Što znači biti kršćanin danas?

Proteklih mjeseci, u svojim katehezama srijedom, papa Benedikt XVI. često je govorio o prvim crkvenim ocima, o prvim velikim stupovima Crkve i teolozima poput Klementa Aleksandrijskog, Tertulijana, sv. Atanazija, sv. Grgura Nazijanskog i sv. Ćirila Aleksandrijskog, citirao njihove misli i podsjećao na njihove životne puteve koji su obilovali borbama za istinu i progonstvima. Nije slučajno što nas Papa tako sustavno upućuje na same korijene kršćanske teološke misli, što nas dovodi na izvore da bi nas uveo u svu zahtjevnost suvremenog kršćanskog življenja. Ne samo da nam hoće pokazati kako je teološka misao Crkve uvijek i iznova živa i svježa na samim svojim povijesnim vrucima i vrelima, nego nas hoće uputiti kako pronaći njezinu duhovnu i praktičnu vrijednost za naše vrijeme, za naše konkretne kršćanske egzistencije. Ništa nije prekinuto, ništa nije bez kontinuiteta u povijesti Crkve i kršćanstva. Duh nikada ne zastarijeva, mogu zastarjeti ljudske metode, ali misao i duh koji nose tradiciju nisu podložni kategorizacijama naprednog ili nazadnog. Uzmimo samo za primjer aleksandrijskog biskupa sv. Atanazija Velikog koji je živio u 4. stoljeću u vrijeme burnih arijanskih borbi koje su prijetile Crkvi iznutra, netom što su jenjala progonstva izvana.

Kad bi o životu sv. Atanazija danas snimili film, bila bi to čudesna pustolovina Božjeg čovjeka koji brani istinu o Kristovu božanstvu, i koji je pet puta išao u progonstvo sa svoje biskupske stolice, i vraćao se nakon nevjerojatnih peripetija. Arijanski heretici su ga klevetali i proganjali s takvom mržnjom i žestinom, da je čudo Božje kako je taj čovjek sve to izdržao i preživio! Što je sve jedan takav kršćanin iz prvih stoljeća Crkve bio spreman izdržati poradi Krista, a mi suvremeni kršćani žalimo se na svakakve sitnice i gluposti! Ljutimo se zbog svega i svačega. Jesmo li mi današnji kršćani „razmaženi“ i mlaki, i to ne samo u odnosu na kršćane iz doba sv. Atanazija? Ne podvlačim ovdje analogiju u kulturološkom smislu, u značenju uvjeta i kvalitete života, da bismo sada trebali odbaciti sve što nam nudi tehnološka civilizacija! Ne, to bi bilo fanatično shvaćanje ili nečije zlobno podmetanje. Ali bismo trebali moći ustrajnije podnositi nedaće i tegobe svakodnevnog života, i vježbati se u nenavezanosti na materijalno, jer to je nužnost kršćanskog života, onda i sada! Ako postoji vremenska i civilizacijska distanca na materijalnoj i tehnološko-kulturološkoj osnovi, ne postoji zato na duhovnoj! U duhovnom smislu, biti kršćanin onda i danas – isto je! Arijanizam kao prijetnja onda i danas razlikuje se samo u nijansama, u metodi, u načinu duhovne mimikrije. I Papa upozorava na nove varijante arijanskih hereza i oblika nijekanja Kristova božanstva. Koliko smo mi danas spremni trpjeti poradi Krista? Tko je od nas spreman za Istinu podnijeti progonstvo? Nikakvi kulturološki izgovori i vremenska distanca između nas i sv. Atanazija, ne mogu nas opravdati. Netko može reći: to su bila druga vremena, to je danas staromodno. Ali onda mora reći i da je sam Krist staromodan jer se utjelovio u vremenu koje je nadiđeno, koje je iza nas u civilizacijskom i kulturološkom smislu. Morao bi tvrditi da su Isusove riječi, parabole i prispodobe nešto anakrono, strano našem uhu. A svaki iskreni i uvjereni kršćanin zna da to nije tako, da je takvo razmišljanje ograničeno i apsurdno. Da Gospodin ne podliježe našim uskim kategorijama, našim sinkronijama, dijakronijama i anakronijama.

Dakle, što znači biti kršćanin danas? Čovjek kompromisa, ugode i sinekure, ili spreman na nesigurnost svjedoka poput Atanazija, spreman na odlazak u pustinju kao mjesto progonstva i molitve, na pustinju usred svijeta? Svaki put kad „grintamo“ zbog nečega, kad nam se teško ujutro ustati, kad nam je teško bilo što učiniti za drugoga, kad smo nervozni, kad ogovaramo i tražimo drugima mane, sjetimo se, ako smo kršćani, da smo razmažena djeca svoga vremena i da razvodnjavamo svoje nutarnje snage, slabimo svoju volju, i da takvi nikada nećemo biti spremni na svjedočenje koje od nas iziskuje vrijeme žrtve i odricanja! Kršćanin danas mora biti spreman na još veća odricanja jer su i kušnje veće, a padovi puno lakši, neprimjetniji i s lepezom dopadljivih izgovora. Karl Rahner je govorio o kršćaninu našeg doba kao mistiku. Uistinu, usred visoko-tehnološke civilizacije biti usredotočen na duhovno, znači već biti mistik. Jer samo takav kršćanin moći će biti nenavezan na sve primamljivo što mu se nudi! I kršćanin danas je čovjek koji dolazi iz pustinje. I koji se pustinje ne boji. Kršćanin u svijetu ludizma mora nositi ozbiljnost, dostojanstvo i ponositost Božjeg djeteta. Strah, tjeskoba, mržnja, ludost, malodušje, mlakost, nasilje i bludnost – što dalje od nas!

Zoran Vukman
Hrvatsko slovo

{mxc}