„Rat je uvijek 'patološko stanje'. Zdravo stanje je mir. U ratu svi samo gube, svatko na svoj način“

Ukrajina je ušla u petu godinu ruske agresije koja je prouzročila goleme žrtve i razaranja. Gotovo mjesec dana traje sukob na Bliskom istoku, nakon što su Izrael i SAD, kako su protumačili, poduzeli preduhitrujući napad na Iran. O pitanjima tih ratova s međunarodnopravnoga gledišta razgovarali smo sa sveučilišnim profesorom na Katedri međunarodnoga prava zagrebačkoga Pravnoga fakulteta prof. dr. sc. Davorinom Lapašem.

Parafrazirajući naslov poznatoga članaka prof. Vladimira Iblera: „Koliko vrijedi međunarodno pravo“, na početku razgovora nameće mi se pitanje: Koliko danas znače Ujedinjeni narodi, čuvari međunarodnoga mira?

Od svojeg profesora i akademika Iblera puno sam naučio, pa tako i činjenicu da nakon nerijetkih kriza u području međunarodnog mira i sigurnosti, čak i katastrofa svjetskih ratova, međunarodno pravo nije nestalo. Dapače, iz njih je izlazilo sve razvijenije. Međunarodno pravo, prema povjesničarima, seže do oko 5000 godina unatrag i unatoč bezbrojnim ratovima, još je tu. Do prije stotinjak godina agresija je bila dio državne suverenosti, dakle pravo svake suverene države da ratom riješi svoje međunarodne sporove. Danas, agresija je formalno zabranjena kao međunarodni zločin, ne samo u Povelji Ujedinjenih naroda za države, već inkriminirana i u tzv. Rimskom statutu Međunarodnog kaznenog suda. Naravno, da smo joj svjedoci, no svako se pravo krši, pa tako i međunarodno, ali kada kršenje prava ne bi bilo moguće, pravo ne bi bilo ni potrebno. U međunarodnom pravu države stvaraju pravne norme koje poštuju, ali ih i krše. Ako bismo to usporedili s npr. kaznenim pravom i brojem kaznenih djela kojima u medijima svjedočimo gotovo svakodnevno, samo bismo došli do jednako pogrešnog zaključka da kazneno pravo ne postoji jer se krši. U svijetu suverenih država Ujedinjeni narodi su, uz sve manjkavosti, najviše što smo do danas mogli postići, no to je put „malih koraka“, pa je već puno učinjeno time što se agresor ne poziva na svoje pravo na agresiju, već naprotiv na međunarodno pravo, makar ga „branio“ i izmišljenim konceptima „preventivnog rata“.

Može li se stoga govoriti o urušavanju i općem padu ugleda te najviše međunarodne organizacije, osnovane s toliko optimizma nakon Drugoga svjetskoga rata?

Ujedinjeni narodi neusporedivo su nadmašili svoju prednicu – Ligu naroda. Riječi iz uvoda njihove Povelje da spase čovječanstvo od novoga svjetskog rata zasad su se pokazale istinitima, iako je „lokaliziranih“ ratova bilo i vjerojatno će ih uvijek i biti. No, parafrazirat ću riječi svojeg mentora profesora Bakotića, prigovori UN-u u pravilu su „pogrešno adresirani“. Efikasnost  UN-a u očuvanju međunarodnog mira i sigurnosti prvenstveno ovisi o njihovim državama članicama. 

Je li se moglo očekivati da će osnivači UN-a međusobno voditi rat, točnije jedan od osnivača napasti drugoga?

Dosad su osnivači UN-a uglavnom napadali druge, ili pak štitili agresore zloupotrebljavajući povlašteni položaj u Vijeću sigurnosti i svoje pravo veta dano im da štite, a ne u svojim sebičnim interesima ugrožavaju međunarodni mir i sigurnost. Je li se moglo očekivati? Da. To je „sistemska bolest“ u međunarodnim odnosima – egoizam država nasuprot načelu solidarnosti. Ipak, rat je uvijek „patološko stanje“. Zdravo stanje je mir. U ratu svi samo gube, svatko na svoj način. 

U hrvatskom novinstvu može se pročitati kako nema bitne razlike između ruske agresije na Ukrajinu i američko-izraelskog napada na Iran. Drži li takvo gledište pojednostavljeno rečeno vodu s gledišta međunarodnoga prava?

Zapravo, analogije ima. Oba su rata „preventivna“, jedan zbog približavanja postojećeg nuklearnog naoružanja „pred vrata“ Ruske Federacije, a drugi zbog nedokazanog razvoja nuklearnog oružja Irana. Isti poražavajući scenarij prema službenim nalazima Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) već je viđen u 2003. u agresiji na Irak. Zajedničko im je što su s međunarodnopravnog aspekta obje agresije posve protupravne.

U konačnici je ipak red, a ne kaos, svijet u kojem svi želimo živjeti

Povelja UN-a dopušta samoobranu. Međunarodno pravo odbacuje preventivni rat. No, kako gleda na preduhitrujući napad (preemptive attack), ima li tomu primjera od Drugoga svjetskoga rata?

Preventivni rat je izmišljotina za zločin agresije i treba takav lažni institut razlikovati od pravnog instituta anticipatorne samoobrane. U prvom slučaju napadate „dijete“ da vas, ne bi, kad odraste možda ugrožavalo. U drugom slučaju, dopušteno je prevenirati napad koji je izvjestan i upravo slijedi, a čekanjem vaše su šanse za samoobranom sve manje. To je institut i kaznenog prava, no traži jasan dokaz za opravdanje takvog djelovanja. Tako npr. 1960-ih godina akcija Izraela neposredno uoči jednog od arapsko-izraelskih ratova s ciljem uništenja protivničkog vojnog zrakoplovstva, u međunarodnopravnoj je doktrini u konačnici bila prihvaćena jer su bile ispunjene navedene okolnosti.   

Je li bila dovoljan razlog za početak američko-izraelskoga napada izjava iranskih predstavnika američkom pregovaraču Steveu Witkoffu da Iran ima dovoljno obogaćenoga uranija za 11 nuklearnih bomba?

Apsolutno ne. Povijest naše civilizacije, a s njom i njezina povijest međunarodnoga prava nažalost je jednostavna. Jedina država koja je ikada u povijesti upotrijebila nuklearno oružje bez izbora cilja protiv civilnog stanovništva bio je SAD koji se sada brine o razvoju „nuklearnog oružja“ trećih država kako bi ih „oslobodio“ od njihovih režima, ubijajući pritom, ako treba, i čelnike tih država.

U napadu na Iran jedna od meta je bilo vodstvo države. Može li se njihova eliminacija poistovjetiti s atentatom, odnosno ako je riječ o preduhitrujućem napadu, je li i to bio legitimni cilj?

To je, slično kao i otmica venezuelanskoga predsjednika i njegove supruge, upravo ono što je američka međunarodnopravna doktrina svojedobno nazivala „državni terorizam“. O „legitimnosti“ takvih djelovanja ne treba trošiti riječi.

Predbacuje se hrvatskoj Vladi da gleda različito na rusku agresiju i američko-izraelski napad na Iran. Zar se slično ne događa u SR Njemačkoj, gdje je njemački predsjednik Steinmeier napad na Iran proglasio „kršenjem međunarodnoga prava“ i u tome ga podržao Afd, a s druge strane imamo suzdržano stajalište kancelara Merza. Zapravo predstavnici lijevih stranaka u EU imaju jedno, a desnih drugo stajalište, a međunarodno pravo ima iste norme?

Već ste, zapravo, odgovorili na pitanje. Oba su slučaja zločini agresije. Svatko koga zanima međunarodnopravni odgovor, može ga pronaći u odredbi članka 2., točki 4. Povelje Ujedinjenih naroda prema kojoj je svaki rat, osim obrambenog, protupravan.

Zabranom plovidbe Hormuškim tjesnacem trgovačkim brodovima, tankerima s naftom, krši li Iran praktično Konvenciju UN-a o pravu mora iz 1982. koja omogućava neškodljiv prolazak tjesnacima?

Iran nije stranka Konvencije UN-a o pravu mora iz 1982., pa ga ne vežu liberalnije odredbe prolaska kroz tjesnace. Stoga s iranske strane postoji tek običajnopravni režim neškodljivog prolaska jer je riječ o teritorijalnom moru Irana. Taj pravni režim dopušta neškodljiv prolazak stranih brodova, ali uz ograničenje brodovima pripadnosti državama s kojima je država u ratu.   

Kao sveučilišni profesor međunarodnoga prava, autor poznate knjige „Pravo međunarodnih organizacija“, koji put vidite kao jedini izlaz iz potencijalne svjetske konflagracije?

U međunarodnoj javnosti često prevladava ozračje pesimizma, no to samo pokazuje da oni koji ga podržavaju ne gledaju u povijest. Međunarodno pravo postoji barem već pet tisuća godina, staro koliko su i same države. Preživjelo je svjetske ratove, tzv. hladni rat, pa će i krizu koju danas vidimo. Izlaz ne trebaju tražiti međunarodni pravnici. „Izlaz“ je već u biti međunarodnog prava. Ratova je kroz povijest međunarodnih odnosa uvijek bilo i bit će ih, jednako kao i zločina u kaznenom pravu, no pravo je uvijek imalo „zadnju riječ“, ne zbog svojeg represivnog aparata poput policije, već zbog svijesti ljudi i država da je u konačnici ipak red, a ne kaos svijet u kojem svi želimo živjeti.   

Profesore Lapaš, hvala na razgovoru!

Razgovarao: Marko Curać