Zapad je u ozbiljnoj krizi, a Velika Britanija možda ponajviše. Što o stanju u Britaniji, Europi i svijetu misli bivši britanski premijer i dugogodišnji vođa Laburističke stranke Tony Blair, može se pročitati u njegovu nedavno objavljenom eseju. Iako se s Blairom ne moramo nužno slagati, njegov osvrt vrijedan je pozornosti jer nije sazdan od fraza i političke korektnosti, nego pruža jasan uvid u to kako vidi britanske interese i ključne britanske probleme. Takva je vrsta rasprave važna, a danas uvelike nedostaje – i unutar Europske unije i unutar Hrvatske, gdje je za velik dio medija jugoslavensko i komunističko nasljeđe i dalje jedna od temeljnih tekovina koju, na ovaj ili onaj način, valja braniti u svakoj prilici. (hkv)

Tony Blair: Laburistička stranka igra se vatrom – vlastitom budućnošću i budućnošću zemlje

Esej objavljen 26. svibnja 2026.

 Laburistička stranka igra se vatrom; točnije, svojom budućnošću i budućnošću zemlje.

Vodio sam Laburističku stranku trinaest godina i na trima općim izborima. To je stranka sastavljena uglavnom od pristojnih i dobronamjernih ljudi koji žele najbolje za zemlju. Njezina je misija, kako stoji u ustavu preoblikovanom 1994., osigurati da „moć, bogatstvo i prilike budu u rukama mnogih, a ne malobrojnih“, i to je posve plemenita misija.

No bojim se da ta stranka, poput mnogih progresivnih stranaka, ima gotovo beskonačnu sposobnost samozavaravanja.

Pobijedila je na izborima 2024. ne zahvaljujući oduševljenju birača nego zato što je bila prihvatljiva (zaslugom Keira Starmera) kao zadana alternativa konzervativnoj vladi za koju je zemlja smatrala da se ponašala neprihvatljivo.

Međutim, djelomično zbog intelektualne pustoši godina Jeremyja Corbyna, stranka nije razvila ozbiljno promišljenu analizu promjena u svijetu i onoga što te promjene znače za javne politike.

Wes Streeting izniman je politički talent, a Andy Burnham bio je izvrstan član moje vlade. Ali ova rasprava o vodstvu stranke ima neobičan retro prizvuk 20. stoljeća. Kao i većina političara, oni se žele distancirati od takozvanoga „Westminsterskoga balona“.

Ali problem Britanije nije „Westminsterski balon“. Problem je „politički balon“.

Politiku budućnosti možda će bolje razumjeti oni koji su danas izvan same politike.

Svijet se okreće oko svoje osi, a današnji političari, zatvoreni u ekspres-loncu neprekidnoga 24-satnoga pritiska, jedva imaju vremena primijetiti te promjene, a kamoli ih proučiti. Te promjene zahtijevaju dugoročno strateško promišljanje, a ono je strano načinu na koji djeluje većina suvremenih demokracija.

Glavni problem vlade nije Keirova osobnost. Nije ni neuspjeh u komuniciranju „naših postignuća“. Ni potreba da snažnije afirmira „vrijednosti Laburističke stranke“.

Problem je u tome što nemamo razrađen i koherentan plan za zemlju u svijetu koji se ubrzano mijenja – i što se nalazimo na pogrješnoj političkoj poziciji da bismo takav plan osmislili i osvojili drugi mandat.

Vlada upravlja zemljom iz pozicije tradicionalnoga laburističkoga „mekoga lijevoga centra“, čvrsto usidrena u zoni komfora same stranke.

Hoće li doći do promjene vodstva ili ne će, nevažno je ako se prije toga ne otvori ozbiljna rasprava o politici. Jesmo li doista posvećeni gospodarskomu rastu – koji je nužan ne samo za prosperitet nego i za socijalnu pravdu – ako istodobno provodimo niz politika koje taj rast mogu ograničiti? Treba li našemu gospodarstvu sada prioritet biti čista energija ili jeftina energija? Kako opravdati dodatno povećanje socijalnih izdvajanja kad su ona već eksplodirala, porezi su visoki i još rastu, a istodobno nam se govori da moramo povećati obrambenu potrošnju zbog mogućnosti rata?

I živimo li doista kroz ekvivalent industrijske revolucije 19. stoljeća – samo u 21. stoljeću – i ako živimo, odgovaramo li uopće razmjerima tog izazova? Koje su prilike u područjima poput zdravstva i obrazovanja za transformacijske promjene koje donosi ta revolucija? I koje su njezine egzistencijalne opasnosti, kada bi uskoro netko, sjedeći u svojoj dnevnoj sobi, mogao hakirati ključnu nacionalnu infrastrukturu i srušiti ju?

Imamo li vanjsku politiku koja ima smisla u svijetu čiji se poredak mijenja?

Pokušavati svrgnuti premijera prije nego što uopće znamo koji smjer politike želimo donijeti, nije ozbiljan način vođenja politike.

A zasad – premda su ovo, naravno, još vrlo rani dani – imamo sukob između „modernizacijskoga“ krila Laburističke stranke koje, čini se, zagovara povratak u Europsku uniju (i sada izjednačavanje poreza na kapitalnu dobit i poreza na dohodak, što su uz dobar razlog odbacivale uzastopne vlade), te druge strane koja misli da je odgovor još snažniji zaokret ulijevo u pitanjima poreza, potrošnje i socijalne države, uz recikliranje krajnje lijeve kritike prema kojoj u posljednjih „40 godina neoliberalizma“ nije proizišlo ništa dobro – što valjda uključuje i posljednju laburističku vladu.

A izgledi su da će upravo ta lijeva pozicija pobijediti.

Jedno je u oporbi prepuštati se trajnoj iluziji da, kada gubimo birače na desnici, zemlja zapravo signalizira da želi da Laburistička stranka ode još više ulijevo; ali opasno je to činiti dok ste na vlasti.

I nitko se nije strastvenije protivio Brexitu od mene, a njegove posljedice bile su i predvidljive i unaprijed predviđene. No, kao što ću kasnije u ovom eseju obrazložiti, pristup kojim bi se Britanija vratila u strukturirani odnos s Europom mora se voditi oprezno i strateški.

Kao što Brexit nikada nije bio odgovor na britanske izazove 2016., tako ni njegovo poništenje nije odgovor na mnogo goru situaciju u kojoj se zemlja nalazi 2026.

Naš odnos s Europom mora biti dio sveobuhvatne strategije za budućnost Britanije – a ta strategija ne počinje s Europom, nego ovdje, kod kuće.

Nažalost, na pitanje kako osvojiti drugi puni mandat vlasti, jedini odgovor koji se, čini se, unaprijed isključuje jest: učiti iz jedinoga razdoblja u 120-godišnjoj povijesti stranke kada je to izvedeno.

Uspješne vlade ne počinju natjecanjem iz osobnosti. Ne počinju ni političkim pitanjem poput: kako „spasiti zemlju“ od Reform UK-a. One počinju idejom, projektom, svrhom vladanja, analizom onoga što je pošlo po zlu i planom kako to ispraviti.

Izazov demokracije nije transparentnost, poštenje ili teorije zavjere o skrivenoj moći elita.

Izazov je učinkovitost. Sposobnost da se učine velike stvari. Da imamo vođe koji nisu samo upravljači problemima nego njihovi rješavatelji.

Kao što je jednom napisao John Adams, drugi predsjednik Sjedinjenih Američkih Država: „Ono što mi treba jest balast; posrćem na svakom povjetarcu.“

Upravo je to – a ne odsutnost „bolje komunikacije“ ili „karizmatičnoga vođe“ – bio određujući problem ove vlade. Prečesto djeluju kao da ih svaki vjetar zanosi. Kao da nemaju balast.

Danas se u svijetu odvijaju dvije epohalne promjene – jedna geopolitička, druga tehnološka – a Britanija nije spremna ni za jednu od njih.

One zahtijevaju radikalne promjene u politici, sustavu vlasti i samoj politici kao djelatnosti.

Najbolji politički prostor iz kojega se to može ostvariti jest ono što nazivam Radikalnim centrom.

Centar – pravilno shvaćen – mjesto je na kojem politika dolazi prva, a politikanstvo posljednje. Drugim riječima, počinje se pitanjem: koje je ispravno rješenje? Tek nakon toga dolazi politički zadatak uvjeravanja ljudi u to rješenje.

Britanija je danas u neredu upravo zato što je posljednjih godina činila suprotno.

Obje velike stranke skrenule su s tračnica stavljajući unutarnju politiku ispred dobre politike: Laburisti pomakom ulijevo nakon 2007., koji je kulminirao apsurdom Corbynova vodstva; Konzervativci Brexitom.

Ni jedna se stranka od toga nije potpuno oporavila, a ironijom sudbine njihovi su neuspjesi stvorili nove stranke još dalje lijevo i desno od njih.

Da, Britaniji trebaju radikalne promjene, ali problem – ne samo u Britaniji – jest u tome što razumni ljudi često nisu radikalni, a radikalni ljudi nisu razumni.

Prva epohalna promjena događa se u geopolitičkom poretku, gdje status američke supersile sada dijeli Kina, a s vremenom će im se pridružiti i Indija. Neka vrsta G2 ili G3 svijeta. Te će zemlje biti daleko ispred bilo koje države na četvrtom mjestu. Po toj računici svi ostali, uključujući Britaniju, postaju srednje sile.

Druga je tehnološka revolucija predvođena razvojem umjetne inteligencije, koja će promijeniti sve. Mislim doslovno sve. Nema smisla raspravljati o tome je li ta revolucija dobra ili loša stvar. Važno je samo razumjeti da ona jest stvarnost. Zapravo, ona je glavna stvar. Umjetna inteligencija ukinut će mnoga radna mjesta, premda će stvarati nova, ali nitko još ne zna pune posljedice. Tvrtke i države uspinjat će se ili propadati na temelju toga kako se s njom nose. Revolucionirat će privatni sektor, a s vremenom bi trebala revolucionirati i javne službe i državu. Pa ipak, ljudi u većini zemalja, uključujući Britaniju, nemaju pojma što ih čeka.

To ne uklanja potrebu za trenutnim politikama u poznatim područjima poput imigracije ili oporezivanja. Ali s vremenom će se čak i te promjene promijeniti.

Sjetite se kakva je Britanija bila 1826. i koliko je bila drukčija 1926. A onda 2026. To su razmjeri promjene, ali u dramatično bržem vremenu.

Vlade – bilo koja vlada – moraju pronaći svoje mjesto u ovom novom svijetu.

U vanjskoj politici to znači pronaći saveze potrebne za kolektivno djelovanje na ono što zemlje – osim G2/3 – ne mogu same.

Za domaću politiku, vlade se moraju pozabaviti time što znači vladati u doba umjetne inteligencije.

Novi svjetski poredak

Politika je – na međunarodnoj razini – oduvijek ponajprije bila pitanje moći. To ne znači da su vrijednosti nevažne. Naprotiv. Ali zaštita tih vrijednosti također zahtijeva moć. Jer moćne države imaju naviku dobiti ono što žele. One manje moćne uglavnom nemaju.

Iz čega proizlazi moć? Iz snage gospodarstva jedne zemlje i iz njezine vojne sposobnosti.

Ti su atributi učinili Britaniju najvećom svjetskom silom u 19. stoljeću, a oni danas održavaju moć Amerike. I upravo zato Kina – sa svojim drugim najvećim gospodarstvom i vojskom na svijetu – predstavlja drugu supersilu.

Amerika se u 20. stoljeću povezala s Europom kako bi zajedno s nama vodila dva svjetska rata, a to se savezništvo nastavilo i nakon Drugoga svjetskoga rata u suprotstavljanju komunizmu.

Danas Sjedinjene Države i Europa, uključujući Britaniju, dijele tržišta, vojni savez unutar NATO-a i demokratske vrijednosti. To je temelj onoga što nazivamo transatlantskim savezom.

Ali to je uvijek bilo neravnopravno partnerstvo. Amerika je mnogo moćnija od bilo koje pojedinačne savezničke zemlje; ona je dominantna sila i stoga ona određuje smjer.

To vrijedi barem posljednjih pola stoljeća. Većina američkih predsjednika bila je previše pristojna da to izgovori naglas, ali svi su tako mislili – i, što je važnije, tako djelovali.

Zato ne vjerujem da s predsjedništvom Donalda Trumpa svjedočimo „raskidu“. Imam veliko poštovanje prema Marku Carneyju i, kao kanadskom premijeru, potpuno razumijem zašto se njemu tako čini kada izgleda da je sama neovisnost Kanade kao države dovedena u pitanje.

Razumijem i zabrinutost u Europi kada retorika dijela američke administracije dovodi u pitanje vrijednost NATO-a ili transatlantskoga saveza.

Ali ja to vidim manje kao „raskid“, a više kao „suočavanje sa stvarnošću“.

S ove strane Atlantika govori nam se nekoliko neugodnih istina koje bismo, budemo li mudri, trebali ozbiljno shvatiti.

Iako je američka sigurnosna strategija formulirana izrazito u duhu „Amerika na prvom mjestu“, ona glavne prijetnje – Rusiju na Arktiku, dugoročno Kinu globalno, te Iran na Bliskom istoku – prepoznaje gotovo jednako kao i Europa. Predsjednik Trump zahtijevao je povećanje izdvajanja za NATO, a ne raspad saveza.

Možda je poruka izrečena brutalno (Amerikanci bi rekli da ćemo ju jedino tako ozbiljno shvatiti), ali ono što nam se zapravo govori nije: „partnerstvo je mrtvo“, nego: „Budite veći i bolji partneri.“

Europa mora izgraditi veću gospodarsku konkurentnost i snažnije vojne sposobnosti. Trenutačno ni u jednom ni u drugom ne uspijeva onako kako bi trebala.

Takozvani novi svjetski poredak nije posljedica američkoga raskida sa zapadnim saveznicima. Razlozi za zapadni savez jednako su snažni kao i prije.

Novi poredak rezultat je uspona Kine, rasta Indije, nove militarizirane Rusije, pojave važnih blokova moći u Zaljevu i drugdje – ukratko, promijenjene raspodjele moći. A još nije riječ o „poretku“ jer se novi obrazac moći još nije potpuno oblikovao.

Gdje se u svemu tome nalazi Britanija? Zarobljena između izolacionističkih tendencija dijela desnice i pogrješno shvaćenoga progresivizma dijela ljevice – a zajedno prijeti opasnost da Britaniju ostave nasukanu na otoku nevažnosti.

Prije dvadeset godina bili smo, bez ikakve sumnje, ključni američki saveznik u sigurnosti i obrani, vodeća sila u Europi iako nismo bili dio Schengena ni eurozone, a zahvaljujući Ministarstvu za međunarodni razvoj (DfID) imali smo i snažan utjecaj meke moći u zemljama u razvoju.

Danas je sve to dovedeno u pitanje ili nestalo.

Partnerstvo sa Sjedinjenim Državama oslabjelo je. Da budemo jasni: od nas se nikada nije tražilo da se „pridružimo“ američkoj vojnoj akciji protiv Irana i, budući da nismo sudjelovali u planiranju takve operacije, nismo ni mogli biti njezin dio. Početni zahtjev odnosio se samo na uporabu naših vojnih baza za dopunjavanje goriva američkim zrakoplovima. Razumijem razloge odbijanja, ali tako se ne postupa prema savezniku.

Izvan smo Europe. DfID je raspušten.

Zaboravili smo jednu temeljnu lekciju ne samo diplomacije nego i politike moći: ako želiš sudjelovati u igri, moraš sjediti za stolom. I moraš nešto donijeti na stol.

Znam koliko je teško biti saveznik Sjedinjenih Država. Bili smo njihov najčvršći saveznik nakon 11. rujna. Zajedno smo prošli Afganistan i Irak. Ali Americi je to bilo duboko važno, pa je zato bilo važno i nama. Amerika ostaje nezaobilazna jezgra britanskoga sigurnosnoga savezništva. Ali ostati uz nju znači biti uz nju čak i kada je to teško ili nepopularno.

Nitko tko je prošao labirint europskih vijeća, birokracije Europske komisije i često ružnih kompromisa članstva u EU-u ne može biti naivan romantičar kada je riječ o Europi u njezinu sadašnjem obliku. Opet: ostati prisutan i držati smjer često je nepopularno. Ali u svijetu G2/G3 sila, želimo li doista biti odsutni iz rasprava vlastitoga kontinenta i iz odnosa s najvećim trgovačkim tržištem na svijetu, s kojim ostvarujemo gotovo polovicu svoje trgovine – više nego dvostruko više nego s Amerikom, našim drugim najvećim trgovinskim partnerom?

I nikada ne ćete uvjeriti ciljanu skupinu kakvu sam ikada susreo da podrži trošenje novca na međunarodni razvoj – osim možda skupine biskupa – ali za britansku snagu u svijetu važno je razvijati duboke veze sa svijetom u razvoju, koji se razvija vrlo brzo.

Ono što je učinjeno – učinjeno je. Ništa se od toga ne može jednostavno poništiti. Ali da bismo obnovili svoj položaj, za sve to potrebni su vodstvo i predanost.

Za odnos s Amerikom to znači graditi obrambene sposobnosti i biti politički spreman braniti savez čak i kada je to kontroverzno – kao što je danas slučaj s Iranom.

Kad je riječ o mekoj moći, iz fiskalnih razloga nemoguće je vratiti vrijeme unatrag. Ali Britanija i dalje može mnogo ponuditi zemljama u razvoju: trgovinu i ulaganja britanskih tvrtki, naše financijsko znanje i globalno cijenjen pravni sustav, našu tehnologiju te pomoć u izgradnji institucija i upravljanja.

Nije ovdje mjesto za detaljno izlaganje, ali trebamo funkcionalan odnos s drugom supersilom – Kinom. Keir Starmer bio je potpuno u pravu što je posjetio Kinu. S Kinom imamo ozbiljna neslaganja, ali ideja da si možemo priuštiti ignoriranje Kine ili postupati prema njoj kao prema modernoj inačici Sovjetskoga Saveza duboko je pogrješna. Zapadni savez mora biti dovoljno snažan da se nosi sa svime što može doći iz Kine – ali mora ostati uključen u odnos s njom i, gdje god je moguće, surađivati.

Zaljevske države još su jedan novi čimbenik globalne politike: bogate su, ubrzano se moderniziraju i sve više ulažu na Zapadu, kao i u zemljama u razvoju. Rat s Iranom to ne će promijeniti. Europa, uključujući Britaniju, trebala bi izgraditi snažno savezništvo s Bliskim istokom, a ne samo sa Zaljevom. Ali ni to nije jednostavno s obzirom na raspoloženje dijela zapadne javnosti.

Kumulativna opasnost za Britaniju jest da postanemo zastrašujuće zatvoreni prema svijetu: sumnjičavi prema Americi zbog predsjednika Trumpa; izvan Europe zbog rigidnoga shvaćanja nacionalnoga suvereniteta; skloni gledati na Kinu kao na „neprijateljsku državu“; nesigurni saveznici zaljevskih država jer nisu demokracije; i nezainteresirani za zemlje u razvoju jer su siromašne i potencijalni izvor migracija.

Najteži dio ipak ostaje naš odnos s Europom.

Vlada je s pravom stvorila novu atmosferu u odnosima s Europom. Istodobno se domaća politika – kroz mjere u području poreza, javne potrošnje i tržišta rada – kreće u „europskijem“ smjeru.

Razvija se osjećaj da, kako zemlja postaje sve „europskija“, a britansko javno mnijenje sve kritičnije prema Brexitu, dolazi trenutak za raspravu o „povratku“.

No to nije strategija.

Istina je da je besmisleno završiti ondje kamo trenutačno idemo – postati „europski“ u svojim praksama, a ostati izvan Europe.

Ali ako se želimo vratiti u neku vrstu strukturiranoga odnosa s Europom, to možemo učiniti samo iz pozicije gospodarske snage. Moramo biti među najkonkurentnijim europskim gospodarstvima. Trenutačno to nismo.

Svaki strukturirani odnos zahtijevat će pregovore. A ti pregovori moraju se voditi iz pozicije snage, a ne slabosti.

Europa se danas suočava s izazovom provedbe Draghijeva izvješća o konkurentnosti. Većina zemalja slaže se da bi ga trebalo provesti. Ali mnogi objektivni promatrači sumnjaju da će se to doista dogoditi, jer izvješće zagovara fleksibilnije tržište rada, reformu socijalne države i mirovinskoga sustava te tehnološke inovacije – a sve to nailazi na snažan otpor.

Ipak, europska se politika mijenja. Sadašnji Europski parlament ima mnogo pragmatičniji pristup. Isto vrijedi i za Europsko vijeće. Njemački kancelar i Europska komisija barem pokazuju jasnu namjeru provedbe Draghijevih preporuka. Dakle, postoje znakovi nade. Ali put je još dug.

Ključni čimbenik jest tehnološka politika. Ako Europa nastavi voditi politiku koja se više bavi opasnostima tehnologije nego iskorištavanjem njezinih mogućnosti – drugim riječima, ako regulacija bude važnija od razvoja tehnološkoga sektora – onda će Britaniji biti nemoguće ponovno ući u Europsku uniju u punom smislu. Ne možemo tvrditi da su tehnološke inovacije i njihova primjena ključni izazov modernoga upravljanja državom, a istodobno se vezati uz tehnološko okružje koje je prema inovaciji suštinski neprijateljski raspoloženo.

S druge strane, budemo li pregovarali iz pozicije snage i odmah započeli dijalog s Europskom unijom, bit ćemo u boljem položaju da utječemo na smjer europske politike, uključujući i tehnološku.

Zato bi Britanija trebala reći svojim europskim partnerima: želimo se vratiti u strukturirani i formalni odnos s Europom, ali to ne može biti ponuda tipa „uzmi ili ostavi“, ni s jedne strane. Želimo se uključiti već sada u europsku raspravu o budućnosti Europe. Gradit ćemo snažne stupove partnerstva s Europom u području obrane i energetike, gdje je već sada jasno da imamo goleme zajedničke interese. I potreban nam je ozbiljan dijalog o tehnološkoj politici.

Namjerno rabim izraz „strukturirani odnos“. U Europi se danas vodi aktivna rasprava o tome ima li smisla da se Europa razvija različitim brzinama u različitim područjima. Zato trebamo ostaviti otvorenim pitanje što točno znači formalni i strukturirani odnos s Europom. I upravo to mora biti predmet dijaloga.

Istina je da je Britanija izgubila Brexitom. Ali izgubila je i Europa. Obje smo strane slabije jedna bez druge. Ali ne možemo se vratiti zajedničkomu životu ako to ne bude na temelju koji jača naše sposobnosti – gospodarske i političke – a ne da ih slabi. I to vrijedi za obje strane.

Novi politički program za Britaniju

Britanska politika prema Europi ne može se određivati odvojeno od domaće politike. To dvoje mora biti usklađeno.

Mnogo je toga što ova vlada radi, a s čime se slažem: ulaganje u infrastrukturu; neke reforme sustava prostornoga planiranja; dijelovi zdravstvenoga plana; otvorenost prema digitalnoj revoluciji; dijelovi politike prema migracijama i sigurnosti; smanjenje trgovinskih zaprjeka prema Europi; te barem početak rasprave o nužnim reformama socijalne države.

I u makroekonomskoj politici vlada je financijskim tržištima – famoznim „obvezničkim tržištima“ – zasad dala razlog za smirenost, barem do rata s Iranom i najnovijih previranja oko vodstva.

To nisu mali uspjesi.

To je vlada ljudi koji, uglavnom, iskreno pokušavaju dati sve od sebe nakon vrlo teškoga nasljeđa.

Ali postoji jedan temeljni problem.

Ljudi više ne žele „politiku kao i obično“. Pravi razlog uspona političara od Donalda Trumpa preko Giorgije Meloni do Javiera Mileija jest taj što oni odgovaraju upravo na taj osjećaj. Možete ih voljeti ili ne voljeti, ali njihova je glavna osobina da djeluju kao ljudi nevezani konvencijama, neopterećeni ustaljenim načinima razmišljanja.

Radio sam s Trumpovom administracijom i razliku između konvencionalne i nekonvencionalne politike opisao bih ovako: Konvencionalni vođa odredi cilj niz cestu. Krene prema njemu. Naiđe na zid koji mu blokira put. Zaustavi se pred zidom. Sjedne i razmatra mogućnosti. Nastavlja razmatrati. Na kraju odluči hoće li zid obići, probiti ili preskočiti, ali to je dug i složen proces, uz stalno kočenje opreznoga sustava.

Nekonvencionalni vođa – u ovom slučaju predsjednik Trump – vozi cestom, vidi zid i ubrza. Da, s autobusa otpadaju dijelovi. Ima mnogo krhotina i štete. Putnicima je pomalo mučno. Ali uz malo sreće – prošao je kroz zid. To je istodobno pristup vrlo visokoga rizika i vrlo velike moguće učinkovitosti.

Naravno, rizik je u tome što bi se neki zid mogao pokazati ne debelim nekoliko centimetara, nego nekoliko metara.

Ne zagovaram takav pristup. Samo objašnjavam njegovu privlačnost. Jer se čini da odgovara današnjoj opsesiji učinkovitošću.

A frustracija sustavom danas je toliko velika da su ljudi spremni prihvatiti rizik. Jer im se i najrizičnija promjena čini boljom od beskrajnoga, mučnoga sporoga postupka koji nikada ne donosi stvarnu promjenu.

Ta nova generacija nekonvencionalnih vođa također je shvatila kako funkcionira novi medijski krajolik. Društvene mreže potpuno su promijenile i politiku i tradicionalne medije, koji su uglavnom zaključili: „Ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se.“ Posljedica je politička rasprava koja se vodi u neprestanoj oluji, sposobnoj svakoga trenutka prerasti u tornado – i koja stalno mijenja smjer.

Konvencionalni političari pažljivo prate ono što uzburkava medije, tradicionalne i društvene. Zato ih vjetar stalno nosi amo-tamo dok pokušavaju slijediti prevladavajuće raspoloženje. Paradoks je u tome što javnost istodobno sudjeluje u stvaranju tog vjetra – ali mu duboko ne vjeruje. I zato traži vođe koji ostaju čvrsti usred oluje.

Ti nekonvencionalni vođe djeluju kao da imaju onaj balast koji mnogim konvencionalnim političarima nedostaje.

Imaju stajalište, sljedbenike i projekt.

Spremni su pokazati srednji prst dijelu medija koji im se protivi. A za zaštitu grade sustav sljedbenika – jezgru potpore koja će ih slijediti gotovo slijepo. Zato skandali koji bi odmah srušili konvencionalnoga političara njima ne mogu ozbiljno nauditi. Njihovi sljedbenici ne će slijediti tornado. I tako mu smanjuju snagu. Drugim riječima, oduzimaju zvijeri zube.

I, što je najvažnije, ti vođe imaju projekt. Možete ga voljeti ili mrziti, ali oni imaju projekt. A projekt im daje snagu i svrhu.

Prije općih izbora 2024. znao sam pitati članove vlade u sjeni i parlamentarne stranke kako vide sami sebe. Što smo mi zapravo: Novi laburisti, Stari laburisti, Plavi laburisti? Odgovor je obično glasio: „Ne razmišljamo baš tako“ – drugim riječima, ne želimo donositi takve odluke. A ja bih im rekao: ako sami ne odaberete svoju definiciju, ona će biti odabrana umjesto vas. Počet ćete plutati između Novih i Starih laburista, pokušavajući istodobno biti i jedno i drugo, i završit ćete kao ono što nazivam „Samo laburisti“ – dakle, čvrsto usidreni u zoni komfora same stranke.

Još gore: prije izbora prirodno ćete biti privučeni retorici Novih laburista, jer ona lakše pridobiva neodlučne birače i poslovni sektor. Ali nakon izbora pritisak unutar same stranke gurat će vas prema Starim laburistima, jer će vam to olakšati život – i zato što nikada niste jasno objasnili zašto je taj smjer pogrješan.

Ako ne budete oprezni, ljudi će glasovati misleći da dobivaju neku inačicu Novih laburista, a zatim će, kada dođete na vlast, imati osjećaj da su dobili tek malo ublaženu inačicu Starih laburista. Vodstvo stranke tako će utjeloviti temeljnu dvojbu Laburističke stranke umjesto da ju razriješi. A birači će se osjećati prevarenima.

Zbog načina na koji je sastavljen izborni program, vlada je na vlast ponijela i obveze koje su gotovo neizbježno stvorile jaz između retorike o gospodarskom rastu i stvarnoga učinka tih politika na poslovnu zajednicu kojoj je trebalo vratiti takozvani „poduzetnički duh“ i pokrenuti privatni sektor.

Te su obveze uključivale: nove zakone o radničkim pravima; ubrzavanje politike neto-nulte emisije i gašenje britanske industrije nafte i plina; povećanje minimalne plaće iznad razine inflacije; te promjene poreznoga statusa za takozvane non-dom [nedomicilne] rezidente.

Premijer i ministrica financija trebali su odmah na početku reći: to su obveze koje su se, zbog gospodarskih okolnosti, pokazale nerazumnima. Prioritet mora biti gospodarski rast. A rast zahtijeva snažan privatni sektor koji je godinama trpio posljedice gospodarske nestabilnosti – i zato ćemo učiniti sve da poslovni sektor osjeti da ga se poštuje i podupire.

Odustajanje od tih obveza bilo bi bolno, ali podnošljivo, jer je vlada u početku uživala stvarnu dobru volju poslovne zajednice.

Ali to nismo učinili. A problem smo dodatno pogoršali time što smo za pokrivanje fiskalne rupe u prvom proračunu izabrali povećanje doprinosa za nacionalno osiguranje umjesto povećanja PDV-a. Oba bi porezna povećanja bila nepopularna. Ali samo je jedno ozbiljno narušilo povjerenje poslovnoga sektora.

Zatim je u posljednjem proračunu izgledalo kao da povećavamo poreze kako bismo financirali dodatna socijalna izdvajanja, upravo u trenutku kada javnost već smatra da su troškovi socijalne države previsoki.

Sve zajedno, te su mjere britanskom gospodarstvu dale više protuvjetra nego vjetra u leđa, unatoč makroekonomskim uspjesima zbog kojih ministrica s pravom dobiva pohvale.

Vlada bi barem trebala pokušati ograničiti štetne posljedice tih promjena i, kao što dosljedno tvrdimo, ukloniti dijelove politike neto-nulte emisije koji daju prednost „čistoj“ energiji nauštrb jeftinije energije. Od sada nadalje djelovanje mora odgovarati retorici o rastu.

To bi bilo bolje za Britaniju, ali samo po sebi ne bi obnovilo zemlju.

Za to je potreban temeljiti reset.

Tko god pobijedi na sljedećim izborima, bit će doživljen kao netko tko nudi nešto radikalno. Trenutačno imamo: Zelene koji nude radikalnu ljevicu; Reform UK koji nudi radikalnu desnicu; Konzervativce koji nude blažu inačicu Reform UK-a ( a Liberalni demokrati rade ono što Liberalni demokrati uvijek rade – okreću prst prema smjeru vjetra).

U takvim okolnostima, ako Laburistička stranka ostane kao „Samo laburisti“, prijeti joj opasnost da bude rastrgana i slijeva i zdesna.

A ako svjesno izabere smjer Starih ili Plavih laburista, možda će vratiti dio takozvanoga „Crvenoga zida“ – premda vrijedi podsjetiti da su Novi laburisti ta mjesta zadržali 2005., a Laburisti su ih izgubili tek nakon pomaka ulijevo – ali će tada riskirati gubitak područja koja su osvojili na jugu zemlje.

Jedina izborno održiva strategija za Laburističku stranku jest da postane Radikalni centar.

Dopustite mi da objasnim zašto.

Posvud u zapadnoj politici događa se fragmentacija, a prati ju i fragmentacija medija. Pogledajte Europu: tradicionalne stranke ljevice i desnice doživjele su dramatičan pad potpore ili su prošle kroz duboke unutarnje krize.

Većina njih odgovorila je pokušajem pomicanja ulijevo ili udesno, u pogrješnom uvjerenju da je politički centar nestao. Ili su centar definirale mlako i bez snage – kao prostor koji je jednostavno „ne-ekstreman“ ili „umjeren“.

Do toga je došlo zbog brkanja dviju različitih stvari. Politički centar i dalje je prostor iz kojega se mogu dobiti izbori. Laburisti su 2024. pobijedili djelomično zato što su birači vjerovali da su nekako centristički nastrojeni, iako zapravo nisu bili. Macron je pobijedio iz centra. Demokrati u Nizozemskoj također. Tusk u Poljskoj. Mark Carney. Albanese u Australiji. Da su američki demokrati na izborima 2024. izabrali snažnoga centrističkoga kandidata, rezultat bi bio mnogo neizvjesniji.

Problem centra nije nedostatak potražnje nego nedostatak ponude.

Ali centar nikada ne smije biti prostor upravljanja statusom quo. Ne smije biti ni prostor pukoga kompromisa između ljevice i desnice. Ni samo sinonim za „umjerenost“.

Kao što sam već rekao, centar je prostor u kojem politika dolazi prije politikanstva. Najprije razvijete ispravnu analizu, zatim pronađete ispravno rješenje, a potom oko njega gradite političku strategiju.

A kada ispravno rješenje zahtijeva radikalnu promjenu, tada upravo centar mora postati nositelj radikalne promjene.

To je prazni prostor u britanskoj politici.

Stranke više ne „posjeduju“ politički prostor. Prije samo dvadeset godina još su ga posjedovale. Imale su svoje jezgrene birače – ljude koji su uz njih ostajali gotovo poput religijske pripadnosti. Ljudi su se identificirali sa strankom: laburistima ili konzervativcima. Stranke su posjedovale taj prostor. Danas ga više ne posjeduju.

Danas prostor ne posjedujete – samo ga nastanjujete. I ako ga ne nastanjujete, ostaje prazan i spreman da ga netko drugi zauzme. S lijeve i desne strane Laburističke stranke prostor je već prenapučen. Ali centar nije. A njegova najveća prednost? To je ujedno i ono što je najbolje za zemlju.

Radikalni centar polazi od pretpostavke da će upravljanje državom u doba umjetne inteligencije biti glavni izazov – ali i glavna prilika. To će biti put prema gospodarskomu prosperitetu i socijalnoj pravdi. Ovako bi mogao izgledati jedan takav program:

1. Privatni sektor prolazit će kroz duboku prilagodbu novomu svijetu umjetne inteligencije. Zato poduzetnici i poslovni sektor moraju znati da je vlada na njihovoj strani: da uklanja zaprjeke rastu poslovanja, a ne da ih stvara upravo u trenutku kada prolaze kroz golem proces transformacije. Stoga sve mjere koje sam prije spomenuo, koje sputavaju poslovanje, treba ispraviti ili barem ublažiti.

2. Potreban nam je transformacijski program reforme prostornoga planiranja i deregulacije. Britanski sustav planiranja prava je nakaza. Vlada je poduzela određene važne korake, ali još uvijek daleko od istinski radikalne reforme.

3. Moramo dati prednost jeftinijoj energiji i elektrifikaciji ispred politike neto-nulte emisije te rabiti ono što je preostalo od naših nalazišta nafte i plina u Sjevernom moru. To je ključno za našu konkurentnost i za iskorištavanje potencijala umjetne inteligencije.

4. Trebamo stvoriti veliko novo partnerstvo privatnoga i civilnoga sektora za poučavanje i obrazovanje – ne samo mladih i nezaposlenih nego i postojećih radnika čija će radna mjesta biti pogođena umjetnom inteligencijom i koji moraju naučiti rabiti nove tehnologije. Treba graditi na obrazovnim reformama započetima u doba Novih laburista, a nastavljenima pod konzervativcima – ne razvodnjavati ih. I moramo očuvati snažna sveučilišta jer su ona ključna za tehnološko gospodarstvo. To je danas važnije za širenje prilika i bogatstva nego što je bilo 1997.

5. „Reindustrijalizacija“ sjevera zemlje može se potaknuti državnim mjerama i poticajima, ali prije svega: vrhunskom infrastrukturom, dobrim obrazovanjem, slobodom od birokracije, te partnerstvom države s privatnim sektorom i progresivnim dijelom sindikalnoga pokreta. Pritom pojam „industrije“ moramo shvatiti široko. Velik dio buduće proizvodnje obavljat će roboti, ali istodobno će postojati golemi prostori za djelatnosti koje zahtijevaju visoku razinu tradicionalnih vještina.

6. Potreban nam je plan temeljite reforme socijalne države. Do kraja ovoga desetljeća mogli bismo trošiti više na naknade za nesposobnost za rad i invalidnine nego na obranu. Ni jedna ozbiljna država ne može si to dugoročno priuštiti. Troškovi mentalnoga zdravlja eksplodirali su u posljednjih pet ili šest godina. Sustav na nekim mjestima zapravo potiče ljude da ne rade. Takozvani „triple lock“ za mirovine dugoročno je neodrživ [godišnje povećanje mirovine s obzirom na najviši od triju pokazatelja: inflaciju, rast plaća ili 2,5%]. Sve je to užasno teško politički provesti, ali britanski narod duboko u sebi zna da su te reforme nužne. Ako Konzervativna stranka ponovno ponudi suradnju oko reforme socijalnoga sustava, Laburistička stranka trebala bi to prihvatiti.

7. NHS-u [National Health Service – Nacionalna zdravstvena služba] nije potrebna reforma NHS-a nego reforma čitava zdravstvenoga sustava. Treba prijeći s liječenja na prevenciju. Treba temeljito preoblikovati odnos privatnoga i javnoga sektora u zdravstvu. Treba reorganizirati pružanje zdravstvene skrbi: primjerice, lijekove za mršavljenje i druge preventivne proizvode učiniti široko dostupnima. Treba odbaciti stare ideološke dogme koje su NHS pretvorile u gotovo teološko načelo umjesto u modernu službu čije temelje može promijeniti transformacijska moć tehnologije.

8. Treba poduzeti učinkovite mjere – drugim riječima, učiniti „što god je potrebno“ – kako bi se riješio problem ilegalne migracije. Ministrica unutarnjih poslova ima pravo kada smatra da je rješavanje tog pitanja ključno i da se ono bitno promijenilo od 2007. Rješavanje tog problema preduvjet je da britanski građani uopće budu spremni slušati šire argumente o budućnosti. Treba svim raspoloživim sredstvima zaustaviti male čamce preko Kanala, ali istodobno priznati potrebu za ciljanim useljavanjem u određenim sektorima radi gospodarskoga rasta – i to otvoreno zagovarati.

9. Najvažnije od svega: potrebno je reorganizirati čitavu državu oko iskorištavanja tehnološke revolucije 21. stoljeća. Sve će vlade u doglednoj budućnosti upravljati državama u doba umjetne inteligencije. One koje to razumiju, vidjet će kako njihove zemlje napreduju. One koje to ne razumiju – ne će. To je doslovno izazov koji obuhvaća sve sektore, uključujući socijalnu državu i zdravstvo. Digitalni identitet samo je jedan – premda vrlo važan – dio toga. To će definirati budućnost britanskoga gospodarstva koje, ironično, već sada ima snažan položaj u tehnologiji, ali ga riskira prokockati.

10. Naš dugoročni cilj trebao bi biti ponovno osmišljena država: država s nižim porezima i manjom javnom potrošnjom, većom produktivnošću, i država koju građani vide kao onu koja omogućuje, a ne upravlja.

Iza toga trebalo bi stajati široko političko suglasje o potrebi radikalnoga preoblikovanja države. Uz takav politički program trebala bi doći i potpuna reorganizacija same vlade. Ne samo prekvalifikacija državnih službenika, nego stvaranje novoga kadra ljudi sa specijaliziranim tehničkim znanjima potrebnima za sustavne promjene. Ministarstvima bi učinkovito trebali upravljati ministri koji ne dolaze nužno iz parlamentarnih redova, nego imaju stvarno iskustvo i sposobnost vođenja velikih promjena – uz posebne mehanizme njihove odgovornosti.

Bez programa ove vrste – radikalnoga, ali razumnoga – Britanija će nastaviti svoj dugi silazak prema drugorazrednomu statusu među nacijama.

Naš pad nije neizbježan. Britanija i dalje ima goleme prednosti: vrlo talentirane ljude i još uvijek određeni ugled u svijetu. Ali moramo pokazati da razumijemo kako se svijet mijenja i kakvo bi trebalo biti naše mjesto u njemu. A to, zauzvrat, zahtijeva temeljitu promjenu naše današnje politike.

Jednom smo to već uspjeli i možemo ponovno. Ali hoćemo li?

Izvor: Tony Blair Institute for Global Change