„Diplomski dvogodišnji lektorski studij (poslije završenog trogodišnjeg studija hrvatskoga jezika i književnosti) bio bi koristan“

Pitanje treba li pokrenuti specijalistički lektorski studij u visokoobrazovnom sustavu Republike Hrvatske nametnulo se u javnom prostoru nakon što krajem prošle godine Fakultetsko vijeće Fakulteta hrvatskih studija nije prihvatilo taj prijedlog. S obzirom na status koji su lektori i lektorske usluge, inače nedovoljno materijalno društveno vrjednovan posao, dobile u Zakonu o hrvatskom jeziku bilo je očekivati promišljeniju raspravu o pokretanju specijalističkoga lektorskoga studija umjesto njegova odbacivanja na Fakultetu, gdje se to najmanje očekivalo. U pogledu lektorskoga studija imamo dvojaka razmišljanja. Jedna strana misli da je neophodan jer se tijekom studija hrvatskoga jezika ne steknu vještine koji iziskuje lektorski posao, koji se ne može svesti na ispravljanje gramatičko-pravopisnih pogrješaka, i druga koja smatra da je formalno fakultetskom diplomom svaki kroatist spreman obavljati lektorske poslove. O tome kako gleda na ideju pokretanja specijalističkoga lektorskoga studija razgovarali smo s umirovljenom sveučilišnom profesoricom hrvatskoga jezika dr. sc. Sandom Ham.

Je li završeni kroatist osposobljen za različite i specifične lektorske poslove?

Na studijima hrvatskoga jezika i književnosti na filozofskim fakultetima student dobije spremu koja je potrebna lektoru (barem tako piše u fakultetskim nastavnim uputnicima), primjerice, na osječkom Studiju hrvatskoga jezika i književnosti prvostupniku u opisu poslova koje može raditi, piše i lektor (v. ovdje). Dakle, već postoji zvanje lektora koje se može steći nakon trogodišnjega studija. I inače, lektoriranjem su se bavili profesori bivšeg četverogodišnjeg studija hrvatskoga jezika, a bave se i diplomirani profesori prema bolonjskom modelu. To što je taj model, na žalost, izrazito loš, izravno se tiče i lektorskoga zvanja – naime nekada se predmet Suvremeni hrvatski književni jezik slušao 8 semestara, a sada je prepolovljen. Razlog više da se pokrene lektorski studij na kojem će se vratiti nužna opsežnost studiranju suvremenoga hrvatskoga književnoga jezika, dakle, njegove normativne strane.

Odbacujete li ad limine specijalistički lektorski studij?

Ne, ne odbacujem. Ako se treba pokrenuti lektorski studij, a treba, to treba biti diplomski – kao što postoji, poslije prijediplomskog studija, dvogodišnji znanstveni i nastavni smjer – tako može biti i lektorski smjer. Naime, lektor hrvatskoga jezika mora dobro poznavati i hrvatsku književnost, stariju i suvremenu, pa bi lektorski studij, ako se time misli današnji bolonjski model 3 + 2 godine morao obuhvaćati i studij hrvatske književnosti – i onda smo tu gdje danas jesmo – na studiju hrvatskoga jezika i književnosti. Naime, norma (koju lektor mora poznavati) nije završena i okamenjena, ona se mijenja; u suvremenom se jeziku prepleću nove jezične sastavnice sa starijima, književnoumjetnički stil rasadnik je hrvatskoga jezika više nego ostali stilovi – potrebno je poznavati i stariju normu i starije tekstove isto kao i novije da bi se valjano moglo lektorirati. A za to uz jezik valja studirati i književnost.

Nije usporedba, ali sjećam se zgode kad mi je novopečeni građevinski inženjer koji je radio na dogradnji zagrebačkoga Hotela „International“ rekao kako njegov visokokvalificirani radnik s desetljetnim iskustvom zna praktično više od njega...

Dobra je usporedba, naime, upućuje se na to da praksa čini stručnjaka, a ne obrazovanje. Međutim nije baš tako. Potrebno je oboje. Imate lektore koji godinama lektoriraju i godinama to rade pogrješno pa ne bih rekla da lektor s 10 ili 20 godina iskustva zna više i bolje od početnika koji je jučer izišao iz školskih klupa. Taj „novi i svježi“ donosi sa sobom i nove poglede na jezičnu pravilnost, a brzinu i spretnost steći će praksom, ali ne i znanje. Znam dugogodišnje lektore koji uporno zanaglasnicu smještaju ispred glagola jer ih u „njihovo vrijeme“ nisu naučili da se ne kaže „Profesor Marko je došao danas“, nego „Profesor Marko došao je danas“, a ono što je stilski najbolje: „Profesor je Marko došao danas“ redovito ispravljaju kao stilski i jezično loše; ili ne znaju da ne valja reći „Je li me netko tražio“, nego „Je li me tko tražio“… naime, kao što posao građevinskog radnika nije samo puko slaganje cigala, tako ni posao lektora nije samo puko slaganje riječi ili ispravljanje č i ć, ije i je, velikog i malog početnog slova. Naravno, poznajem i izvrsne starije lektore i loše mlađe – sve ovisi o osobi i njezinu znanju i želji da tekst na kojem radi bude uzor njegovanog hrvatskoga jezika, a ne samo plaćeni posao koji treba odraditi. Treba poznavati jezični sustav, suvremenu normu i upotrebu. Na žalost, pravopisno je obilje toliko da su lektori pogubljeni između „može, preporuča se i dobro je“, pa tu ni obrazovanje ni praksa ne mogu pomoći. A kad je o pravopisu riječ tu će češće presuditi i ideologija, ne samo lektorova, nego i urednikova – ima ih koji bi radije slomili vrh svoje crvene lektorske olovke nego propustili ne ću, pogrješka ili zadatci. Milije im je neću, pogreška i zadaci.

Kako gledate na različite tečajeve koji se organiziraju pri fakultetima bilo da je riječ o lekturi hrvatskoga ili prevoditeljskim poslovima?

Već dulje vrijeme postoje različiti lektorski tečajevi pri fakultetima kojima se, pretpostavljam, produbljuje znanje jer im mogu pristupiti oni koji su završili studij hrvatskoga jezika. No, nije uvijek tako. Postoje prevoditeljski tečajevi (danas se to naziva „program cjeloživotnog obrazovanja“) za koje nije preduvjet dobro poznavanje hrvatskoga jezika, nego je preduvjet poznavanje stranoga jezika. Drugim riječima, uvjet je za prevoditelja poznavanje jezika s kojega prevodite, a ne hrvatski jezik na koji prevodite. A jedno bez drugoga ipak ne može. Prevođenju ponajbolje služe dvopredmetni studiji stranoga jezika s hrvatskim i njihovi prevoditeljski smjerovi.

Radni vijek proveli ste kao profesorica hrvatskoga jezika. Kakvi su danas jezični studiji?

Postojeći su nam jezični studiji prazni. Poznajem situaciju na svom bivšem fakultetu – u jednom smo trenutku imali sedam studenata na prvoj godini jednopredmetnoga studija (moguće i manje), a na njemačkom je, primjerice, bio jedan jedini student. Slično je bilo i na dvopredmetnom studiju mađarskoga jezika, jedna je studentica slušala uz mađarski i hrvatski. Na nekim drugim studijima jezika nemate ni deset studenata, a na nekima ni jednoga – pa studiji postoje, plaće se dijele kao da se radi punom parom. Mislim da bi stoga plodnije bilo poraditi na postojećem, pročistiti to postojeće, osnažiti satnicom jezične kolegije na studiju hrvatskoga jezika i književnosti, ustanoviti na tom studiju diplomski dvogodišnji lektorski smjer. U tom je smislu doista poražavajuće što je Fakultet hrvatskih studija odbio pokrenuti takav studij.

Preostaje još vidjeti i kakva je vrsnoća tih studija. Naime, na papiru je to lijepo, ali u praksi ne uvijek. Naime, ne predaju hrvatski jezik uvijek sveučilišni profesori koji se bave normom, predaju i oni koju otvoreno preziru normativno jezikoslovlje. Ako vam predaje „normativac“ – imate sreće, naučit ćete se nositi sa svojim i tuđim tekstom, ako vam predaje tko misli da je „svejedno“ ili da je normativno jezikoslovlje drugorazredno, iza vaše će diplome stajati prazni jezični prostor.

Zar nije slab interes prema jezičnim studijima povezan i s nedovoljnim materijalnim vrjednovanjem toga posla; zar primjerice lektori često u relativno kratkom vremenu ne moraju pročitati na stotine stručnih stranica, lektorirati, učiniti primjerenim za objavu na korektnom hrvatskom standardu?

Znam da su profesorske plaće niske, ne samo da su niske, nego su bijedne. Zašto bi tko studirao pet godina i ostao zarobljen na niskoj plaći, bez poštovanja onih s kojima radi i u današnje vrijeme na vječnoj meti roditelja? Nastava, pripreme, ekskurzije, zadaćnice, testovi, nadzor, roditeljski – sve to za plaćicu? Lektore imaju velike izdavačke kuće, ne znam koliko ih plaćaju, ali većinom su lektorski poslovi honorarni. Često honorarno lektoriram jer autorova izdavačka kuća nema lektora ili ako ima, autor nema povjerenja u tog lektora. Vjerujem da bi zakonska obveza „imati lektora“ oživjela lektorsko zanimanje i s honorarnih poslova omogućila im prijelaz na stalna zaposlenja. Naravno, uz plaću koja ne ugrožava egzistenciju, nego ju omogućuje. Tu bi doista mnogo značio i lektorski studij.

Nedavno sam čuo da nacionalna agencija Hina nema zaposlena lektora, čime krši Zakon o hrvatskom jeziku. Kakav je hrvatski jezik u javnim glasilima?

Tekstovi u javnim službama i medijima nisu jezično besprijekorni, daleko od toga, nisu ni jezično korektni. Čitamo i čujemo da to nije njegovani hrvatski jezik. Sjetimo se da je u Večernjaku 2011. pet lektora dobilo otkaz, Jutarnji i RTL još su nešto i prije toga „počistili“ svoje lektore (v. ovdje).

Dakle stanje „ne imati lektora“ traje već dulje. U Saboru postoji lektorska služba, međutim iskustvo je poražavajuće – lektorica koju poznajem kaže da im ne dopuštaju lektoriranje teksta, osobito pravnici, jer oni „valjda znaju pisati“. Dakle, nije stvar samo u lektorima, nego u volji da se njeguje hrvatski jezik. A nje je sve manje. Ako je i ima, onda to „njegovanje“ ide prema tko zna kojim jezičnim priručnicima. Tu lektori mogu praviti štetu ako ih se obrazuje prema priručnicima koji ne slijede hrvatsku tradiciju – valja ponajprije ustanoviti normativnu literaturu prema kojoj bi se sve to moglo izvesti – i tu pročistiti postojeće. Primjerice, moj mlađi kolega G. T. predavao je studentima da se u hrvatskom jeziku glas h gubi. Ne znam je li mislio da treba muva i kuvati i rđav umjesto muha i kuhati i hrđav. Drugi je pak, stariji kolega M. N. pisao po tabli i tražio da studenti otvore svoje sveske. I ne, nije to bilo prije 40 godina, to je bilo prije desetak godina. Taj s tablom i sveskom tumačio je studentima da je jednačenje po zvučnosti kada se zajedno u riječi nađu dva glasa ista po zvučnosti, pa se razjednače. Onda, kada čitam jezično loš tekst, pitam se tko je toga autora ili lektora učio hrvatski jezik?

Što biste na kraju ovoga razgovora poručili u pogledu pokretanja lektorskoga studija?

Dakle, diplomski dvogodišnji lektorski studij (poslije završenog trogodišnjeg studija hrvatskoga jezika i književnosti) bio bi koristan, moguć i potreban. Naravno, ako zakonska obveza bude „imati lektora“ jer će tada postojati potreba za lektorskim zanimanjem. Različiti lektorski tečajevi mogu pomoći u izgradnji lektorskoga umijeća, ali mislim da bi svatko pri zapošljavanju prednost dao diplomiranom lektoru, a ne lektoru s potvrdom s tečaja.

Profesorice Ham, hvala na razgovoru!

Marko Curać