Hrvatske iluzije i stvarnost

Doista je cijela hrvatska javnost sa zaprepaštenjem i zgražanjem primila krajem rujna vijest o sramotnoj i drskoj presudi, koju je izrekao MKSJ u Haagu počiniteljima ratnog zločina Mrkšiću, Šljivančaninu i Radiću, koji su u serijama kriminalnog umorstva počinili u gradu Vukovaru, na stratištu Ovčare i na području hrvatskog Podunavlja. U tome besramnom sudskom pravorijeku su posve zanemarena ratna zlodjela počinjena na planu velikosrpske agresije: totalno razaranje Vukovara (oko 90%), pogrom vukovarskih civila i ranjenika (oko 5000 žrtava), zločini nasilja, silovanja žena i djevojčica, organiziranih grabežnih umorstava i pljačke. I moramo priznati da nas je ova sramotna presuda MKSJ i ovo zatvaranje očiju pred očitim zločinima zgranulo i ogorčilo. Ovaj cinični sudski pravorijek je bio šokantan za sve hrvatske građane, osim za one koji hrvatsku suverenost i državnost mrze i preziru. Sramota za Europu, za UN i VS! – piše dr. Nedjeljko Mihanović

Zanimljivo je, da je i hrvatska Vlada ostala ošamućena, zabezeknuta i ozlojeđena tom izopačenom i izobličenom sudskom logikom. Ovo je bez sumnje veliko iskušenje i za inače tvrde živce našega vladina vrha, pa smo svjedoci poprilične kuknjave, naricanja, zgražanja, političke lamentacije, pa čak i isprsavanja na crti prosvjeda i povrjede pravnih normi. Dakle, tipični hrvatski obrat, koji se događa u dvadeset i četiri sata za sto i osamdeset stupnjeva. Teško prihvaćamo, da je ovaj bezočni pravosudni kriterij proizveden i krivnjom naše naivne palanačke kratkovidnosti i da je sve to, što se podmuklo i pravno izopačeno zbiva u Haaškom sudištu i naša vlastita politička blamaža. Sanduci dokumenata s oznakom državne tajne, transkripata i falsifikata, dostavljeni su samovoljno iz hrvatskih državnih ureda i arhiva haaškom Tužiteljstvu, da bi iskazali svoj vazalski duh, koji je postao glavnom inspiracijom naše vanjske politike.

Kobne tendencije velikih sila

Činjenica je, da našim vladinim političkim arbitrima iz perspektive neke njihove fiktivne uzvišene europske svijesti i s pozicije maglovitih euro-teza, ovaj sveukupni sustav izopačenih kvalifikacija srpske agresije od strane haaškog Tužiteljstva i Tribunala nije posve jasan. Našoj političkoj svijesti nije bilo dokučivo, da su od početka rada MKSJ u Haagu mnogi pravni i logički pojmovi bili izvrnuti na glavu. Taj Tribunal od početka nije zanimalo tko je ubojica, a tko žrtva. Zanimalo ga je samo to, kako vješto i prikriveno zadovoljiti načelo interesa europskih Velikih sila. A kako Velike sile uređuju svijet, počevši od podjele u Jalti i Potsdamu na interesne sfere, to nikako da shvatimo. Tko čita povijest, taj vidi još i danas one iste kobne tendencije koje su pokretale i Londonske ugovore i Versailleske sporazume o stvaranju nekih neprirodnih državnih tvorevina, i Postamske podjele istočne i zapadne Europe.

I kada uvidimo bitnu formulu ovoga fatalnog zbivanja u Haagu, onda spoznamo da je stvarna istina prekrivena sa stotinu diplomatskih fraza i političkih smicalica. Ne shvaćamo da ispod tih fraza i lažnih konverzacija postoji jedna druga tvrdoglava stvarnost politike interesnih sfera, savršeno odvojena od proklamiranih načela prava i pravde. I za Haaški tribunal nema objektivne istine ni očiglednoga ratnog kriminala, jer iz perspektive engleskih političkih interesa, kojima je Haaški sud dirigiran, on određuje samo po sebi logično smisao života i smrti, odnos agresora i žrtve, čimbenike subjektivnih stavova i objektivne stvarnosti. Iz toga proizlazi i ovo fatalno zbivanje: gdje se amnestira velikosrpska agresija, a oni koji se brane pretvaraju se u zločince.

Na tomu pravcu je konstruirana i apsurdna varijanta Optužnice haaškog Tužiteljstva o hrvatskome „zajedničkom zločinačkom pothvatu“, sa svrhom provedbe nivelacije između srpske militantne agresije i hrvatske samoobrane te moralnog i političkog umorstva cijeloga hrvatskog državnog vrha. Da i ova posljednja presuda sadrži u sebi nakazne i čudovišne oblike pravnog rasuđivanja to je jasno za svaki najprosječniji ljudski razum. Ona je doista u sebi apsurdna, ali evidentno dokazuje da je izraz jedne dosljedne metode Haaškog tribunala na liniji provedbe politike interesa Velikih sila. To se događa kada se pravda odvoji od svoga vlastita smisla i pretvori u negaciju sebe same.

Tražeći drugog gospodara

U cijelome ovome političkom raspoloženju i ponašanju naših odgovornih državnih tijela grozomorno me muči ta naša ustrajna hrvatska naivnost, nedovitljivost, diplomatska nepokretnost i pasivnost. Pokazuje se, kako smo sve ovo oko Haaškog sudišta promatrali bez čvrsto zacrtane političke državotvorne baze. I ovaj slučaj je drastičan dokaz, u kojemu se očitovala bezglavost jedne (koalicijske) i konfuzija druge (hadezeovske) Vlade. Sve je to promatrano s jedne više-manje imaginarne političke pozicije, predodređene obmanama i frazama o ulasku u začaranu Europsku uniju. Nesposobni za vlastito kritično opažanje i trijezno prosuđivanje, naivno smo vjerovali u imaginarnu pobjedu međunarodne pameti i morala. Servilno i lojalno smo primali apsurdne i inkriminirane haaške Optužnice, uperene protiv najvitalnijih hrvatskih interesa. A nakon ove podvale Haaškog suda ispali smo u našem naivnom povjerenju smiješni i nasamareni, jer sve se odvijalo na međunarodnoj političkoj ruleti potpuno obratno od naših provincijalnih, brzopletih predviđanja. Rasplinjuju se naše tlapnje uvijek i permanentno sa zakašnjenjem, tvrdoglavo i ustrajno. I pitamo se, kada ćemo početi trijezno promatrati stvarnost, a ne jalovom samoobmanom, tražeći političkim paktovima, ugovorima, sporazumima, pragmatikama, nagodbama, međuregionalnim asocijacijama, deklaracijama, monetarnim i carinskim unijama - drugog gospodara.

I dok nam je podmukli eksponent engleskih političkih agentura i obavještajne službe Carla del Ponte razrađivala plan o amnestiranju Srbije i JNA od bilo kakve odgovornosti za agresiju na Hrvatsku, mi smo je podanički hiperlojalno i s najvećim počastima primali na najvišoj državnoj razini, iskazujući joj puno povjerenje i odanost. Dok Carla del Ponte furtimaški sudjeluje u skrivanju Radovana Karadžića i Ratka Mladića, mi u znaku pune međunarodne kooperacije i diplomatske ekskluzivnosti stvaramo Akcijski plan i uhićujemo hrvatskog Leonidu generala Ante Gotovinu i druge generale, da ih u slijepoj i bezuvjetnoj subordinaciji izručimo pod politička pravosudna vješala u Haag. A taj Akcijski plan je bio tako naivan, kao što su naivni obredi stanovnika neke zaostale afričke pokrajine u kojoj se žrtvuju Molohu vlastita djeca, da bi se spasili od nekoga zla koje im prijeti.

Feudalno stanje podređenosti

Iz sluganske lojalnosti se kleči pred magičnom pojavom Carle del Ponte, dok nam ona sa srpskim političarima i denuncijantima iz srpskog „Veritasa“ kuha u svojoj detektivskoj fantaziji poparu u inkriminiranoj Optužnici o „Zajedničkom zločinačkom pothvatu“, koju u ulozi moderne inkvizitorice servira Haaškom sudu. A izjave naše Vlade su pune pohvala gospođi Carli del Ponte, kako je stekla neprolazne zasluge što se udostojala dati prolaznu ocjenu hrvatskoj Vladi da može započeti pregovore o ulasku u EU. A ta kombinatorika Carle del Ponte o dobivanju ili nedobivanju ulaznice za EU postala je u našim vanjskopolitičkim odnosima jedna od najmračnijih povijesnih strašila. I tako po sugestijama svemoćne Carle del Ponte pravimo akcijske planove, uhićujemo i izručujemo hrvatske generale, vodimo u Hrvatskoj uzastopne politički montirane i izvana diktirane i dirigirane procese hrvatskim generalima i braniteljima, a da bi se u jednom trenutku zaprepaštenja probudili i ispucavali lamentacijske fraze o nevjerodostojnosti Haaškog suda, izražene rječnikom najbanalnijega dnevnog novinstva.

Nažalost moramo utvrditi kako ovo naše nesnalaženje u vrtloženju međunarodnih interesa i političkih driblinga proizlazi iz naravi naše sluganštine, inferiornosti, iz sustava nekritičnoga europskog vazalstva i lojalnosti bez ikakve mentalne rezerve. Zbrka, izazvana sluganskom primjenom postupaka o ulasku u EU, oblikovala je u svijesti naših državnih ingenioznih paneuropskih režisera ovo feudalno stanje podređenosti, hiperlojalni način ponašanja, servilni oportunizam prema jačemu, popustljivu i udvornu podložnost svim činovničkim direktivama, koje su stizale i stižu iz inozemstva. Naša dosljedna državotvorna politika izgubila se u potpunoj besprincipijelnosti u odnosu na ostvarenje plana o pristupu EU. Sveukupna konfuzija oko ucjena haaškog Tužiteljstva proizlazila je iz naše diletantske taktike oko zadovoljavanja direktiva i zahtjeva bruxelleske neofeudalne autokracije, te smo s nizom „genijalnih“ saborskih deklaracija i rezolucija sve prihvaćali i žrtvovali „za svetu stvar domovine“.

Profesionalna, politička i moralna deformacija

Sva naša hrvatska politička elita izrazila je revolt nad ovom besramnom haaškom presudom i istom sada zaključila, kako je Haaški sud izgubio vjerodostojnost. A hrvatski pravni stručnjaci, znanstvenici, suci, odvjetnici i trijezni političari već treću godinu održavaju stručno-znanstvene skupove u našemu glavnom gradu Zagrebu i argumentirano utvrđuju, da u tom pravnokaznenom birou Haaškog tribunala nije sve u redu. Niz naših vrsnih pravnika i sveučilišnih profesora je razložno ukazivao, da se u toj haaškoj pravosudnoj retorti preparira jedan englesko-francuski zapadno-balkanski fait accompli (svršen čin) i da se prodaje rog za svijeću. I kada je taj manevar haaškog Tužiteljstva i sudišta u zakulisnoj politici ocrtavao sve jače tendencije u korist ostvarenja političkih ciljeva Velikih sila, tada su hrvatski pravni stručnjaci poduzeli da se opru evidentnim deformacijama prava i pravde koja se provodi na haaškoj pravosudnoj sceni.

U nizu rasprava, koje su objavljene u tri zbornika pod nazivom: Haaški sud „Zajednički zločinački pothvat“ Što je to?, utvrđivano je kako se taj tribunal u svome prosudbeno-pravnom inžinjeringu deformirao profesionalno, politički i moralno. I dok su hrvatski pravni stručnjaci razobličavali smisao svih onih insinuacija, mračnih kombinacija, izvrnutih pravnih pojmova i obezglavljenih principa, sve one deformacije pravnog duha i morala, naši vladini krugovi su gluhonijemo ignorirali sav taj rad hrvatskih intelektualaca, sveučilišnih profesora, akademika, sudaca, pravnika, odvjetnika, književnika i novinara, okupljenih oko udruge Hrvatskoga kulturnog vijeća, koje je pokrenulo ove znanstvene skupove. I dok su ovi protagonisti prava i pravde govorili o Haagu i o haaškim Optužnicama otvoreno, argumentirano, oštroumno i dalekovidno, dotle su naša ministarstva, zaslijepljena svojim samodopadnim iluzijama kako se sve na međunarodnom sudištu u Haagu zbiva u granicama „pravde i zakonitosti“, mljela najsvakodnevnije banalnosti o potkopavanju hrvatskih intelektualaca koooperativnog rada Vlade s haaškim Tužiteljstvom. I tko nije vjerovao u logiku toga međunarodno-pravnog suda, bio je konzervativan, kolebljivac, eurofob i buntovnik.

A sve ovo što se sada zbiva u strateškom prostoru naddržavne haaške birokracije pripada u sustav teza, dijagnoza i prognoza, koje su hrvatski pravnici u svojim raspravama o Haaškom sudu prepoznali. I da su vladini krugovi s uvažavanjem razmotrili poruke koje su išle iz povijesno-pravnih rasprava, održanim na spomenutim znanstvenim skupovima, ne bi se danas sramili zbog ove naše javne blamaže i ove uklete, kobne i nepopravljive komponente naivnosti, po kojoj nam je duboko povrijeđen nacionalni ponos i narodno dostojanstvo. Jer – kako reče Krleža: „Karakteristika je našega malograđanskog hrvatstva da prije svega o stvarnim odnosima snaga misli uvijek podjednako krivo, a da korekture svoga naivnog mišljenja provodi prekasno“.

Nedjeljko Mihanović
Hrvatsko slovo

{mxc}