Nakon izložbe fotografija i video snimaka u spomen na akciju u Cerničkoj Šagovini i za Dan bljeska 2006.g. a pogotovo nakon pozitivnih reakcija naših suboraca i brojnih građana, nastala je i inicijativa Udruge dragovoljaca (UHDDR) za jednim posebnim mjestom na kojemu će svi ti materijali, od fotografija i video zapisa pa do autentičnih odora i korištenog naoružanja u Domovinskom ratu biti izloženi javnosti. Na žalost, spomen-soba 121. brigade danas je više zatvorena nego otvorena. Ova soba službeno ne postoji, kaže Danko Čanak, hrvatski branitelj, jedan od inicijatora osnivanja spomen sobe.

Podignut parket, otpali strop i derutni zidovi - potpuno devastirani prostor od 60-ak "kvadrata", u kojega je u lipnju 2006.g., najtoplijeg dana u godini, ušla nekolicina branitelja s namjerom da u toj sobi naprave spomen-sobu 121. brigade HV-a, praktički iz ničega - danas je nemoguće prepoznati. U jedinoj sobi ove vrste u Hrvatskoj, u staklenim vitrinama (ostakljenim starim ormarima, zatečenima od ranijeg vlasnika) izložene su danas povijesne odore HV-a; dio korištenog naoružanja, fotografije s ratišta a iznad glave rijetkih posjetitelja,odmah na ulazu, nalazi se prazna polica za video - projektor. Na jednom mjestu, po vremenskim razdobljima i tematskim cjelinama, posjetitelj u kružnom obilasku prostorije može steći sliku o prvoj crti obrane u Novoj Gradiški, sve do završnih operacija u "Bljesku". Ploča s natpisom "SAO Krajina" skinuta je negdje na prvoj crti bojišnice i danas je nijemi svjedok ratnih zbivanja.

Vratimo se na početak priče. Zahvaljujući tadašnjem gradonačelniku Josipu Mikšiću, ratnom zapovjedniku 121. brigade HV-a, koji je za adaptaciju prostorije osigurao novac za potrebni materijal, šačica branitelja prihvatila se 2006.g. posla, bez ijedne kune za svoj rad. Bez podrške "stručnih službi", ali uz puno klipova pod nogama, soba je dovršena 5. listopada 2006.g., za dan 121. brigade. Nakon neprospavane noći, sat vremena prije otvaranja, u staklene vitrine još su se stavljali eksponati. Od tog svečanog trenutka pa do danas, spomen-soba se nalazi u "ilegali".

 Spomen soba – revolt na marginalizaciju Domovinskog rata

Počeo sam sa par video zapisa, prikupljenih od nekolicine branitelja, prije 6 godina. Danas imam preko 200 sati obrađenih video zapisa - i još toliko na VHS snimkama za čiju obradu nemamo novca - i stotine fotografija, kaže u uvodu ove priče začetnik ideje o spomen sobi, hrvatski branitelj, čovjek sa vjerojatno najvećom arhivom novogradiškog ratišta, Arsen Granda, predsjednik novogradiške udruge dragovoljaca. - Zašto ova spomen-soba? Dijelom i iz revolta . Domovinski rat je bio bačen na margine, zajedno s braniteljima, a Nova Gradiška, prva crta obrane onda kada je u Domovinskom ratu bilo najteže - zapostavljena.

Kada smo odlučili praviti spomen-sobu, nas nekolicina branitelja počela je intenzivno prikupljati građu, često je i otkupljujući svojim novcem, a nešto i uz pomoć Ministarstva branitelja - slike, video zapise, dijelove odora, naoružanje... Mnogi izloženi primjerci naši su vlastiti, odore koje smo nosili, dijelovi opreme... U obradu prikupljenih materijala uključili su se i ostali branitelji, među njima najviše Željko Franić i Alen Kocić, bez ijedne lipe. Sve što smo odradili, napravili smo vlastitim radom, i o našem trošku. Ovu smo spomen sobu zamislili na korist cijelom gradu i njegovim građanima, posebno mladim generacijama koje o Domovinskom ratu više uče iz negativnih medijskih priča a najmanje iz živih slika, dokumenata i autentičnih predmeta. Nismo zamislili da nas se pri tome gura u stranu, prešućuje i omalovažava, niti da se netko kiti tuđim perjem. Nismo zamislili da ova soba bude zatvorena, kaže Arsen Granda.

Nesporazum?

Priča o "nesporazumu" datira od naših prvih razgovora s gradom, kada je planirano i zapošljavanje jednog našeg branitelja Danka Čanka, na mjestu vodiča, domara, čuvara, čistača, nekoga tko stotine fotografija treba prenijeti na digitalni medij, sve za 2000 kn mjesečno. Pa logično je da sve te poslove radi branitelj, netko tko je prošao novogradiška ratišta i zna što te fotografije znače. U tom trenutku, bili smo grubo izigrani, tadašnja gradska pročelnica sve je učinila da to onemogući. Mnogi drugi "stručnjaci" koji nam nisu nimalo pomogli, sve su ovo omalovažili i rekli kako sve to ništa ne valja. Od tada, ova spomen-soba služi našim političarima samo u određenim prigodama a svo ostalo vrijeme nitko je se ni ne sjeti. Ne plaćamo najam ali nemamo ni dozvolu za rad. Kada je nastao "nesporazum", čak smo ponudili gradu i plaćanje zakupa, ali nam je odgovoreno kako mi taj zakup nemamo od čega platiti. To je bio udarac u glavu.

U ove tri godine, koliko soba postoji i ne postoji, imali smo ponude iz škola s cijelog područja bivše općine Nova Gradiška, koje su tražile naš plan i program rada kako bi ga uskladili sa školskim programom i doveli djecu na sat povijesti o Domovinskom ratu. Mi taj plan i program nemamo jer nemamo ovlasti, ne smijemo ga ni imati niti koga smijemo ovdje dovesti jer je sve to "nestručno" napravljeno. Danas je ova spomen-soba gotovo ilegalna, ali kada muzeju trebaju naše fotografije, onda ih mi uredno stavimo na raspolaganje, kao i sve potrebne materijale iz Domovinskog rata, kaže Arsen Granda. Bez obzira na trenutnu situaciju - branitelji otključaju vrata i maknu se u stranu a uzvanici raznih prigoda govore o spomen sobi - inicijatori ove memorijalne sobe i dalje nastavljaju prikupljati građu. - Nećemo odustati. Planiramo novoj gradskoj vlasti prezentirati sve što smo učinili i naći rješenje da ova soba ispuni svoju svrhu, kaže Arsen Granda. U međuvremenu, ako vam padne na pamet obići jedinu spomen sobu ove vrste u Hrvatskoj, nemojte ju tražiti u telefonskom imeniku. Nema je ni na web stranici grada. Soba koju vidite na fotografijama - ne postoji.

Koncepciju ploče s imenima poginulih branitelja osmislio je djelatnik novogradiškog Gradskog muzeja Miroslav Pišonić a panoe s fotografijama stručno su uredile ravnateljica muzeja Marija Mihaljević i Danijela Juranović.

Portal dragovoljaca Domovinskog rata

{mxc}