"Mi Hrvati"- zatajene istine o bolnici Rebru (3)

Spomenik hrvatskog bana Jelačića
(njemačko - austrijski kipar Anton pl. Fernkorn)

1851.
Prvi zagrebački gradonačelnik Janko Kamauf (1851. - 1857.), podrijetlom Nijemac, prvi je predložio podizanje spomenika banu Jelačiću i pokrenuo akciju prikupljanja novca za gradnju spomenika... No njegova je ideja ubrzo pala u zaborav (još jedna endemska bolest kod Hrvata), sve dok je nije 1860. ponovno oživio zagrebački Grk Dimitrij Demetar - glavni pokretač nastojanja da se hrvatskom banu Jelačiću podigne spomenik. Utemeljio je »Odbor za podignuće spomenika banu Jelačiću«. Za izradu spomenika odabran je njemačko - austrijski kipar Anton pl. Fernkorn.

Zanimljiv portret dr. Dimitrija Demetra

1864.
S Fernkornom je potpisan Ugovor o izradi spomenika banu Jelačiću. Potpisali su ga, ali i platili: zagrebački Grci Dimitrij Demetar, Anastas Popović, Naum i Ivan Mallin, zatim austrijski podmaršal Josip barun Neustädter, zagrebački senator poljskog podrijetla Adolf pl. Hudovski, veliki župan Križevačke županije Farkaš (Ljudevit) Vukotinović, tajnik bana Jelačića Maks Prica i gradonačelnik Zagreba Vjekoslav pl. Frigan (1861.-1868.). Samo oni i nitko drugi!

* Frigan, izniman domoljub, je već prvom odlukom zabranio protuzakonite dvojezične ploče i nazive u gradu, te ostavlja isključivo hrvatske. Što li bi tada na taj vandalski čin rekli Ranković i Milanović?

* Hudovski - Gradsko mu je zastupstvo 31. XII 1860. podijelilo pravo građanstva, koje nije kupio novcem već ga je dobio kao nagradu za svoj rad.

* Anastas Popović je bio prvi predsjednik Pàrve hàrvatske štedionice / Prve Hrvatske Štedionice (1846.), kako ćemo kasnije vidjeti.

Spomenik su svečano postavili na Jelačić platz 16. prosinca 1866.

Pripomenak:

"[...] Neka se znade i to, da je "Teuta" morala pobjeći u Beč, jer se bojala, da joj zagrebačka cenzura ne će dati da prodje na svijet ("bolest šupkarenja", op.a.). Za malo mjeseci bude i "Teuta" doštampana. Djelo je svakako najsjajnija glorifikacija starog ilirskog doba. Živa vjera, da se pjevaju pradjedovi Hrvata, nadahnjivala je pjesnika, da je mogao spjevati najznamenitije dramatsko djelo u ono prvo doba hrvatskoga narodnoga preporoda. [...]." Za zaboravne - Teutu je napisao D. Demetar)

Spomenik prvog hrvatskoga kralja Tomislava
(hrvatski kipar Robert Frangeš-Mihanović)

Naslovnica tjednika Svijet, 20. travnja 1935.

Jeste li znali da je Tomislavljev spomenik bio izložen na Rokovu perivoju od 12. svibnja do svršetka lipnja 1935. te ga je tu vidjelo oko 3.500 ljudi?

Da su brojni Zagrepčani mislili da će spomenik s Rokova perivoja izravno preseliti na svoje stalno mjesto na Tomislavovu trgu (imenovan tek 1927.), pa je čak i Škola tjelesne kulture i glumačke naobrazbe Mirjane Dragane Janečekove u listopadu 1935. počela raditi na programu hrvatskih narodnih igara koje su se pri otkrivanju spomenika trebale održati?

Da je jedan od glavnih "kočničara" podizanja spomenika bio i Ivan Werner, zagrebački gradonačelnik i predsjednik »Društva Zagrebčana«, koji je 12. travnja 1942. sudjelovao u svečanosti otvaranja bolnice Rebro?

Da je vlada Nezavisne države Hrvatske 15. lipnja 1941. potvrdila odluku da se spomenik izgradi i podigne, tamo gdje se i danas nalazi, u srpnju 1941. na najvećoj proslavi nove države i da je dr. Ante Pavelić dao novčani prilog, ali spomenik ipak nije podignut?

Da je spomenik Tomislavu postavljen tek 1947., i to kao kompenzacija za veliko ogorčenje purgera zbog nasilno uklonjenog spomenika bana Jelačića s Jelačićeva trga?

Da Miljenko Jergović, "prvo pero današnje zagrebačke kulturne i političke elite", i dotepenac iz Sarajeva (Aleksandar Vasiljević), predlaže da se Tomislav premjesti ispred autobusnog kolodvora opravdavajući to činjenicom da kroz Duvno uopće ne prolazi željeznička pruga?

Slijedi kratki sažetak misterija igre koja se vodila oko spomenika koji vidljivo simbolizira jedinstvo i cjelovitost Hrvatske, podsjećajući da je Hrvatska već u desetom stoljeću bila država.

1924.
»Društvo za podizanje spomenika kralju Tomislavu« utemeljeno je u kolovozu 1924., i to na inicijativu dr. Đure Dečaka - koji je pak početkom prosinca 1918. na čelu konjaničkog odjela Sokola gušio vojnu pobunu (Prosinačke žrtve) u Zagrebu. Među osnivačima Društva našli su se i nadbiskup Antun Bauer, gradonačelnik Vjekoslav Heinzel, Milan Stilinović, Gjuro Kumičić, Velimir Stiasni, Stjepan Leppee, Vikror Hoffiler, Janko Barle, zagrebački Židovi Šandor Alexander (prvi podpredsjednik, poslije i predsjednik Društva) i Milutin Mayer te još nekoliko sveučilišnih profesora i predstavnika Gradske općine. Prikupljena novčana sredstva za spomenik ulagana su u Prvu hrvatsku štedionicu.

1925.
Zagrebački nadbiskup dr. Antun Bauer posvetio je temeljni kamen za postolje (danas se čuva u riznici Zagrebačke stolne crkve). Posvećenje kamena bilo je izvanredno svečano. U katedrali se našlo oko tisuću ljudi, a počasnu stražu oko temeljnog kamena držalo je 12 hrvatskih konjanika sokolaša u nošnji.

Na posvećenju kamena govorio je i povjesničar Vjekoslav Klaić: "[...] Mi Hrvati uza sve brojne vrline i krijeposti nijesmo uvijek tako čvrsti, nepokolebivi i ustrajni, kako smo to pokazali ove jubilarne godine [...]."

Međutim, zbog otpora u Zagrebu i Beogradu nije dovršena ni mogila, ni imenovanje Trga kralja Tomislava pred Glavnim kolodvorom, koji je ostao Trg I.

Pravila Društva za podizanje spomenika kralju Tomislavu odobrena su u Beogradu tek 16. siječnja 1928., i to nakon što je Dećak zamolio svog prijatelja dr. Vladimira Havličeka (načelnik Ministarstva unutrašnjih dela), no teškoće oko podizanja spomenika su nastavljene jer je novi veliki župan Zagrebačke oblasti Bogdan Stopar radio sve da se u Zagrebu poništi svaki trag pokrajinske posebnosti Hrvatske.

*Istovremeno je kipar Ivan Meštrović, na poticaj »Odbora zagrebačkih gospođa«, izradio spomenik biskupu Strossmayeru (1924.) i već 1926. je taj simbol jugoslavenstva svečano postavljen u blizini palače jugoslavenske akademije (JAZU) na Akademičkom trgu (Strossmayerovu trgu).

1932.
Osnovano je »Društvo Zagrepčana«, kojem su ton davali gradski liberali i masoni. Među utemeljiteljima su bili: Viktor Rudolf (prvi utemeljitelj), Ivan Ulčnik (dugogodišnji predsjednik), Ivan Werner (zagrebački gradonačelnik 1941.-1943.), Otto Šik (cionistički aktivist), Gjuro Szabo, Tomo Cuculić... Godine 1941. "Židovi su samoinicijativno povlačili svoje članstvo iz Društva Zagrepčana, a one koji to nisu učinili isključila je uprava društva".

1934.
»Društvo Zagrepčana« poziva se na jedan Meštrovićev projekt prema kojemu bi nasuprot glavnom ulazu zgrade Glavnog kolodvora trebao biti podignut spomenik kralju Aleksandru Karađorđeviću, a ne kralju Tomislavu.

1935.
Gradsko poglavarstvo nije moglo odobriti mjesto postavljenja spomenika Tomislavu jer je to bilo u nadležnosti Prosvjetnog odjelenja Ministarstva prosvjete u Beogradu, iako je zagrebački gradonačelnik Rudolf Erber (1936. otvorio radove na Rebru) već uvrstio svotu za spomenik u gradski proračun, pa je to potvrdila i Banska uprava Savske Banovine. Erber je zbog napada »Društva Zagrebčana«, i dr. Vlatka Mačeka, morao svoju odluku stornirati i prenamijeniti veliki novac Gradske općine za gradnju Meštrovićeva Doma likovnih umjetnosti.

S time se je složila i kraljevska kuća, uz uvjet da Dom i trg bude posvećen kralju Petru Oslobodiocu - danas Trg žrtava fašizma na kojem se nalazio i zloglasni zatvor OZN-e, na čelu s narodnim herojem Marijanom Cvetkovićem, u kojem su 1945. i 1946. zarobljene Hrvate bez suda i zakona mučili, ubijali ili odvodili na strijeljanje u Maksimir ili podsljemensku šumu. Tu je negdje ubijen i prvi ravnatelj bolnice (KBC) Rebro prim. dr. Šime Cvitanović, ali taj podatak, kao ni ime ravnatelja, nije spomenut u monografiji "KBC Zagreb" (2010.). Cvitanovićeva obitelj izbačena je iz vlastita stana u Zvonimirovoj ulici, a njega su posthumno izbacili iz Zbora liječnika Hrvatske, no to su već manje važni podataci osuđeni na zaborav (Damnatio memoriae).

*Prof. dr. Franjo Zenko, predsjednik Skupštine grada Zagreba (2000.) potvrdio je odluku Komisije za imenovanja ulica da se Trg hrvatskih velikana ponovno preimenuje u Trg žrtava fašizma.

1939.
Više nije trebala dozvola Ministarstva prosvjete u Beogradu, pa je na sjednici Gradskog vijeća 27. lipnja 1939. pod predsjedanjem dr. Teodora Peičića u čl. 18. zaključeno da se dozvoljava Društvu za podizanje spomenika kralju Tomislavu da na Trgu kralja Tomislava postavi spomenik nasuprot glavnom ulazu zgrade Glavnog kolodvora. Ova je dozvola izdana s ogradom da treba paziti da se ne ošteti javni kanal koji leži ispod mjesta gdje treba postaviti spomenik... 10. listopada 1939. na teren izlazi komisija za očevid (predvodi je gradski senator Zvonimir Matica) i nalazi dva stara odvodna kanala... Gradsko poglavarstvo 21. listopada 1939. je donijelo drugu odluku o mjestu gdje treba postaviti spomenik...

Među najogorčenijim protivnicima Tomislavova spomenika našao se i Gjuro Szabo iz »Društva Zagrebčana«. On se osobno obratio i banu Subašiću i podbanu dr. lvi Krbeku, moleći da se postavljanje spomenika spriječi jer je "promašeno djelo, u kojemu je Frangešu otkazala muza svaku pomoć", i predlaže "da ako se već spomenik mora postaviti, da se postavi na trgu pred hotelom Esplanade".

*Szabo i ideju izgradnje Foruma Croatoruma označava kao "zločinačku, nezdravu ideju".

1940.
Izgradnja postolja za spomenik bila je praćena brojnim napadima u koji se uključio i zagrebački dnevnik Večer s nizom negativnih tekstova o spomeniku. »Društvo Zagrebčana« je čak pozvalo na građanski neposluh: "Građani, dignite svoj glas i protest protiv ovog nasilja na Vaš glavni grad".

Razljučeni dr. Dečak odgovorio je u Zagrebačkom listu: "Borba masonske mafije protiv spomenika kralja Tomislava".

Uredništvo Zagrebačkog lista objavilo je na istoj stranici i pismo župnika J. P., koji kaže da su sve te igre oko podizanja spomenika "manevar stanovitih mračnih elemenata" i da "ne živi čovjek samo od kruha", te dalje piše:

"[...] Znamo mi dobro, da će on na onom istaknutom mjestu pred kolodvorom bosti - popu trna u oko, antinaciononalne i anacionalne tipove, ali oni neka onda gledaju u toliko spominjani "konjski rep" ili kamo drugamo, a mi ćemo s ponosom gledati konja, ali još više slavnog konjanika, simbol naše slavne prošlosti.

Nije li upravo upadno, kako neka piskarala s omalovaženjem govore o "sušićavom konjaniku". Zna se, da su nas Hrvate proglasili (a natucaju o tom i češće) - oni koji slijede doktrinu komunističkoga proroka Marksa i žive po njegovom evangjelju, da smo "sušićav narod, koji nema budućnosti".

A ipak je onaj žilavi konjanik sa svojim junacima bio pobjednik i zaštita svoga naroda i Neka dobro paze oni, koji se dobro utoviše i palaće stekoše na grbači našega "sušičavoga" naroda, a i sada još kane da u mutnom love, da se u tjeranju lisice ne namjere na vuka. Mi smo narod Kralja Tomislava.

Dogodine će u Zagrebu stotine tisuće Hrvata proslaviti 1.500-godišnjicu svojih veza s vječnim Rimom, od kuda je stigla i kruna i kraljevska insignija Tomislavu i šta bi vam rekla provincija, kad bi radi voljice pojedinaca i opet bilo odgodjeno postavljanje spomenika na Trgu Kralja Tomislava? [...]"

"Narodna vlast" je 1945. na postolje spomenika postavila zvijezdu, a 1947. i spomenik, kao kompenzaciju za veliko ogorčenje purgera zbog nasilno uklonjenog spomenika bana Jelačića s Jelačićeva trga.

Narodna je vlast, uz poklik "Idemo naprijed!", maknula jedan Frangešov reljef i na njegovo mjesto je došao krivotvoreni i sramotan tekst "lijevog inteligenta" Miroslava Krleže: "[...] i Tomislav je djelovao u Savezu sa Srbima, simbolično naslućujući jedinstvo jugoslavenskih naroda [...]", koji je posve drukčiji od izvornog teksta onih koji su spomenik zamislili.

(Nastavlja se)

Ljubomir Škrinjar

VEZANO

Kaj vi muži, vrag vas je dal i stvoril, kaj se vi opet podjarmiti date, kaj vi poslušate ovu gospodu - zatajene istine o bolnici Rebro (2)

Zatajene istine o zagrebačkoj bolnici Rebro (1)

IZVORI

*Spomenik prvom hrvatskom kralju Tomislavu, Svijet, br. 17, 20. travnja 1935.
*Tade Smičiklas i Franjo Marković: Matica Hrvatska od godine 1842. do godine 1892. Spomen-knjiga, Zagreb 1892.; Digitalno izdanje izvornika iz 1892.
*M. Kolar-Dimitrijević: Povijest gradnje spomenika kralju Tomislavu u Zagrebu 1924., Povij, pril. 16, 243-307 (1997).
*Đ. Dečak: Borba masonske mafije protiv spomenika kralja Tomislava, Zagrebački list, 516., 19. VIII 1940.
*Društvo Zagrebčana, Novi list (Zagreb), 10, k8. V. 1941., str. 8.
*M. Jergović: Konji i konjanici, Slobodna Dalmacija, 12. 8. 1996.