Bolna sudbina obitelji Čengić

Dana 12. travnja 2007. održana je tribina Hrvatskog slova na kojoj je prikazan potresan dokumentarni film redatelja Miroslava Mikuljana, Vratit ću se u Ervenik, o tragičnoj sudbini obitelji Čengić.

Tribinu Hrvatsko slovo uživo vodila je Mira Ćurić koja je predstavila novi broj Hrvatskog slova te dala uvid u dokumentarnofilmsko stvaralaštvo redatelja Miroslava Mikuljana. Uz njega, u razgovoru su sudjelovali Grozdana Čengić, supruga brata ubijenog (snaha), te Bosiljko Mišetić, odvjetnik.

M. Ćurić je istaknula kako se Miroslav Mikuljan, redatelj dokumentarnih i igranih filmova, filmom bavi od 60-ih godina 20. stoljeća. U svojim filmovima tematizirao je probleme suvremenog društva, a krajem 80-ih te 90-ih istražuje prešućivane događaje iz hrvatske prošlosti i sadašnjosti. Kako ga zanimaju teme iz Domovinskoga rata, autor je serije dokumentaraca pod nazivom Sudbine.

Redatelj se u uvodu osvrnuo na okolnosti snimanja filma odnosno na povod. Početkom 90-ih godina u Hrvatskoj se događaju strašni zločini, a za većinu tih strahota i dan-danas nitko nije odgovarao. Jedan od takvih zločina počinjen je u Erveniku, u Šibensko-kninskoj županiji, nad obitelji Čengić. Nakon rata u javnosti su se pojavili iskazi samih zločinaca (i u S. Dalmaciji nedavno), iz kojih se vidi kako s ponosom govore o onome što su učinili očekujući pohvalu svojih pretpostavljenih za to. Damir Travica je u odsutnosti, pred šibenskim sudom, osuđen na 15 godina zatvora. No, živi u V. Britaniji, koja ga uporno odbija izručiti Hrvatskoj. Njegov pomagač Slobodan Kovačević je u Beogradu, a Nebojša Travica u Italiji.

Nekoliko potresnih riječi, bolno i teško sjećanje na zločin nad njezinom obitelji iznijela je Grozdana Čengić. Ona se prisjeća tog stravičnog događaja uz riječi: “To nisu učinili ljudi nego zvijeri. Neka mi zvijeri oproste što ih vrijeđam.”

U filmu Vratit ću se u Ervenik (1994.) o strašnom događaju iz siječnja 1992. govore preživjeli članovi obitelji. Marija Čengić (majka – baka) ne će nikada zaboraviti strašan prizor – ubijene: sina, snahu i dvoje unučadi. Sina Dragu i starijeg unuka Slobodana je našla u kuhinji spaljene, a snahu Nevenku i mlađeg unuka Gorana zaklane iza kuće. Nakon toga, ona i suprug bježe preko srpskog sela u Knin, a iz Knina u Split te za Zagreb, gdje su im bili smješteni sin Ivan i snaha Grozdana s djecom. Obitelj Čengić još uvijek proživljava traumu i veliki strah, a baka Marija ima noćne more i nosi “duboku bol”.

U filmu se prati i priča sina Ivana Čengića i njegove žene Grozdane koji su nakon učestalih provokacija, vrijeđanja i pucanja po kućama u Erveniku u veljači 1992. napustili selo. Uzeli su samo najnužnije stvari i s dvoje male djece autobusom otišli u Zagreb gdje su i doznali što se dogodilo njihovoj obitelji u Erveniku. Na pitanje može li se oprostiti zločincima, Grozdana Čengić odgovara kako bi mogla oprostiti spaljene kuće, ali nikada ne će moći oprostiti ubojstva niti razumjeti kako je netko mogao ubiti djecu.

Bosiljko Mišetić u svom se izlaganju osvrnuo na pravosudni aspekt zločina. No, istaknuo je kako je 1990. donesen tzv. Božićni ustav kojim je ukinuta smrtna kazna, pa se za ratne zločine poput ovoga u Erveniku može dobiti maksimalna zatvorska kazna od 15 godina?!

Pri kraju razgovora Grozdana Čengić iznijela je još jedan apsurd: njezin suprug je kažnjen jer nije regulirao status lovačke puške! Kada se čovjek bori za živote svoje obitelji, jedna puška koja je ostala u Erveniku, spaljena s kućom, nije mu ni na kraj pameti. Dok je veliko zanimanje institucije za tu pušku, apsurdno je da sudbina obitelji Čengić, čini se, malo koga zanima. Nezamislivo je da je obitelji ukinut prognanički status u Zagrebu, a da im kuća u Erveniku nije obnovljena. Autor filma je aktualizirao i problem povratka Hrvata ističući kako se u Ervenik vratila samo jedna hrvatska obitelj.

Već je prošlo 15 godina od toga tragičnog događaja, ali on je svjež u dušama obitelji Čengić. Teško je vjerovati da je netko mogao počiniti takvu strahotu, a ostati nekažnjen. Josip Čengić, otac i djed ubijenih, u svom bolu utjehu nalazi u Bogu: “Ako im ne će narod suditi, sudit će im Bog”, jer pred Božjim licem svi smo jednaki.

Doroteja Solina
Hrvatsko slovo

{mxc}