Nakon što je godinama marljivo skupljala šuškave novčanice u Haagu kao glasnogovornica Haaškog tužiteljstva  Florence Harmann odlučila si je olakšati dušu - i napisati knjigu. U toj knjizi piše kako su velike sile spriječile uhićenje srpskog ratnog vođe Radovana Karadžića u Bosni i Hercegovini. U dvanaest godina potrage provedene su samo tri istinske operacije, no njihov cilj nije bio uhititi Karadžića već spriječiti njegov politički rad, piše Hartmann i tvrdi da nijedna sila nije željela Karadžićevo uhićenje, već su sve one pregovarale s optuženikom: "Svaka velika sila ima vlastite dugove, osim dugova koje dijele sve zajedno, a Francuska nije nikada željela ukloniti sumnje oko okolnosti oslobađanja svojih pilota". I što sad "drugarice" Hartmann?

Florence Harmann: Velike sile spriječile Karadžićevo uhićenje

Velike sile spriječile su uhićenje bosanskog ratnog vođe Radovana Karadžića, piše u petak francuski dnevnik Le Monde citirajući izvatke iz knjige bivše glasnogovornice Haškog tužiteljstva Florence Hartmann.

Osnutkom Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) 1993., velike sile obvezale su se putem međunarodne pravde dokinuti nasilje, no 14 godina poslije, dobre nakane suda uspoređivanog s Nuernberškim, razbile su se o hridi interesa zapadnih diplomacija, prenosi Le Monde teze iz knjige "Mir i kazna".

U knjizi, koja će iz tiska izići 10. rujna, bivša Le Mondeova novinarka koja je šest godina bila glasnogovornica glavne haške tužiteljice Carle del Ponte, otkriva da je francuski predsjednik Jacques Chirac u dva navrata tražio uhićenje političkog vođe bosanskih Srba, no usprotivile su mu se Sjedinjene Države, Rusija i Velika Britanija.

"Bill Clinton ističe da se operacija ne može provesti, a da se ne obavijeste Rusi. Chirac se protivi jer se Moskva, dosad, čvrsto protivila svakom uhićenju Karadžića i požurit će upozoriti bjegunca. Uz potporu Tonyja Blaira, Clinton inzistira. Chirac konačno popušta", piše Hartmann o susretu trojice političara u Parizu u svibnju 1997.

Pariz je inzistirao na Karadžićevu uhićenju bijesan zbog otmice dvojice francuskih pilota koje su kao taoce, krajem rata, držali bosanski Srbi.

Chirac je naknadno tužiteljici Del Ponte povjerio da je u razgovoru s tadašnjim ruskim predsjednikom Borisom Jeljcinom doznao kako "Karadžić zna previše o (bivšem srbijanskom predsjedniku Slobodanu) Miloševiću te je (Jeljcin) upozorio da će poslati avion kako bi (Karadžića) izvukao iz Bosne i Hercegovine bude li potrebno".

Uoči izbora u BiH, u studenome 1997., Rusi su doista prebacili zrakoplovom Karadžića u Bjelorusiju gdje je boravio nekoliko mjeseci, a zatim se vratio u BiH.

Drugi neuspjeli pokušaj uhićenja zbio se početkom 2000., kada je Karadžić bio uočen u francuskom vojnom sektoru u BiH.

"Chirac je bez uvijanja optužio Amerikance da priječe Karadžićevo uhićenje", piše Hartmann o razgovoru tadašnjeg francuskog predsjednika i tužiteljice Del Ponte.

Chirac je ostao uvjeren da je u vrijeme mirovnih pregovora u Daytonu dogovoreno da Karadžić neće biti uhićen, ali da za takve tvrdnje "nema formalni dokaz", piše autorica.

Zauzvrat, američki general Wesley Clark, tada zapovjednik NATO-a, optužio je Chiraca "da je sklopio pakt" s Karadžićem i vojnim zapovjednikom bosanskih Srba Ratkom Mladićem u zamjenu za slobodu francuskih pilota.

U 12 godina potrage provedene su samo tri istinske operacije, no njihov cilj nije bio uhititi Karadžića već spriječiti njegov politički rad, piše Hartmann i tvrdi da nijedna sila nije željela Karadžićevo uhićenje, već su sve one pregovarale s optuženikom.

"Svaka velika sila ima vlastite dugove, osim dugova koje dijele sve zajedno, a Francuska nije nikada željela ukloniti sumnje oko okolnosti oslobađanja svojih pilota".

Zaštita Karadžića vrlo je korisna Zapadu koji time prikriva svoju odgovornost (nespriječavanja zločina) pokolja 7.000 muslimana u Srebrenici, navodi autorica.

U knjizi Hartmann otkriva i da je početkom 1995., CIA opremila "dvije tajne baze u Hrvatskoj koje su mogle prisluškivati telefonske razgovore na velikom području bivše Jugoslavije".

"Od siječnja 2002., Carla Del Ponte traži da joj Amerikanci predaju prisluškivani materijal (...) No Washington šuti kao zaliven", piše autorica te navodi da tužiteljstvo na jednak zid šutnje nailazi kada se obrati Francuzima.

U knjizi je opisan i treći pokušaj Karadžićeva uhićenja koji su spriječili Amerikanci 2004., dojavom u bazu SFOR-a koji šalje helikopter u područje i tako upozorava Karadžića. Opisana je i prijetnja tužiteljice Del Ponte da će 2005. svoja saznanja o suradnji zapadnih sila s Karadžićem iznijeti pred Vijećem sigurnosti UN-a.

"Veleposlanici su defilirali u uredu Del Ponte i tvrdili da su šokirani prijetnjom", citira Le Monde Hartmannovu.

NATO je konačno pristao ublažiti proceduru pa je i tužiteljičina prijetnja splasnula, piše Le Monde i zaključuje kako je godine 2007. Karadžić još u bijegu, a ICTY se zatvara 2010.

Hina

Na proljeće 1997. NATO još nije želio imati mandat za uhićenje optuženih. U srpnju te godine počinju prva uhićenja kod Prijedora i tada se postavlja pitanje hoće li taj mandat za uhićenja obuhvatiti i Karadžića i Mladića. Službeno, na papiru, trebao ih je obuhvatiti jer su i oni optuženi. No, tada se događa da se poduzimaju mjere kako se izvršavanje tog mandata ne bi odnosilo na Karadžića i Mladića, govori Florence Hartmann u intervjuu za Jutarnji list.

Tko poduzima te mjere?

Glavne sile koje imaju riječ: SAD, Britanija i Francuska.

To se događa na sastanku u Elizejskoj palači?

Na tom se sastanku postavlja pitanje treba li ih uhititi i dolazi do podjele mišljenja. I onda se Karadžić izvlači iz Bosne u operaciji koju je izvršila Rusija, ali uz dogovor i prihvaćanje SAD-a, Velike Britanije i Francuske.

I Mladića, koji je u to vrijeme u svojem bunkeru u Han Pijesku, također se informira da počinju operacije te je ohrabren da se izvuče tamo gdje NATO trupe neće imati mogućnost da ga uhite. On tada odlazi u Srbiju gdje se nalazi idućih godina.

Jesu li zapadne sile znale za operaciju sklanjanja Karadžića na sigurno mjesto u Bjelorusiju?

Jesu. Znale su i kad se vratio. Nije želio ostati pa se poslije nekoliko mjeseci vratio na Pale, koje su tada u francuskom sektoru, a Mladić se nalazio u američkom sektoru.

Koliko nakon toga Karadžić ostaje u Bosni?

Tada su mu savjetovali da bude manje vidljiv. U svojem kratkom boravku u Bjelorusiji on se ne krije, novinari su ga našli i on u više navrata daje intervjue. Kad se vratio, on postaje nevidljiv za javnost, novinare i ljude koji ondje žive, ali to ne znači da je nestao. Ostaje pod nadzorom zapadnih tajnih službi, koje manje-više znaju što radi jer im je bitno da neutraliziraju njegov utjecaj.

Poslije, kad je Tribunal 2002. kreirao svoj vlastiti tim za traganje za bjeguncima, ljudi iz tog tima uspijevaju ga locirati. Locirali su Mladića u Beogradu, ali to je bilo diplomatsko pitanje jer strane trupe nemaju mandat uhititi nekoga u Srbiji. Ali Karadžić je u više navrata lociran u Bosni, gdje NATO trupe imaju mandat.

Tko je tada blokirao uhićenje kad ga je locirao posebni tim Tribunala?

Iste te velesile. Odrediti točno tko je imao najveću ulogu u kojem trenutku, vrlo je teško. Kad je 2004. lociran u selu Zaovine u Bosni, nedaleko od granice sa Srbijom, to nije bilo slučajno jer je lociran 15-ak dana prije kad je bio u Srbiji. Tužiteljstvo se tada obratilo SAD-u da nešto poduzme. Znalo se da će Karadžić ostati malo dulje u Srbiji jer je imao zdravstvenih problema.

Kakvih?

Nisam njegov liječnik, ali trebao je ići na operaciju. Informacija je prenesena SAD-u. Ništa nije poduzeto. Niti smo dobili povratnu informaciju koja bi objasnila što se poduzima. Karadžić, međutim, na putu za Crnu Goru prelazi u Bosnu. I ljudi iz tima za potragu, znajući da će u tom selu ostati nekoliko dana, obavijestili su NATO u Sarajevu kako bi njihove trupe pokrenule operaciju uhićenja. Ali tada također ništa nije učinjeno. Sljedeći dan jedan helikopter SFOR-a leti iznad sela, što je Karadžiću dovoljan znak da se treba spakirati.

Svi ti elementi dokazuju da je bilo dosta informacija da se i u drugim prilikama Karadžić pronađe i bude uhićen. Službena verzija da ga je vrlo teško naći jer se dobro krije ne stoji. Ne samo da nije bilo volje da bude uhićen, nego suprotno: postojala je volja da ne bude uhićen.

Spominjete li u knjizi i uhićenje Ante Gotovine?

Vrlo kratko, na kraju knjige. Zadnje poglavlje govori kako su, bez obzira na sve javne istupe svjetskih dužnosnika da se Srbiju pritisne da izruči Mladića, ti pritisci bili uglavnom deklarativni. Nakon takvih deklaracija nisu radili u tom pravcu. U slučaju Gotovine i Hrvatske vršili su pritisak kompletno, ne samo izjavama, nego svim političkim instrumentima koje su imali.

Znači, u slučaju Hrvatske i Gotovine međunarodni političari koristili su se svim sredstvima pritiska, a u slučaju Srbije i Karadžića i Mladića nisu?

Da. Gotovina je primjer da velike sile uspijevaju učiniti ono što je očekivano. To je jedan primjer, ali ima i drugih u kojima politika ne ide u suprotnosti s ciljevima pravde. Pritisci prema Beogradu bili su efikasni u nekim drugim slučajevima, ali ne u slučaju Karadžića i Mladića.

Ali zašto je to tako, jer ipak su njih dvojica simboli, najtraženiji ratni zločinci? Pritisci su trebali biti veći, a ne manji.

Odgovor na to pitanje najbolje se može pronaći u razdoblju proljeće - ljeto ‘95., kad je Milošević bio spreman potpisati mir, ali pod uvjetom da dobije Srebrenicu.

Tomislav Krasnec
Jutarnji list

{mxc}