Razgovor s akademikom Josipom Bratulićem

Ovogodišnji Dan hrvatske knjige proslavljen je u srijedu 22. travnja – na 525. godišnjicu dovršetka Marulićeve »Judite« – u rijetko viđenu biblijskom svjetlu. Naime nagradu »Judita« Društva hrvatskih književnika za najbolju knjigu o hrvatskoj književnoj baštini primio je istaknuti poznavatelj prisutnosti Biblije u hrvatskoj kulturnoj povijesti akademik Josip Bratulić, i to za knjigu »Predavanja o hrvatskoj Bibliji kroz stoljeća« u suizdanju Hrvatske sveučilišne naklade i Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta. Bio je to povod za životni razgovor ne samo o mjestu Biblije u hrvatskom identitetu i mjestu Marka Marulića u hrvatskoj književnosti, nego i o ulozi knjige u obnovi kršćanske civilizacije spoznaje združene s vjerom.

Bremenitom bi valjalo nazvati nagradu Društva hrvatskih književnika koju ste nedavno primili za »Predavanja o hrvatskoj Bibliji kroz stoljeća«: jer u tu su nagradu uz desetljeća Vašega rada utkana i stoljeća hrvatskoga jezika i tisućljeća Biblije. Na koji način Biblija doista jest »hrvatska knjiga«?

Svi se narodi otimaju za najvažnije knjige na kojima su odgajani – pa tako i za Bibliju, premda je ona židovskoga podrijetla. No budući da su je prihvatili kršćani diljem svijeta, postala je ona središnjom knjigom ljudske civilizacije, onom koja je ostavila traga na svim područjima ljudskoga života. To osobito vrijedi za hrvatski narod, koji je marom glagoljaša odmah po pokrštavanju dobio prijevode biblijskih tekstova na narodni jezik – među prvima u Europi. Sveto je pismo u čitavoj europskoj civilizaciji neodvojivo od prisutnosti Crkve, čiji je moralni nauk svojevrsno otjelovljenje same Biblije. To nagoviješta i Isus kada zlatno pravilo naziva sažetkom »svega Zakona i Prorokâ«. U tom se smislu doista može govoriti o hrvatskoj Bibliji – jer Biblija je neporecivi temelj identiteta hrvatskoga naroda.

Koliko ipak ta ocjena vrijedi za današnje vrijeme?

Bez Biblije je gotovo nemoguće proučavati bilo koju zapadnu kulturu. Svjedočanstvo izabranoga naroda o njegovoj povijesti na mnogo je načina postalo svjedočanstvom puta gotovo svih naroda u Europi sve do danas. Taj se put doduše može napustiti, ali tim ga se napuštanjem ne može i zatrti.

Ne možemo ne primijetiti da je začetak Vaše biblioteke od 15 tisuća svezaka bila jedna Marulićeva knjiga, a svoj ste rad sada okrunili i drugom nagradom »Judita«. Teško da bi itko mogao »iz bližega« protumačiti sva značenja sintagme »otac hrvatske književnosti« – kao i zahtjeve koje ona postavlja Marulićevoj djeci…

Hrvati su imali mnogo književnih otaca prije Marulića. No redom je riječ o glagoljaškim piscima koji su zapisivali ili prevodili kraće tekstove, uglavnom namijenjene liturgijskomu kontekstu. Nasuprot tomu Marko Marulić nije bio samo vrstan poznavatelj klasičnih i suvremenih europskih jezika, nego i samosvojan, veliki pisac sposoban izreći književnu puninu istine koju je hrvatski narod u njegovo doba proživljavao. I tu su povlasticu Hrvati primili rano u svojoj povijesti upravo zahvaljujući čovjeku koji je crpio iz samih korijena kršćanske uljudbe. Njegovati Marulićevu očevinu značilo bi stoga ponajprije njegovati duhovno podrijetlo za koje pisac svjedoči – kršćansko podrijetlo koje je utkano ne samo u naš jezik, nego i u samopoimanje našega naroda.

Ni jedan razgovor o Bibliji u Hrvata ne može zaobići paradoks da smo unatoč biblijskoj utemeljenosti vlastite kulture cjelovit i šire dostupan prijevod Biblije na narodnom jeziku dobili tek u 20. stoljeću. Je li Božja riječ za Hrvate zemlja koju tek treba zaposjesti?

Biblijska pripovijest o Isusu Kristu nesumnjivo je najutjecajnija priča svih vremena: ni jedan čovjek u povijesti nije imao tako bogatu sudbinu kao Isus. No Isusovo uskrsnuće potvrdilo je i njegov identitet Sina koji je spasonosno poslanje primio od samoga Boga.

Ta je božanska prisutnost u Bibliji razlogom zašto Biblija nikada ne može biti do kraja pročitana; njezinu beskrajnu životnost nanovo iznutra proživljava svaki čovjek. Jedinstveno bogatstvo kojim Biblija progovara vjerniku objašnjava i jedinstvenost izazova koji Biblija postavlja svakomu svojemu istraživaču.

Štoviše povijest nam je mnogo puta pokazala da je upravo nepoznavanje, odbacivanje ili izvrtanje radosne vijesti Pisma – o jednakom dostojanstvu svih ljudi kao djece Božje – redovito vodilo čovječanstvo u mrak i sramotu. Za razliku od svih drugih knjiga, za Bibliju će mnogi stoga bez ustezanja reći da je veća od čovjeka.

Dio ste svoje knjige posvetili i odsjevima Biblije u lijepim umjetnostima, zaključivši da se duhovni život Hrvata ne bi mogao razumjeti bez obuhvatna uvida u »vječni tekst« Svetoga pisma. Što bi taj uvid danas morao obuhvatiti? Na kojim povijesnim stupovima počiva biblijski identitet hrvatske kulture?

Da bismo nešto doznali, ponajprije moramo čitati, a da bismo to mogli, moramo i naučiti čitati. To je pravilo time izraženije i zahtjevnije ako je posrijedi knjiga koja po kršćanskom vjerovanju ima božansko podrijetlo. Ne postoji ni jedna religija koja je prihvatila povijesni izazov tolike jezične, kulturne, duhovne i svake druge slojevitosti osim kršćanstva, koje mu se do danas odaziva svakovrsnom prilagodbom biblijske poruke jezicima i pucima svega svijeta.

Osobito se to očitovalo u našoj povijesti, što najbolje pokazuju četiri stupa hrvatske biblijske tradicije o kojima govorim u knjizi: ulomci latinske Biblije prisutni u brevijarima i pasionalima, potom staroslavenski biblijski tekstovi u glagoljskim misalima i zbornicima, biblijski tekstovi u lekcionarima na hrvatskom jeziku, kao i propovijedi i homilije na biblijske teme te konačno prijevodi cjelovite Biblije na hrvatski jezik od 16. stoljeća do naših dana. Na tim stupovima počivaju plodonosna biblijska nadahnuća hrvatske književnosti, likovnosti i glazbene umjetnosti, ali umnogome na njima počiva i bogatstvo samoga hrvatskoga jezika, pa čak i duhovnosti kao hrvatskoga izričaja biblijskoga poimanja povjerenja i odanosti Bogu.

Kakav je biblijski trag ovogodišnjih književnih svečara Mavra Vetranovića Čavčića i Vladimira Nazora?

Dvojicu pjesnika povrh obilja biblijskih motiva i duhovnih tema povezuje i učiteljska odnosno poglavarska posvećenost drugima. Kao što je celibat odvajkada obilježje redovničkoga života kakvim je živio benediktinac Vetranović, i od učitelja se poput Nazora sve do novijega doba očekivalo beženstvo eda bi se mogli potpunije predati podučavanju. Njihova opsežna i raznorodna djela očituju snažnu upućenost na vlastite suvremenike, a ta se dvostruka posvećenost riječi i čovjeku ne može odijeliti ni od činjenice da su obojica u stihovima promišljala vlastito književno poslanje. Učitelj – bilo školski ili duhovni – neprestano započinje nanovo, hodeći od iskrica znanja do svjetla spoznaje. U tom su smislu Nazor i Vetranović hrvatskoj književnosti i učitelji u najboljem, biblijskom smislu te riječi.

»Knjiga je bila znak novih civilizacijskih odnosa«, zapisujete o razvoju hrvatske uljudbe ukorijenjenu u Bibliji. Koliko knjiga, u vrijeme kada je osim digitalnih medija potiskuje i svojevrsna svojevoljna nepismenost, može opet biti znakom nekih boljih civilizacijskih odnosa?

Ostanemo li pri Bibliji kao idealnoj knjizi, zasigurno možemo reći da današnja civilizacija nigdje drugdje ne može pročitati poruku ljubavi za bližnjega na kojoj je zasnovana: jer samo Biblija otkriva da je taj bližnji svatko bez kruha u ruci, bez krova nad glavom, bez utočišta u nevolji. Samo Biblija nudi temelj civilizaciji istinskoga mira među narodima onkraj svake osvete i osvajanja – mira kojega nema bez poštovanja svakoga života od začeća do prirodne smrti. Valja pritom istaknuti da narod u kojem je nastala takva knjiga nije imao ni vojnu ni političku snagu kojom bi njezinu poruku nametnuo, a opet je njome prožeo svekoliki humanizam. U tome prepoznajem i veliku nadu za hrvatski narod bez obzira na njegovu nemoć ili malenost.

Gdje pak prepoznajete nadu u budućnost knjige?

Kada bi god ljudi uspjeli zaustaviti svoju misao na nov način, nastalo bi novo doba. I sama Božja riječ isprva se bilježila na kamenim pločama, a potom na pergamenama i papirusima do svih današnjih tehnologija.

Kršćanstvo dakle nije bilo samo dijelom, nego i predvodnikom takva povijesnoga razvoja: njemu dugujemo očuvanje nebrojenih zapisa, umnažanje vrijednih knjiga, širenje pismenosti u narodu – odreda plodove radosne vijesti koja se isprva širila tek usmeno. Dostaje primijetiti da su Židovi uzalud nastojali zaustaviti to širenje, koje se u novom bogatstvu jezikâ nastavlja i danas.

Predavanja sabrana u Vašoj knjizi nisu izrečena tek u akademskom, nego i u javnom kontekstu. Čini nam se da se ti konteksti sve češće razdvajaju – čak i kada je riječ o naoko univerzalnim temama poput Biblije, lijepe knjige, hrvatske povijesti… Jesmo li izgubili tu plodotvornu povezanost znanosti i javnosti?

I ovdje bih se vratio poruci Svetoga pisma: Božja istina ima doprijeti do kraja svijeta! Imao sam sreću što sam kao profesor na više institucija često mogao biti u dodiru sa studentima, ali i putovati k ljudima koji su me željeli slušati. Čovjek koji je sam, bez prijatelja i obitelji, siromašan je čovjek, a tko god iza sebe ima svoj narod – pa makar i svoje selo – pred sobom ima čitav svijet. Samo s takvom perspektivom čovjek i njegova znanost mogu rasti u lijepom, istinitom i dobrom, postati takoreći bolji od sebe samih.

Suizdavač je Vaše nagrađene knjige Hrvatsko katoličko sveučilište. Vrijedi se stoga zapitati kakva bi morala biti uloga Katoličke Crkve u očuvanju hrvatske kulturne baštine – očuvanju kako od nestanka tako i od umrtvljivanja. Neodvojivo je od toga i pitanje crkvenoga očuvanja glagoljice: nije li ona prije svega liturgijsko pismo?

To se pitanje odnosi i na čitav narod, kojemu jedino Crkva može pomoći shvatiti njegovu ulogu u sudbini svijeta. Pođemo li ponovno od Biblije, ispostavlja se da je ponajprije riječ o ulozi sluge; ta i sam se papa naziva »slugom slugu Božjih«! Vjernost Kristovu pozivu da se bude najveći u služenju – bez obzira na dosege i uspjehe – jedino je jamstvo opstanka svake civilizacije, pa tako i hrvatske.

Jasno, takav pogled zahvaća šire od uskoga shvaćanja očuvanja kulturne baštine, zbog čega i sve katoličke institucije imaju širu zadaću: pridonositi izgradnji čovječnijega svijeta. U tome su nenadomjestivi i temelji kulture, poput spomenute glagoljice.

»Njegovati Marulićevu očevinu značilo bi stoga ponajprije duhovno podrijetlo za koje pisac svjedoči – kršćansko podrijetlo koje je utkano ne samo u naš jezik, nego i u samopoimanje našega naroda«

Ona nije tek povijesno pismo, nego i podsjetnik da su Hrvati od najranijih vremena znali oplemenjivati svoju kulturu onim najboljim iz drugih pisama, jezika i kultura, uvjereni da je Bogu drago – a time i služenja vrijedno – što god živi na svijetu. Ne treba ni spominjati da u takvu svjetonazoru nema mjesta sukobu.

U Vaše znanstveno i kulturno služenje »sjaju baštine« i »izazovu zavičaja« utkani su brojni važni svećenici i teolozi, poput Bože Milanovića i Josipa Turčinovića, ali i osobna iskustva vjere. Kako su se u Vašem životu međusobno krijepile vjera i spoznaja?

Uvijek je važno družiti se s ljudima dobre volje, slušati ih i od njih učiti čak i kada se ne možemo u svemu složiti. To je zalog povjerenja u kakvu se jedino i može osjetiti Božji govor u ljudskoj riječi. No da bi Božja riječ opstala među ljudima, važno je da ostane zapisana. Kada sam bio dječak, talijanski su fašisti u Istri plijenili i spaljivali knjige na hrvatskom – pa i one svete – te su ih ljudi skrivali kao najveće dragocjenosti. Te su dragocjenosti za me ostale neiscrpnim vrelom i spoznaje i vjere.

A prisjećam se i pripovijesti o znaku kojim se Isus odupro farizejskoj klopci. Kada su mu doveli ženu zatečenu u preljubu, Isus se sagnuo i počeo pisati po pijesku: farizeji su se u strahu od njegove riječi razišli, a žena je po njegovoj riječi primila oproštenje. Božja riječ zrcalo je za svakoga čovjeka, i onaj tko se u njemu lijepo ogleda, pronaći će radost spasenja i za se i za druge.

Biografija • Josip Bratulić (Sveti Petar u Šumi, 1939.) na Filozofskom je fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1963. diplomirao hrvatski jezik i književnost te komparativnu književnost, a na istom je sveučilištu 1975. i doktorirao s temom o Istarskom razvodu kao književnom spomeniku srednjovjekovne Istre. Nakon službe pri Staroslavenskom institutu »Svetozar Rittig« od 1977. predaje na Katedri za stariju hrvatsku književnost zagrebačkoga Filozofskoga fakulteta, čijim je dekanom bio od 1991. do 1993., a predsjednikom Matice hrvatske bio je od 1996. do 2006. Godine 2000. postao je redovitim članom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Kao istaknuti filolog te povjesničar književnosti i kulture priređivač je brojnih temeljnih djela dopreporodne hrvatske književnosti, autor desetak autorskih knjiga i mnogih televizijskih i radijskih scenarija te sutvorac Aleje glagoljaša Roč – Hum.

Luka Tripalo
Glas Koncila