Propovijed fra Zlatka Špehara, gvardijana vukovarskog, sa svete mise održane danas povodom 15. obljetnice izlaska na slobodu i Dana Hrvatske udruge logoraša srpskih koncentracijskih logora 

Petnaest godina je danas otkako je među posljednjima najveća  skupina vas vukovarskih branitelja i civila, nasilno odvedenih u srpske koncentracijske logore, prešla granicu straha i smrti, tada samo na slobodni teritorij Hrvatske, bez mogućnosti povratka u svoj Vukovar. Molitve vaše i vaših obitelji, prognanih Vukovaraca, franjevaca i časnih sestara, postale su stvarnošću koja je počela disati dahom slobodnog hrvatskog zraka. Bogu zahvalni za dar Hrvatske i vašeg oslobađanja, ne možemo se danas ne sjećati i vas na razmjeni; živih kostura, vaših lica na kojima se nije čitala mržnja, samo ostaci straha i duboke nade koja je u Bogu pobijedila pakao srpskih kazamata.

Ne možemo se ne sjetiti i dobro uhranjenih i obučenih zatvorenika kojima se plaćalo vaše oslobođenje; uhranjenim zločincima se davala sloboda da se vaša nedužnost iskupi snagom vašeg trpljenja. Kako onda, tako i danas. Žrtva se postavlja pred još veću žrtvu šutnje i unutrašnjeg nemira, a teroru se daje privilegirano mjesto u društvu koje je plaćeno tisućama života – branitelja, nedužnih civila staraca, žena i djece u  Hrvatskoj. Stranicama haških optužnica, upitnih podataka iz „štrbčeve teke“, udara se po vama i vašoj žrtvi; samo što vam se još ne sudi jer ste ostali živi….

U Hrvatskoj se potežu „slučajevi“ poput splitske „Lore“; imenuju se imenom i prezimenom osobe koje se tereti za ratna zlostavljanja, progoni ih se, sudi i sprema na robiju, sve zbog tzv. lojalnih građana srpske nacionalnosti, koji su se „malo pobunili“, uplašili za svoje dugogodišnje uživane privilegije, pa se, eto, nespretno prihvatili puške, topa, tenka, aviona, ratnog broda….. i počeli razarati sela, granatirati gradove, bili uhvaćeni u tom terorističkom činu protiv države i čovještva i internirani. Na istoku se ukidaju presude za počinjene zločine na Ovčari, traže sve moguće olakotne okolnosti, oslobađaju počinitelji najstravičnijeg zločina protiv čovjeka; pomor teških ranjenika.

U isto vrijeme se medijski i politički neprestance izbjegavaju spomenuti zločini koji su počinjeni nad Vama vukovarskim braniteljima i civilima, zatočenicima srpskih koncentracijskih logora. Ukoliko se i tko oglasi, ugušuju ga sve glasniji i otvoreniji nastupi srpskih uniformi po hrvatskim  televizijskim programima, hrvatskim novinama a sve u orkestru tzv. nevladinih udruga i njihovih naručitelja. Što se time hoće postići? Nije li odgovor: omalovažiti vas, unijeti nesigurnost i strah u vaše redove iz kojega onda niče osjećaj nemoći i nedostižnosti pravde. Zar su vas prebijali, mučili i ubijali u logorima po Srbiji neki bezimeni ljudi? Zar se u njihovoj dokumentaciji ne znaju zapovjednici i izvršitelji, stražari i progonitelji? Zar su nestali u demokratskoj Hrvatskoj vaši pismeni iskazi i popisi mučitelja i njihovih zapovjednika? Ako su nestali u državnim institucijama, za koje ste se do krvi borili, nisu nestali iz vaših sjećanja. Zašto onda šutite? Zar je u vas utjeran „demokratski“ strah onih koji sebe na vlasti smatraju „glasom naroda“? Vama ne daju govoriti, a sve više i više prostora se daje onima koji su po Hrvatskoj organizirali agresiju, rušili i palili, ubijali, vas u logore odvodili, nazočili u vukovarskoj bolnici odvođenju ranjenika na Ovčaru, šetali se po Lovasu, Veleprometu, Benkovcu i Kninu, a danas su i tzv. koalicijski partneri. Ako se sve čini da se ospore i izbjegnu ovozemaljski sudovi, mi znamo i vjerujemo: Božjoj se pravdi neće moći izbjeći.

I ovogodišnji dan Domovinske zahvalnosti je protekao u medijskom znaku Srbijanaca i Srba i združenog saveza vlasti pod zastavom u Kninu; a za prostor slavnih brzih i humanih oslobađanja okupiranih dijelova Hrvatske i pobjede ljudskosti nad terorom tzv. Krajine i njezinih čelnika, nije ostalo mjesta. Kako će, kada se novoj hrvatskoj povijest jedva ostavilo prostora za nekoliko redaka u udžbenicima hrvatskog nastavnog programa. Je li hrvatska obrana od srpskog osvajača tabu tema za mlade naraštaje?  Zato se uporno ne stvaraju afere s braniteljima i vuku časni voditelji obrane po sudovima; hoće li se tim nametnutim političkim i medijskim linčom staviti hrvatsku djecu u položaj srama što su Hrvati?

Dok smo u vrijeme tamnice prošle državne tvorevine zbog nošenja i pokazivanja pod hrvatskom zastavom bili progonjeni, prebijani i osuđivani na duge robije, danas, na svijetle hrvatske blagdane se nigdje taj barjak, znak hrvatskog integriteta i državnosti, osim na službenim državnim institucijama, više ne ističe. Prošao sam svijetom: nijedna nacija i država u kojoj sam boravio ne stidi se svojeg barjaka i boja svoje zastave, kao što je to u Hrvatskoj. Vrijeđajući  nas što ljubimo i poštujemo svoje predznake, neki nas hrvatski mediji nazivaju „ognjištarima“ i zaostalima. Nekima nije smetalo 1991. stavljati se pod likove i zastave Hrvatske iz 1941. godine. Zaboravljaju da je ognjište središte obitelji; mi Hrvati volimo, štitimo i branimo i živimo istinska moralna načela i svoju vjeru. Tu je i  jedan od uzroka nasilnom i isključivanju iz tzv. naprednih trendova i zaboravu koji nam se nameće.
 
Ako vas zaboravljaju, mi, Crkva, nećemo, napisali smo davne 2001. godine na križu na Groblju hrvatskih branitelja u našem Vukovaru. Zbog toga natpisa hrvatski su mediji prešutjeli i hodočašće Đakovačke i srijemske biskupije, kada se u Vukovar slilo više od pet tisuća hodočasnika predvođenih našim biskupima. Poznato je tko je tada bio na vlasti. Medijskog prostora nije niti moglo biti, jer se svednevice moralo dati prostora istočnim susjedima, vašim utamniteljima. Koliko li vi, vukovarski branitelji i hrvatski branitelji uopće imate medijskoga prostora danas? Da, jedino onda, kada „prolupani“ oduzme sebi ili drugima život, onda ste na svim prvim stranicama ispisani masnim slovima.

Ne čudite se, braćo, ako nas svijet mrzi, upozorava nas sveti Ivan apostol (usp. 1 Iv 3,13…). Oni koji mrze ostaju ubojice, a nijedan ubojica nema trajnoga a kamo li vječnoga života u sebi. Mi znamo da smo iz ljubavi branili svoje; zato nismo mogli ostati u smrti. Sveti Maksimilijan Kolbe, svetac kojega Crkva na današnji dan štuje, bio je zarobljenik u logoru smrti u Auschwitzu. Iz ljubavi prema bratu čovjeku određenom za komoru smrti, ponudio je svoj život nacistima za njegov, jer je upoznao Ljubav na križu, Krista koji je položio život svoj za nas. Bog ga je nagradio vječnim životom i okrunio svetošću. Znak je ovo i poziv da ustrajemo u ljubavi i živote svoje polažemo za braću, danas istinom i pravdom, kao što ste to činili 1991. godine ne otklanjajući od sebe ni žrtvu vlastitog života. Vukovar je do danas ustrajao u miru i ne osvećivanju. Postao je najvećim i najrječitijim protudokazom na sve objede o genocidnosti hrvatskog naroda. Mi nismo zločinci; jer ljubimo svoje i braću.

Crkva katolička bi iznevjerila svoje poslanje u hrvatskom narodu kada bi se odrekla vremena i žrtve u svom vjerničkom puku. Crkva ne zaboravlja mučenike, lažno optužene, zatvorene heroje upitne haške pravde, vas koji ste svjedoci genocida izvršenog nad hrvatskim vukovarskim pukom i ljudima dobre volje; Crkva moli za sve pobijene, pomorene i umrle i vapi u Nebo molitvom da se dozna puna istina o nestalima; Crkva, mi, danas molimo za istinu i pravdu, za mir u Vukovaru i cijeloj domovini Hrvatskoj. Amen.

fra Zlatko Špehar, gvardijan vukovarski

{mxc}