Dvorac Maruševec - skriveni biser

Sjeverno od 1060 metara visoke Ivančice, koja dominira cijelim krajolikom, a južno od Varaždina nalazi se dio Hrvatske prepun brežuljaka. Za razliku od Zagorja koje je gusto naseljeno, ovo područje puno je mirnije i zbog toga možda i privlačnije. A neposredno blizu velikog lovišta obraslog šumom može se naći dvorac Maruševec, koji svojom ljepotom ne zaostaje puno za daleko poznatijim dvorcem Trakošćan.

Iz pravca Zagreba, Maruševcu se može pristupiti jednako i sa zapadne strane, putem koji počinje s autocestom prema Macelju, i s istočne strane, autocestom koja vodi prema Varaždinu. Štoviše, uputno je s autoceste skinuti se ranije, i pomoću karte voziti se prekrasnim krajolikom. Naravno, oni odvažniji mogu preći Medvednicu i spustiti se u Zagorje cestom koja vodi na Sljeme, ili onom koja vodi preko Kašine. Cijeli izlet može trajati oko tri-četiri sata ako se netko baš žuri. A, ako se ne žuri, nedaleko je i Lobor, o kojem je već objavljena reportaža na ovom Portalu, dok oni koji vole planinariti neka bace oko na Ivančicu.

Izletnike koji dođu pred dvorac Maruševac mogu zbuniti natpisi i upozorenja kako se radi o privatnom vlasništvu. Čak se netko dosjetio i istaknuo tablu koja zabranjuje slikanje, kao da se radi o nekoj NATO-ovoj bazi od posebnog značaja. Mi smo se ugledali na izletnike iz okolnih mjesta i hrabro stupili na posjed dvorca.

Dvorac Maruševac nalazi se na rubu parka koji je danas dosta zarastao, ali će pažljiviji promatrač ipak uočiti tragove nekadašnjeg sjaja u raznim vrstama drveća koja još uvijek rastu. Sam dvorac je nažalost zatvoren, i djelomično u ruševnom stanju. Vjerojatno će tako ostati još neko vrijeme budući da se u današnjim vremenima radije ulaže u gradnju raznih nogometnih stadiona u metropoli nego u brigu o kulturnoj baštini. Neovisno o svemu tome, dvorac je krasan izvana i vrijedan posjeta.

Jugozapadno od dvorca na dvije minute hoda je malo jezero, trenutno obraslo šašem. Kada bi se ono uredilo, kao i park, cijeli doživljaj bi bio poseban. To bi zahtijevalo i premještanje svinjogojske farme koja je smještena u pomoćnim objektima uz dvorac, a iz koje se širi ne baš najugodniji vonj (sumnjamo da bi se pajceki posebno bunili).

Dvorac Maruševec

Općina Maruševec u sastavu je Varaždinske županije i ima cca 7000 stanovnika. Legenda kaže da je na prostor današnjeg Maruševca u neka davna vremena došla Čehinja Maruša, sagradila dvor i osnovala obitelj. Tako je nastao Maruševec i dobio ime po svojoj osnivačici.

Dvorac Maruševec u svom zidanom obliku spominje se već rane 1547. godine, a bio je vlasništvo obitelji Vragović o čemu svjedoče natpis i grb obitelji na zapadnoj strani dvorca. Svojom ljepotom ništa ne zaostaje za dvorcem Trakošćan, te se može reći da je jedan od najljepših dvoraca Županije varaždinske. Pretpostavlja se da je na mjestu današnjeg dvorca sredinom 14. stoljeća postojao drveni dvorac, koji je kroz svojih 600 godina postojanja nekoliko puta mijenjao svoj izgled, a od samih je početaka bio u vlasništvu obitelji Vragović. Još davne 1351. godine obitelj Vragović dobila je plemstvo od kralja Ljudevita I, a 1504. godine kralj Vladislav II potvrđuje im pravo na njihovo vlasništvo u Maruševcu, te im daje i pravo mača (jus gladü), tj. pravo izricanja smrtne kazne nad kmetovima. Sličan izgled današnjem, dvorac je dobio vjerojatno krajem 16. stoljeća za vrijeme vladavine Baltazara Vragovića, a u to je vrijeme prikazan kao Wasserburg, tj. bio je zaštićen vodenim opkopima što je bila efikasna zaštita pred najezdom Turaka. Pos1jednji iz obitelji, Vragović bio je Franjo Adam, za čije vladavine obitelj dobiva i barunski naslov. Pošto nije imao muškog potomstva, za svog nasljednika imenuje plemića Krstu Črnkovačkog, tadašnjeg zagrebačkog podžupana i kapetana banove tjelesne garde. Već godinu dana kasnije (1717.) Krsto pogiba kod Zrina u borbi protiv Turaka, a dvorac prelazi u vlasništvo obitelji Pasztory, zatim Kanotaj i na kraju obitelji Patačić. Nakon Patačića, Maruševec često mijenja svoje vlasnike tako da ga već 1873. godine od baruna Simbschena, kupuje pruski grof Artur Schlippenbach. Artur je inače imao namjeru od Erdödya kupiti varaždinski Stari grad, no kako to nije uspio, zadovoljio se Maruševcom. U to je vrijeme izvedena temeljita rekonstrukcija dvorca, tako je 1877. godine dograđena trokatna kula s neogotičkim arhitektonskim elementima, a južno pročelje dvorca dobiva istaknuti centralni rizalit. Sva su pročelja ukrašena bogatim dekorativnim elementima uobičajenim za 19. stoljeće, te dvorac napokon dobiva današnji izgled. Godine 1883. zajedno s kurijom Čalinec, Maruševec kupuje dr. Oskar pl. Pongratz koji je preoblikovao perivoj, postavio nova ulazna vrata na južnom pročelju i izgradio novo stubište koje je očuvano do danas, a u stubišnom prostoru postavio Monnaccellijeve tapiserije s prizorima iz lova koje se tu iako dosta oštećene nalaze i danas. U njihovom je vlasništvu dvorac bio sve do 1945. godine dok im isti nacionalizacijom nije oduzet, a Pongratzi preselili u Austriju.

Od nekadašnjeg perivoja oko dvorca ostale su koloradske i alžirske jele, lipa i višestoljetni hrastovi koji na žalost po svemu sudeći proživljavaju posljednje dane života, te jezero koje je također u jadnom i zapuštenom stanju. Jedno vrijeme dvorcem se koristila općina Ivanec, a od 1969. godine daje se u najam Kršćanskoj adventističkoj crkvi kojoj služi za potrebe srednje vjerske škole i adventističkog teološkog fakulteta sve do 1999. godine nakon čega ga preuzima općina Maruševec. Dvorac u Maruševcu pripada spomenicima prve kategorije. Na kraju važno je spomenuti da veliku brigu o njemu vodi "Udruga prijatelja dvorca Maruševca" koja je osnovana 1996. godine, te u njemu organizira razne izložbe i koncerte, pokušavajući ga na taj način izvući iz zaborava.

Boris Pintarić
Dvorac-marusevec.hr

{mxc}