U Hrvatskoj postoji veliki broj raznih udruga, od onih strukovne naravi, do onih kojima je političke teme najbliže. Nažalost, politika vrlo često određuje tko će voditi i strukovne udruge, pa tako dobivamo strukovne udruge koje vode pojedinci koji su potpuno zaslijepljeni svojom političkom misijom. Zgodan primjer za to je slučaj na koji se ovdje osvrćemo, a o kojem nam je materijale nedavno poslao jedan od naših čitatelja. Tako ovdje donosimo odgovor iz 2003. udruge ELSA Hrvatska, podružnice Europske udruge studenata prava i mladih pravnika, na tekst Matka Marušića "Zašto volimo Hrvatsku" koji im je elektroničkom poštom poslao HIPnet. Tekst "Zašto volimo Hrvatsku" na romantičan, ali opet razložan način govori o potrebi očuvanju nekih općih i nacionalnih vrednota u Hrvatskoj. No, odgovor iz ELSA Hrvatske, kojeg su svojedobno potpisali Ruth Frölich i Igor Volner, otkriva politički ekstremizam kakav se rijetko vidi i na hrvatskoj političkoj sceni.(mm)

 

 

Koliko se u Hrvatskoj malošto promijenilo od izbora 2000. godine dobro svjedoči članak Damira Borovčaka koji je kao pismo čitatelja Vjesnik objavio 23. studenoga 1999. godine. U tekstu se podrobnije razmatra pisanje medija tijekom izborne kampanje, pri čemu se primjenjivalo pravilo "ili ovladati javnim mnijenjem ili uništiti povjerenje koje Katolička crkva ima među svojim vjernicima (čitaj biračima)". Zanimljivo se prisjetiti kako je 1999. godine najviše osporavana bila propovijed iz Novigrada na Dobri vojnog ordinarija biskupa Jezerinca. Osam godina kasnije slična situacija. Opet je propovijed vojnog ordinarija biskupa Jezerinca izazvala najviše novinskih napisa. Razlika je u tome da se u cijeli slučaj 1999. nije upleo Stjepan Mesić, budući da tada još nije bio predsjednik. Očigledno da je vojni ordinarij pod posebnom prismotrom onih koji u Hrvatskoj stvaraju vijesti, pa bi tu činjenicu u budućnosti vrijedilo uzeti u obzir.(mm)

 

 

Iz Glasa koncila prenosimo komentar Ivana Miklenića, koji se upustio u kratku, ali zanimljivu analizu podataka o tome koliki je broj onih u Hrvatskoj koji nisu željeli iskoristiti svoje građansko pravo i izaći na birališta. Miklenić navodi neke od mogućnosti uzroka takvog ponašanja, među kojima je po njemu svakako najznačajnije općim razočaranjem građana u političke opcije i ljude koji iza njih stoje: "Objektivni promatrač vrlo lako može naći brojne važne i velike zamjerke svim strankama i opcijama, a ponajprije im se može prigovoriti da se premalo zalažu za konkretno opće dobro hrvatskih građana i da se premalo mijenjaju, premalo poboljšavaju, premalo lišavaju partitokratskih i podobničkih manira. Oni pak koji su izišli na izbore - a koji se ne ubrajaju u zaljubljenike svojih stranaka i opcija (takvi zbog toga nisu ni sposobni vidjeti njihove slabosti te im uvijek daju svoj glas) - uvelike su se poslužili onima najjačim, što im naše izborno zakonodavstvo omogućuje, a to je da budu protiv, da dadnu svoj glas tako da bude protiv stranke ili opcije koja im je antipatična ili opasna".

 

 

Donosimo priopćenje HVIDRE u kojem hrvatski ratni vojni invalidi oštro osuđuju postizborne makinacije predsjednika Stjepana Mesića. Izdvajamo: "Hrvatski vojni invalidi domovinskog rata najoštrije osuđuju postizborne manevre i manipulaciju predsjednika Stjepana Mesića koji relativizira demokratske standarde pri dodjeli mandata za sastavljanje nove hrvatske vlade. Svojim "tumačenjem" i nepriznavanjem demokratske procedure predsjednik Mesić podriva same temelje pravnog sustava, uvodi stanje pravne nesigurnosti i izaziva posve neprimjerenu ustavnu krizu. Zloćudnim i samovoljnim tumačenjem Ustava i postizbornih pravila predsjednik države se, kao ustavni jamac stabilnosti političkog sustava, promeće u rušitelja te stabilnosti izazivajući zbunjenost javnosti i opasnu društvenu krizu s nesagledivim posljedicama".

 

 

Iz Slobodne Dalmacije prenosimo izvještaj s tribine koju je u Vitezu prošli tjedan organizirao Hrvatski intelektualni zbor BiH. Govornici na tribini jasno su progovorili o problemima s kojima se Hrvati u BiH suočavaju, posebice po pitanjima visoke naobrazbe. Tako je dekan Pravnog fakulteta Sveučilišta u Mostaru prof. dr. Ljubomir Zovko između ostalog je rekao: "Upravo zbog takvih odluka visokog predstavnika žestoko smo se opirali pokušajima da i visoko obrazovanje umjesto u županijskoj, kako to nalaže dejtonski Ustav, bude u entitetskoj nadležnosti. Tražili smo državnu nadležnost, ponudili smo i svoju verziju zakona koja je, vrlo brzo, završila u košu... Hrvati čak nemaju vlast niti na područjima gdje su većina jer su tamo, kao recimo u Hercegovačko-neretvanskoj županiji i u gradu Mostaru, uvedeni dvotrećinski kriteriji odlučivanja i mogućnost nacionalnog veta.".

 

 

Iz Jutarnjeg lista prenosimo članak o dovršenju stadiona u Maksimiru. Već sam naslov članka je, tj. trebao bi biti zapanjujući. Ponovimo još jednom: stadion bi se dovršio za milijardu kuna manje - eto novca, primjerice,  za pedeset novih škola i pedeset novih dječjih vrtića. No, ne će biti tako. Čitamo dalje: "...čime bi novi stadion u Maksimiru stajao oko milijardu kuna, a cijena zajedno s gradnjom manjeg stadiona na Kajzerici i atletske staze na Sveticama iznosila bi nešto više od 3,5 milijardi kuna, doznajemo od gradskih čelnika." Dakle, manji stadion na Kajzerici i atletska staza na Sveticama koštali bi nešto više od 2,5 (dvije i pol) milijardi kuna! U nastavku prenosimo i reagiranje autora projekta dovršenja stadiona Branka Kincla od kojeg se odustalo zbog prevelike cijene, i nove, bolje ponude. Projektant Kincl tvrdi da "... dovršetak stadiona prema (njegovom, op. ur.) projektu ne bi trebao stajati više od 750 milijuna kuna." Dakle, 750 milijuna kuna je preskupo, pa ćemo za dovršetak stadiona dati milijardu kuna! Da završimo komentar samo s uzvikom koji se nameće, "Suludo!", bili bismo blagi, budući da bi to impliciralo da se radi o umno bolesnim osobama, a nije tako. Radi se o, zašto izravno ne reći, o lopovima tj. kriminalcima koji su se potpuno otrgnuli s uzde, pa komentar završavamo uzvikom "KRIMINALNO!".(djl)

 

 

Predsjednik SDP-a Zoran Milanović za Večernji je list dao svoj prvi intervju nakon izbora. Iz tog se razgovora točnije, između redaka o njemu samome, a i njegovoj stranci koja ga je za svog prvog čovjeka izabrala, može  saznati nevjerojatno mnogo. Pritom se ne misli na nekakve senzacionalne informacije o podršci njegovih budućih koalicijskih partnera ili eventualnim sklopljenim dogovorima u tom smislu, već se misli na beskrupuloznu ambiciju jednog mladog čovjeka, čija politička bahatost i narcisoidnost već opasno pleše na granicama normale. Njegov stil i nastup neodoljivo podsjeća na političare nekog drugog vremena, kojima izbori i mišljenje ljudi i nije bilo od neke prevelike važnosti – uostalom, zar nije i sam Milanović izjavio kako mu je Josip Broz Tito drag?Ta izjava, govori o njemu i njegovim političkim planovima i programima sto puta više od svih napisanih izbornih programa njegove stranke. Stavljati komunističkog diktatora i krvnika pola milijuna pretežno Hrvata nakon Drugog svjetskog rata na nekakav pijedestal, govori o kroničnom nedostatku nacionalne svijesti u mladog gospodina i kroničnom višku nostalgije prema vremenima koja su za ovu državu predstavljala najgoru noćnu moru. No Milanović i njegov mentor Mesić očito ne misle tako dok zajedno hodočaste po brojnim antifašističkim okupljanjima u Lijepoj Našoj i vjerojatno se s čežnjom prisjećaju vremena kad se nitko nije morao brinuti o nekakvim tričarijama poput apsolutne ili relativne pobjede na izborima,odnosno o izborima općenito.(mmb)

 

 

Iz prošlog Hrvatskog slova prenosimo komentar Mladena Pavkovića koji se zapitao kako je moguće da se istodobno dok smo se prije nekoliko dana prisjećali žrtava Vukovara i Škabrnje, u Karlovcu u povodu 65. obljetnice utemeljenja 1. korpusa narodonooslobodilačke vojske Hrvatske održava partizansko okupljanje. Proslava obljetnice ljudi koji su nakon Drugog svjetskog rata počinili zločin i masakr nad hrvatskim narodom i koji se više gotovo uopće ne spominje, dok se s druge strane čak i upitni pojedinačni incidenti iz Domovinskog rata stavljaju pod povećalo javnosti i seciraju do najsitnijih detalja. "I dok smo se ponovno prisjećali okupacije Vukovara i Škabrnje, u subotu, 17. studenoga, u Karlovcu su bivši partizani slavili i pjevali «po šumama i gorama», mahali crvenim petokrakama i poput predsjednika Mesića vikali «smrt fašizmu, sloboda narodu». Također su uzdizali JNA, jer nas je ta armija «oslobodila» 1945. Međutim, nitko nije rekao da je to ista armija koja je u velikosrpskoj agresiji počinila i stravične zločine, od Vukovara do Škabrnje, i to – s petokrakom na čelu! Bivši karlovački partizani uvjereni su kako ta petokraka nije ista kao i ona iz 1991.!? Ista je, samo je tada nisu nosili Tito, Bakarić, Mamula, Holjevac, Končar, Pijade i drugi, već Kadijević, Mladić, Šešelj, Šljivančanin, Vasiljević, Adžić i drugi. Mesić je na toj proslavi rekao da je «bilo zločina i na partizanskoj strani, ali to ne smije smetati čistoći antifašističke borbe»".