Hrvatska u Europu ulazi svojim povijesnim putem, a ne preko Pantovčaka i Banskih
 dvora

Dok je još Tuđman bio živ, u anketama se za ulazak Hrvatske u Europsku uniju izjašnjavalo i više od 80 posto ispitanika. Da se tada održavao referendum, ne bi bilo potrebno mijenjati Ustav po kojem je sada za članstvo u EU dovoljna većina glasova onih koji na referendum iziđu, pa makar izišlo samo 100.000 ljudi.

Tada je Unija bila puno nevinija nego danas i doživljavala se kao prirodno i povijesno mjesto za Hrvatsku. Još nismo, bar ne koliko ćemo poslije biti, bili ucjenjivani Haagom, moćne europske države još nisu bile pokupovale hrvatske banke i strateške državne tvrtke, zbog rata je želja da odemo s Balkana bilo puno jača nego danas. Političari koji su došli poslije Tuđmana – Račan, Mesić, Sanader, Jadranka Kosor, Milanović, Josipović – posve su promijenili odnos Hrvatske prema Europi. I velik dio suverenosti i velik dio nacionalnih bogatstava, pod izlikom “izlaska iz izolacije”, predani su ili budzašto prodani europskim i svjetskim moćnicima, a ulazak u Europsku uniju postao je sveti, spasonosni cilj s kojim se ništa drugo nije moglo mjeriti.

Kao političar, kao vlast, mogao si zemlju voditi u ekonomsku propast, ali ako ti je ulazak u EU bio glavna zadaća, bio si iskupljen. Europske političke elite znale su za to neizmjerno robovanje jednom mitu u Hrvatskoj, pa su onda i znale da od hrvatskih vlasti mogu dobiti sve što zažele u zamjenu za “napredovanje” prema EU. Tako je opadala potpora građana ulasku u Uniju, a uoči samoga referenduma hrvatski političari sve manje govore Hrvatska moćNitko, baš nitko u vlasti u posljednjih desetak godina nije ustrajno isticao kao svoj politički program ono što je presudno: bili izvan Unije ili u njoj, imat ćemo samo ono što si sami priskrbimo. Zašto je, dakle, iz zagovaranja ulaska u EU izostalo ono što je najvažnije – vlastita, hrvatska moć?o onome što nas tamo čeka, a sve više ljude plaše katastrofom koja bi se dogodila ako iz EU izostanemo. Kao da je riječ o djeci, više se ne govori kako ćemo učlanjenjem u EU dobiti bombona, nego kako bismo mogli izgubiti i bombone koje sami imamo.

Nitko, baš nitko u vlasti u posljednjih desetak godina nije ustrajno isticao kao svoj politički program ono što je presudno: bili izvan Unije ili u njoj, imat ćemo samo ono što si sami priskrbimo. Zašto je, dakle, iz zagovaranja ulaska u EU izostalo ono što je najvažnije – vlastita, hrvatska moć?

Odgovor je vrlo jednostavan – tu moć nijedna vlast nije jačala, a od 2000. do danas svaka ju je slabila. Tako su političari svoje nepojmljive neuspjehe zastirali budućim “uspjehom” – ulaskom u EU. I Milanović, i Pusićka, i Josipović, kao što su to mogli Račan, Sanader, Mesić i Kosor, svakom nezadovoljniku koji nema posla i koji se žali, Zašto sam zaNije nevažno da ulaskom u EU pokazujemo i našim susjedima tko smo i što smo, pokazujemo naše povijesne prednosti, posebnosti i razlike, razlike koje, ako se ljudski pojme, postoje ne kao šovinistički argument, nego kao činjenice i objektivno stanje, ne kao samosvidljivost, nego kao uzor kojem treba težiti. Zaključno rečeno: Hrvatska u Europu ulazi svojim povijesnim putem, a ne preko Pantovčaka i Banskih
 dvorasvakoj majci koja nema novca za osnovne potrebe svoga djeteta, svakom umirovljeniku koji je na rubu gladi, mogu reći – što se žališ, pa zar ti nije dovoljno što te vodimo u Europsku uniju!?

EU je i kuća, i stan, i hrana, i piće, i odjeća i kad svega toga nema. Stoga bismo za ulazak u EU trebali na referendumu glasovati ne zahvaljujući političarima, nego unatoč njima, i to s nadom da će neki europski kriteriji kad-tad u Hrvatskoj iznjedriti politička vodstva koja Europi neće robovati, nego će s njom surađivati. Neke tranzicijske zemlje, u kojima ni gospodarstva nisu loša – dapače bolja su nego u nekim starijim članicama – pokazuju da je to moguće. Onima pak koji u našem ulasku u Europu vide propast, treba reći da bi se prema izoliranoj Hrvatskoj europske zemlje uvelike ponašale kao s nekim prema kome nemaju nikakvih obveza, kome mogu smanjivati rejting i do maksimuma otežavati uvjete poslovanja i svake druge komunikacije, a naše pak obveze prema Europi (uključujući i goleme dugove) ne bi nestale.

Zato ću, a ne zbog Jadranke Kosor, Milanovića, Josipovića i Vesne Pusić, ne zbog njihove politike i spotova, na referendumu glasovati za ulazak Hrvatske u EU. Nije nevažno da ulaskom u EU pokazujemo i našim susjedima tko smo i što smo, pokazujemo naše povijesne prednosti, posebnosti i razlike, razlike koje, ako se ljudski pojme, postoje ne kao šovinistički argument, nego kao činjenice i objektivno stanje, ne kao samosvidljivost, nego kao uzor kojem treba težiti. Zaključno rečeno: Hrvatska u Europu ulazi svojim povijesnim putem, a ne preko Pantovčaka i Banskih
 dvora.

Milan Ivkošić
Večernji list