20. godina HV-a: Modernizacija ili propast!

Hrvatska, njezina javnost, ali i obrambeni sustav u cjelini, posljednjih godina izričito voli obljetnice. Posebno one iole okrugle, poput današnjih 20 godina od prvoga postrojavanja Zbora narodne garde, u Zagrebu, na nogometnome stadionu u Kranjčevićevoj. To su prilike za protokol, nešto prigodne muzike, zastave i televizijski prijenos uživo – sve lijepe stvari, čvrstoga rasporeda, utvrđenoga protokola i kratkoga trajanja. Kad nakon nekoliko sati lijepih kadrova program završi, tema je lijepo pospremljena u zapećak do iduće godišnje prigode.

Iako se ovakvi prigovori najčešće čuju za odnos Hrvatske prema gradu Vukovaru i njegovoj obnovi, posljednjih je godina ovaj obrazac ponašanja bilo moguće zapaziti i oko svega vezanog uz hrvatsku obranu i oružane snage. Doduše, nezgodna je okolnost što niz povremenih postrojavanja, lepršanja zastavama, svečanih akademija i uspješnih uključivanja u daleke inozemne misije sve češće prekidaju i poneki neskladni tonovi – avioni padaju, brodovi ne plove, a u javnost izranjaju i priče o vojsci koja nema kruha ili toalet papira, ali zato Afganistance poučava vojnome pozivu nedaleko mjesta sukoba dok meci fijuču i oko ušiju hrvatskih instruktora. Upravo je to povremeno odstupanje od hrvatske protokolarne zbilje i razlogom zašto je sektoru obrane posljednjih godina postalo teško naći stranačkih političara opće prakse voljnih preuzeti mjesto ministra obrane – po službenoj dužnosti kupca kamiona, brodova i aviona na veliko.

Obrana je sektor hrvatske države koji već dugo vapi za politički jakom i kompetentnom osobom ministra, koji će bez skandala uspjeti kupiti sve te potrebne stvari i provesti modernizaciju. A uz to bi paralelno trebao dovesti kraju i strukturne reforme, posebice samoga Ministarstva obrane, za koje je novi smanjeni ustroj bio najavljen još 2006, ali do danas nije donesen. Ujedno bi on trebao odmrznuti i pripremu novih strateških dokumenata, o kojima se već godinama povremeno priča. Strategija nacionalne sigurnosti, dokument je koji smo posljednji put donijeli 2002. - iako smo se 2008. obvezali time pozabaviti odmah po ulasku u NATO. Ni danas nema ništa od tog obnovljenog bazičnoga putokaza dok nam kao budući strateški cilj države u tom zastarjelom, ali važećem dokumentu i dalje stoji ulazak u NATO, čiju smo drugu godišnjicu ispunjenja praktično javno odšutjeli prije dva mjeseca.

Upravo se ulazak u NATO za Hrvatsku pokazao temeljito drukčijim od svega što je državna propaganda o njemu tvrdila te 2008. On nije donio rast kreditnoga rejtinga države ni novih poslova našoj maloj vojnoj industriji. Doduše, nisu se ispunila ni ona pesimistična očekivanja: more nam ni danas ne vrvi stranim ratnim brodovima, nema vojnih baza koje bi koristili nepoznati saveznici, niti smo postali tranzitna točka vojskama na putu prema dalekim bojištima. Ipak, članstvo u NATO savezu za današnju Hrvatsku pokazuje se pozitivnim na jedan prilično neočekivani način, budući da nas naši partneri drže za danu riječ i očekuju da ispunjavamo obveze koje smo na sebe preuzeli – kao samostalan nadzor nad nacionalnim zračnim i pomorskim prostorom. Posljednjih su se godina takvi zahtjevi naših partnera pokazali kao zadnja brana neodgovornome i proizvoljnom kraćenju obrambenoga proračuna.

Dok stoji da je samo članstvo donekle pridonijelo međunarodnome ugledu Hrvatske, većina nam je problema ostala ista. I dalje imamo nesigurno i turbulentno susjedstvo, u kojem Hrvatskoj treba sređen sigurnosni sektor da bi bila stabilan rub i NATO saveza i Europske unije prema Balkanu. I dalje nam sustav upravljanja krizama ne radi kako treba, što u praksi znači da kad krenu poplave i požari, i uz načelno postojanje hrpe namjenskih organizacija hrvatski građani i dalje periodično zazivaju vojsku – koja se smanjivanjem i profesionalizacijom izričito odrekla ovakvih aktivnosti.

Dapače, takva nova, mala i profesionalna vojska ima i svoje nove probleme. Njeno je financiranje sve teže objašnjivo građanima koji žive sve lošije – dok kriza ide na ruku novačenju vojnih profesionalaca, čija osrednja državna plaća ipak predstavlja neku vrstu sigurnosti u društvenome kaosu. Ipak, budući da se novači prema raspoloživim novčanim sredstvima, toga je posljednjih godina bilo malo. Zato nam i ustrajno raste prosječna dob ljudstva, koja s gotovo 38,5 godina polako postaje problem svoje vrste. Teško da će se to promijeniti sve dok novac koji Hrvatska odvaja za obranu ustrajno padaju – kako posljednje dvije godine, tako i u najavama Ministarstva financija za 2012. i 2013. godinu. Pojasnimo to praktičnim primjerom. Obrambeni je proračun 2008. godine, nakon nekoliko godina reformskih rezova i promjena, završio na 5,4 milijarde kuna, ali s projekcijom rasta na šest milijardi u 2009. i 7,1 milijardu kuna u 2010. Stvarnost je ispala sasvim drukčije. Obrambene su financije 2010. završile na oko 4,7 milijardi, s proračunom 2011. digle su se na 4,95 milijardi (u koje je doduše bila sada ubrojena i prva rata velike otplate novih oklopnjaka od oko 500 milijuna kuna), dok Ministarstvo financija za iduće razdoblje najavljuje i daljnji pad – opet na 4,76 milijardi u 2012. (uz nastavak velike otplate oklopnjaka) i potom na 4,5 milijarde kuna 2013. godine.

U svjetlu ovih okolnosti, treba savjetovati da ljudi posebno pozorno poprate ovogodišnji Dan oružanih snaga. Ako se nešto temeljno ne promijeni u načinu na koji Republika Hrvatska sebe pokazuje kao odraslu i ozbiljnu državu, ova i možda tek još koja slična predstava mogle bi biti zadnji trag nekad slavne hrvatske vojske – vojne sile koja je u ne tako davnome Domovinskom ratu krenula iz kaosa, a na svome vrhuncu s više od 50 brigada i obranila voljenu nam domovinu.

Igor Tabak
tportal