Odluka ICJ-a i njeni učinci

Odluka Međunarodnog suda pravde (ICJ) od 26. veljače 2007. u parnici Bosne i Hercegovine protiv Srbije podsjeća me na (ne)slavnu krivičnu parnicu u Kaliforniji u kojoj je sav dokazni materijal jasno ukazivao da je optuženi (O. J. Simpson) bio počinitelj strašnih ubojstava, ali je porota odlučila da “rukavica nije odgovarala,” pa je optuženik bio oslobođen. Postoje ipak dvije važne razlike između ta dva slučaja. Presudu u Haagu nije donijela porota hipnotizirana teatralnošću odvjetnika obrane, već skupina svjetski uglednih sudaca. Osim toga, Sud nije u potpunosti odbacio optužbe, bacio je mrvicu sa stola pravde žrtvama presuđujući da je Srbija kriva za grijehe propusta.

Na nesreću, odluka Suda da odriješi Srbiju od ključne odgovornosti mije iznenadila nikoga tko je pratio ponašanje «međunarodne zajednice» prema Srbiji i njenom vodstvu tijekom tragičnih događaja 1992.-1995. u Bosni i Hercegovini (BiH), kao i u Hrvatskoj. ICJ je jednostavno slijedio već zacrtane uzorke politike davanja ustupaka.

Um koji normalno razmišlja zbunjen je, međutim, kad opazi da je, s jedne strane Međunarodni sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije (ICTY) optužio i sudio u međuvremenu preminulom Slobodanu Miloševiću (i nekim od njegovih pajdaša) za optužbe genocida, a da je, s druge strane ICJ oslobodio Srbiju od optužbi za njenu ulogu u istom genocidu za koji su njeni vođe optuženi. Pored toga, ako dodamo činjenice da je ICJ «odbio izvesti zaključak o genocidu na temelju 'stalnog uzorka ponašanja'« i da je tužitelj ICTY-a dozvolio da srpska vlada «zaštiti» određene osjetljive dokumente od Suda, ne treba nas čuditi da je država Srbija oslobođena grijeha djelovanja.

Odluka ICJ-a iz veljače ima i naličje koje se uglavnom zanemaruje. Njenim djelovanjem je Sud pomogao održanju srpskog nacionalnog sna o Velikoj Srbiji. Ono što se dogodilo u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, na Kosovu i u Sloveniji nije ni slučajno, niti ju zločinački poduhvat luđaka ili nekolicine pojedinaca, Bio je to jednostavno još jedan pokušaj postizanja dugoročnih nacionalnih ciljeva definiranih još u 19. stoljeću. Ideologija u pozadini cilja temeljila se na elementima religijskog mesijanstva, sekularnog društvenog darvinizma i imitaciji bizmarkijanske realpolitike. Takva je zapaljiva mješavina, međutim, Srbiji zaista donijela teritorijalne nagrade u svakom sukobu kojeg je poduzimala tijekom posljednjih stoljeće i pol, uključujući i Republiku Srpsku u zadnjem ratu. Na nesreću je ta ideologija živa i dobro djeluje čak i danas, kao što su to pokazali rezultati zadnjih izbora u Srbiji.

Stvaranje i razbijanje Bosne i Hercegovina

Zagovornici krajnjeg razbijanja Bosne i Hercegovine obično za svoje teze navode slom Jugoslavije. No, povijesni procesi koji su stvorili višenacionalnu i višereligijsku Bosnu i Hercegovinu i procesi koji su doveli do ujedinjavanja Jugoslavije nakon 1. svjetskog rata su po svojoj prirodi posve drugačiji. Isto tako, razbijanje države ne bi nužno donijelo mir i stabilnost regiji. Moglo bi čak i osnažiti apetite za daljnja širenja i/ili druge vanjske opasne utjecaje.

Izmirenje, iako bolno, potrebno je i moguće. Ne može se, međutim, temeljiti na pojednostavljenoj formuli «neka zlotvori ostanu zlotvori», ili na pogrješnim pretpostavkama da je u nekom trenutku u povijesti Bosna i Hercegovina bila zemlja sklada i blaženstva kojem bi trebala težiti. Iznad svega, pomirenje se ne može temeljiti na temeljima iz Daytona.

Daytonski je sporazum zaustavio krvoproliće, ali je podijelio državu i nametnuo nepravedno i neprihvatljivo ustavno ustrojstvo koje ne može poslužiti kao osnova za stabilnost i trajni mir. Od 1995. su učinjeni neki vidljivi pomaci naprijed, kao što je bolja telefonska usluga, bolje ceste, nove zgrade, te čak i nekoliko uspješnih izbora i reformi vojske, no, Dayton ostaje kamen međaš oko vrata države. Pojasevi luđačke košulje Daytona moraju se prerezati, i to uskoro, ako se iz postojeće pat pozicije želi učiniti smisleni korak.

Najveća prepreka pronalaženju pravednog rješenja za temeljna pitanja države je nedostatak želje kod dijela domaćih političkih vodstava i tzv. međunarodne zajednice. Na nesreću, unutrašnji i vanjski moćnici više vole da se «proces» odvija, nego da se riješi bosanskohercegovačka teška zagonetka. Iako je strategija «otvorenog završetka» dobra za domaće i međunarodne birokrate, ona budućnost države i živote ljudi drži u stalnoj neizvjesnosti. Ako se Bosna i Hercegovina želi pomaknuti naprijed, mora se formulirati novi ustavni sustav, koji će dokrajčiti etnički utemeljene podjele, i, u isto vrijeme, spriječiti stvaranje unitarističke države.

Domaća politička elita (uglavnom bivša socijalistička nomenklatura) nikad ne će iznjedriti odgovarajuće rješenje za Bosnu i Hercegovinu. Njihova je vjerodostojnost upitna, oni teže samo svojim vlastitim interesima kroz izborni sustav u kojem ljudi glasuju za stranke, a ne za pojedince, a šefovi pojedinih ureda odgovorni su svojim stranačkim šefovima, a ne stanovništvu. Oni nemaju viziju, pa čak ni manje jasne korake na koji način državu pomaknuti naprijed. Za njih je politika igra dijeljenja plijena. Oni mogu u nedogled nastaviti s beskrajnim sastancima i vrlo razrađenim, ali besmislenim razgovorima, baš kao i u «dobrim davnim danima», ali oni ne vode nikamo. Dakle, pravedno i pošteno rješenje je potrebno naći njihovim zaobilaženjem, i većina stanovništva će ga pozdraviti. Ljudima je mučno, i umorni su od sadašnje neizvjesnosti i nedostatka volje onih kojima je zadatak riješiti najosnovnija pitanja.

Hrvati u Bosni i Hercegovini

Dok su praktički sve srpske političke, kulturne i religijske snage (u RS i diljem svijeta), bez obzira na svoje međusobne razlike, ujedinjene u borbi za očuvanje RS, i većina bošnjačkih značajnih političkih, religijskih i kulturnih snaga teži unitarnoj Bosni, Hrvati su više ujedinjeni u onome što ne žele, nego u onome što traže u Bosni i Hercegovini. Sve religijske i kulturne organizacije, kao i većina političkih snaga, ne podržavaju ni državu podijeljenu na etničkim temeljima, niti unitarnu Bosnu (odnosno BiH). Oni nisu protiv Bosne i Hercegovine kao nezavisne države, ali je za njih ključno pitanje kakva Bosna i Hercegovina. Hrvati traže ustavni sporazum u kojem će im se i kao pojedincima i kao narodu jamčiti jednakost.

Hrvati, katolici, i njihovo kulturno naslijeđe integralni su dio bosansko-hercegovačke povijesti. Ako bi danas nestali, ili izblijedjeli u bliskoj budućnosti (kao što neki očekuju), Bosni i Hercegovini ne bi bilo bolje, ona bi, zapravo, izgubila jednu od svojih vitalnih sastavnica.

Prema mišljenju mnogih od nas koji smo rođeni i odrasli u BiH, i koji smo zabrinuti za njenu sudbinu, rješenje «bosanskog problema» nije tako složeno kako se to prikazuje. Ono što je potrebno izravan je i pošten pristup, i on bi riješio problem. Ima mnogo poštenih i inteligentnih ljudi u državi koji nisu uhvaćeni u borbu za vlast. Primjerice, bošnjačko i hrvatsko iseljeništvo uspjelo se sporazumjeti o različitim temeljnim pitanjima bez značajnijih neslaganja. Ima takvih ljudi i u državi. Ono što je potrebno je čvrsta i stalna pomoć izvana (Amerika, EU i drugi) kako bi se na vlast dovele te pozitivne snage i zaobišle postojeće političke elite koje služe sebi samima, tako da ljudi mogu početi graditi bolju budućnost za sebe i za državu na čvrstim i stabilnim temeljima. Takva se budućnost može graditi samo na principima pravde, poštenja i poštovanja za druge.

Dr. Ante Čuvalo
predsjednik Udruženje Hrvata Bosne i Hercegovine (SAD i Kanada)
svibanj 2007.
preveo: D. J. L.

{mxc}