometale rad postavljenih odašiljača.

Na česticama nema nijednog Janeza

U povijesti taj dio Lijepe naše nikada nije pripadao Sloveniji, što se može argumentirano, s vrlo čvrstim dokumentima i dokazati. Sigurni, nepobitni dokazi, kome je pripadao neki teritorij, mogu se naći na katastarskim planovima i zemljišnim knjigama. Tako za Svetu Geru, u katastarskom uredu Ozalj, nailazim na katastarski plan broj 3, katastarske općine Sekulići - koji je nastao prvom katastarskom izmjerom na ovim prostorima, davne 1861. Kod katastarske izmjere evidentira se posjedovno stanje zatečeno danom snimanja, što nepobitno dokazuje da je posjed bio isti ili sličan davno prije same izmjere. Parcelacija zemljišta, na navedenom planu ucrtana je 1969., izvršena je u svrhu „izvlaštenje“ (tada eksproprijaciju) 24. studenoga 1969. i od tada nije se na planu ništa mijenjalo, pak čak iz meni nepoznatih razloga, nisu ucrtani novoizgrađeni objekti. Izvlaštenje je obuhvatilo posjede i vlasništvo: Badovinac Janka iz Karlovca - Novaki 42; Badovinac Dragutina iz Dučića 6 -Radatović; Badovinac Marte iz Kesera kbr.7 - Radatović; Periz Janka iz Sošica 69 i Cvjetišić Drage iz Cvjetišića kbr 7 – Radatović - prilog br.1. Indikativno je da kao vlasnik zemljišta na samoj Geri, kao niti na susjednim česticama, nije naveden niti jedan Janez, što je u pograničnom pojasu prava rijetkost, jer lokalno stanovništvo u pravilu ima posjede s jedne i druge strane granice. I to posjedovno stanje vrlo je jak dokaz da je Sveta Gera oduvijek bila naš teritorij, i sve do njene okupacije Slovenija nikada nije polagala pravo na taj prekrasni dio Lijepe Naše.

Što treba reći predsjednik vlade Europskoj uniji

Danas je taj izvlašteni dio ograđen žičanom ogradom na betonskim stupovima, na kojoj se nalazi nekoliko upozorenja o zabrani pristupa, i to samo na slovenskom jeziku. Na nekoliko metara iza ograde postavljena je i bodljikava žica. Na najvišoj koti sagrađena je karaula, veliki odašiljač, nekoliko pomoćnih objekata, a usred toga vijori se slovenski stijeg. Sve je to dodatno zaštićeno visoko naslaganim vrećama pijeska. Učio sam nekoliko vojnih vozila i vojnika od kojih je jedan uporno dalekozorom pratio moje kretanje i snimanje. Ne znam kako se naši građani osjećaju kada to vide, ali ja sam se osjećao jadno, uvrijeđeno i posramljeno, ljut na našu vladu, koja ništa ne poduzima da se pitanje Gere riješi. Svi Slovenski političari u svojim izjavama, od Kučana do Janše, opetovano govore da je Gera nesporni hrvatski teritorij, ali ga ne vraćaju, jer ga mi niti ne tražimo. Strah me je da je i to jedna pokornička gesta, kako bi što prije ušli u Europu. Naš predsjednik vlade, koji prema nekim pokazateljima dobro kotira u EU, trebao bi im kod pregovaranja reći: Gospodo, vaša članica drži pod vojnom okupacijom dio hrvatskog teritorija, što je za nas nerazumljivo i nedopustivo, pa tražim da nam se to odmah vrati, jer u protivnom teško ću razuvjeriti euroskeptike u Hrvatskoj, da pristupamo jednoj pravednoj, ravnovnopravnoj asocijaciji, od kojih je jedna vaša članica vojno okupirala dio našeg teritorija. Još u proljeće poslao sam dopis gospodinu Ivanu Jarnjaku, saborskom zastupniku i predsjedniku saborskog odbora u čiju domenu spada ovo pitanje, s prijedlogom da Vlada Svetu Geru, makar i formalno daruju Matici hrvatskoj, pa će je Matičari gandijevskim načinom osloboditi. Ako ne to, neka nam barem zajamči da nas naša policija ne će pohapsiti, ako mi to ipak na neki način učinimo. Istina je, nisam očekivao odgovor, pa nisam jako razočaran što ga nisam dobio.

Katastarske činjenice meke granice

I dalje je u katastru Ozalj, ograđeno zemljište, na kojem se nalaze spomenuti objekti, uredno upisano u posjedovnom listu broj 335, k.o. Sekulić - kao Gera- neplodno, na Ministarstvo, Obrane Republike Hrvatske, Republika Hrvatska Zagreb, Krešimirov trg bb, a jedan širi pojas van ograde u posjedovnom listu br. 578 na Republiku Hrvatsku- poljoprivredno zemljište u vlasništvu države. U zemljišnoj knjizi u omjeru 1/1 upisana je Republika Hrvatska, bez bilo kakva tereta. Na prilogu broj 3, jasno se vidi na lijevoj strani tabla kojom je Slovenija označila svoju meju- granicu, te udaljenost ograde i same zgrade od iste. Prilog broj 4, još teže je shvatiti, a razumjeti pak nikako, gdje se vrlo jasno uočava, da Slovenski vojnici prilikom smjene i popune karaule vojnim potrepštinama, moraju 50.5 metra proći po našem teritoriju izvan ograde, kako bi došli do ograđenog, okupiranog dijela, odnosno do postojećih vrata, jer je ulaz (na skici parcelacije napisano „kapija“ - širine 3,65 m) na toj udaljenosti od ceste koja je za sada, doista meka granica. Ne znam bi li u Europi, i u cijelom svijetu, našli nekoga, tko bi trpio da strani vojnici prolaze pod punom ratnom spremom njezinim terenom do teritorija kojeg su im oteli! To je jako loša indicija za okupiranu Šarengradsku adu, za koju također ne pokazujemo nikakvo zanimanje da je vratimo. Ja osobno, to ne mogu shvatiti i nije mi jasno kako to može trpjeti naša država, koja je jako skupo platila svaki pedalj svojeg teritorija.

Slovensko prisluškivanje i hrvatska neodgovornost

Bojim se da ćemo tako iskazanom brigom o vlastitom teritoriju ostati bez Svete Gere. Ako je ona potrebna neko vrijeme Sloveniji, a nama kao što se vidi nije, jer imamo sličnu osmatračnicu na Ivančici, onda je dajmo Slovencima u najam s masnom najamninom, pa neka se šepure na tuđem teritoriju, prisluškivajući Sanadera i Janšu, kojeg tobože službeno ne svojataju, ali ga već 16 godina ne vraćaju, i stječe se dojam da niti ne namjeravaju. Vidljivo je da s obje strane ceste (meke granice) postoje ostaci dviju skoro identičnih kapelica, s time da Slovenci svoju nisu obnovili. Uz nju je postavljeno desetak klupa, na kojima se odmore i prizalogaje, više slovenski nego hrvatski turisti i planinari, što znači da među njima nema netrpeljivosti i nesporazuma, jer oni ne rješavaju što je čije. Nije teško pretpostaviti, kako bi se ponijeli jedni i drugi, kad bi trebalo odlučivati o Geri. Ja osobno, prema ponašanju naše vlade i predsjednika države koji komentira sve i svašta, ne vjerujem da ćemo uskoro moći, umjesto Slovenaca, uživati na prekrasnom vidikovcu Svete Gere.

Stjepan Bučar
Hrvatsko slovo

{mxc}