Knjiga „Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji“ prilog je potpunijemu sagledavanju strašnih partizanskih zločina nakon Drugoga svjetskoga rata

Masovna ubojstva Hrvata nakon Drugoga svjetskoga rata spadaju u megazločine toga razdoblja. Te zločine nad zarobljenim vojnicima NDH, ali i civilima, bez sudskih presuda, prema povijesnim izvorima, počinili su pobjednici, postrojbe NOV- a i POJ-a, kojima je zapovijedao Josip Broz Tito. Knjiga slovenskih autora Mitje Ferenca i Uroša Košira „Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji“ u izdanju zagrebačke Školske knjige prikazuje jedan dio tih strašnih zločina. U njihovu zatamnjenu stranu, knjiga unosi svjetlo, koje nužno mora promijeniti pogled prema tomu dijelu povijesti. U povodu skoroga predstavljanja knjige razgovarali smo s recenzentom doc. dr. sc. Vladimirom Šumanovićem, s Odsjeka za povijest  Fakulteta hrvatskih studija.

Jedan ste od četiriju recenzenata knjige „Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji“. Što znači pojava te knjige za današnje hrvatsko društvo?

Pojava knjige „Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji“ predstavlja iznimno važan događaj za hrvatsku historiografiju, ali i za hrvatsko društvo općenito. Od početka demokratskih promjena u Hrvatskoj, tema masovnih likvidacija hrvatskih vojnika i civila predstavljala je središnje pitanje suočavanja hrvatskoga društva s prošlošću. Međutim, ta tema do danas nije bila pravilno historiografski obrađena. Pojavom ove knjige došli smo u mogućnost da se jednim velkim korakom približimo istini.

Je li u pogledu teme spomenute knjige, prikrivenih grobišta, zakazala hrvatska povijesna znanost?

U Vašem pitanju ujedno je sadržan odgovor. Da, u slučaju teme koju obrađuje ova knjiga hrvatska historiografija definitivno je zakazala. Govorim ovo s iskrenim žaljenjem jer sam i sam hrvatski povjesničar koji se ovom temom bavi. U hrvatskoj historiografiji tema zločina jugoslavenskoga komunističkoga režima nad Hrvatima u razdoblju nakon završetka Drugoga svjetskoga rata tek je rubno obrađena. Naime, osim općih zaključaka poput postojanja najvećih masovnih grobnica ili odgovornosti Josipa Broza Tita za te zločine, hrvatska historiografija učinila je vrlo malo. Uzrok za slabu istraženost ove teme jest u tome što se vrlo mali broj hrvatskih povjesničara ovom temom bavi.

Upravo zato ova je knjiga dragocjena jer pokazuje da je tema poratnih komunističkih zločina nad Hrvatima intrigantna i važna ne samo za hrvatske povjesničare, nego i za – u konkretnom slučaju – slovenske povjesničare.

Što se ispriječilo pa se nije ustrajalo na rasvjetljavanju događaja iz poraća, koje su još 90-ih demokratski uspostavljene hrvatske vlasti i Katolička Crkva jasno locirali i otvorili?

Ovo pitanje zaslužuje detaljnu obradu i u razdoblju koje dolazi sigurno će biti tema opsežnih znanstvenih studija. U općenitom smislu moguće je zaključiti da „stare strukture“ nisu dopustile da tema poslijeratnih komunističkih zločina nad Hrvatima dobije položaj u društvu kakav zaslužuje. Pod pojmom „stare strukture” podrazumijevam mrežu moćnika naslijeđenu iz razdoblja socijalističke Jugoslavije. Ta mreža svoj utjecaj nije nikada izgubila, a u složenim uvjetima nakon smrti prvoga hrvatskoga predsjednika dr. Franje Tuđmana dodatno ga je povećavala. Kao posljedicu toga imamo situaciju da o ovako važnoj temi pišu slovenski povjesničari umjesto hrvatskih povjesničara, a da, što je možda još važnije, hrvatski mediji prešućuju ovu temu i na svaki mogući način umanjuju njezinu važnost.

Knjiga zorno pokazuje da su slovenske šume pune prikrivenih grobišta Hrvata. Otkriven je tek dio. Treba li ekshumaciji pristupiti odlučnije zajedno sa slovenskim forenzičarima i znanstvenicima?

Ekshumaciji hrvatskih žrtava definitivno treba pristupiti odgovorno, stručno i sustavno, jer to žrtve zaslužuju. Bez pune istine o žrtvama ne može doći do katarze, a time ni do pune istine o prošlosti, a samim time ni do istinske demokracije. Ovom knjigom kolege iz Slovenije su hrvatskim povjesničarima, ali i hrvatskomu društvu općenito pružili ruku. O nama ovisi hoćemo li tu ruku prihvatiti.

Pruža li dovoljan pravni temelj za to sporazum između hrvatske i slovenske vlade o uređenju vojnih groblja, zaključen 2009., ili bi trebalo pitanje otkrivanja prikrivenih groblja regulirati novim sporazumom, budući da u tim grobištima ima znatan broj civila?

Za početak smatram da je postojeći pravni temelj dovoljno kvalitetan za uspjeh u otkrivanju novih masovnih grobnica. Problem izostanka konkretnih akcija s hrvatske strane nije bio u tome što je sporazum između Hrvatske i Slovenije bio nedovoljno kvalitetan nego u tome što je ostao svojevrsno „mrtvo slovo na papiru”. Nadam se da će nakon izlaska ove knjige s hrvatske strane doći do promjena o tom pitanju. Samim time, postojeći se sporazum može nadograditi ovisno o okolnostima.

Iz knjige „Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji“

Osim nekoliko općih podataka o postojanju prikrivenih grobišta u Hrvatskoj, hrvatska javnost ne zna gotovo ništa o razmjerima tih zločina

Ako bi se netko mogao poslužiti izgovorom za prikrivena grobišta Hrvata na području druge države, kao nekakvom zaprjekom u njihovoj ekshumaciji, što kazati za još uvijek prikrivena na području Republike Hrvatske?

Tema prikrivenih grobišta na području Republike Hrvatske jest jasan pokazatelj utjecaja „starih struktura” u Hrvatskoj. Naime, osim nekoliko općih podataka o postojanju prikrivenih grobišta u Hrvatskoj, hrvatska javnost ne zna gotovo ništa o razmjerima tih zločina ili o zapovjednoj crti koja je dovela do tih strašnih događaja. To je dodatno poražavajuće ako se uzme u obzir činjenica da dostupni dokumenti socijalističke Jugoslavije pružaju solidnu osnovu za početak sustavnoga istraživanja ove teške, ali ujedno važne teme za hrvatsko društvo. S te strane, skrenuo bih pozornost na znanstvene skupove i zbornike radova organizirane na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Riječ je o skupovima koje svake dvije godine organiziraju zaposlenici Fakulteta hrvatskih studija na čelu s profesoricom Vlatkom Vukelić.

Na tim znanstvenim skupovima otvorena je tema prikrivenih grobišta u Hrvatskoj, a u zbornicima radova ta je tema detaljno obrađena. Primjerice, u zborniku radova „Komunistički zločini 1“ kolege Vlatko Smiljanić i Danijel Jurković obradili su temu poratnih komunističkih zločina na području Virovitice, a u zborniku radova „Komunistički zločini 2“ obradio sam temu prikrivenih masovnih grobnica na području Nove Gradiške. I kolege i ja temu smo obradili na osnovi dokumenata socijalističke Jugoslavije te smo uspjeli identificirati približnu lokaciju grobišta, kao i postrojbe Jugoslavenske armije koje su počinile te zločine. Ostala prikrivena grobišta tek trebaju biti obrađena, a nadam se da će našim radom, na osnovi opisane metodologije, i ta tema postati dio korpusa javnoga znanja u Republici Hrvatskoj.

Je li srbijanska agresija na Hrvatsku, 1991. – 1995., i bavljenje masovnim prikrivenim grobištima prouzročenih tom agresijom utjecala na fokusiranje na prikrivena grobišta nakon Drugoga rata, vremena poraća?

Tema prikrivenih grobišta u Domovinskom ratu jedna je od središnjih tema za razumijevanje razmjera srbijanske agresije na Hrvatsku. Zbog svoje važnosti za izgradnju suvremenoga hrvatskoga identiteta, logično je da ona ima svojevrsnu prednost u odnosu na druge teme slične vrste. Međutim, ne smatram da je usmjerenost na ovo pitanje uvjetovalo historiografsko, ali i općenito društveno zanemarivanje teme hrvatskih žrtava iz razdoblja Drugoga svjetskoga rata i poraća. Smatram da je osnovni razlog zanemarivanju teme poratnih žrtava koje je prouzročio komunistički režim u pokušaju „starih struktura“ da se socijalistička Jugoslavija prikaže kao „socijalizam s ljudskim licem“.

Kako ocjenjujete praćenje rečene problematike u glavnim hrvatskim medijima?

Hrvatski mediji u svojoj dominantnoj mjeri prešućuju, umanjuju i relativiziraju komunističke zločine. Kao glavni argument za ovaj zaključak naveo bih dva primjera. Prvo, hrvatski mediji uglavnom prešućuju bilo kakav znanstveni skup ili predstavljanja određenih znanstvenih studija na temu komunističkih zločina. Ako takav događaj i spomenu, pokušavaju ga prikazati kao političko okupljanje ili kao okupljanje ekscentričnih pojedinaca čiji su zaključci uglavnom znanstveno odnosno historiografski dvojbeni.

Drugo, hrvatski mediji godinama su radili na problematiziranju komemoracije na Bleiburgu, koju su pokušavali prikazati kao neku vrstu „fašističkoga okupljanja“. Upravo je takvo pisanje u znatnoj mjeri pridonijelo zabrani komemoracije.

Dakako, postavlja se pitanje u kojoj su mjeri hrvatski mediji „hrvatski“, a u kojoj je mjeri samo riječ o medijima na hrvatskom jeziku. Međutim, ova tema izlazi iz okvira ovoga intervjua i zaslužuje zasebnu znanstvenu obradu.

SDP kao glavni koalicijski partner političke stranke Tomislava Tomaševića dva puta onemogućio rad komisije za istraživanje poratnih komunističkih žrtava

Tomislav Tomašević, zagrebački gradonačelnik stranke Možemo!, na zagrebačkoj Konvenciji SDP-a 31. siječnja zaklinjao se na vjernost antifašizmu. Takva „prisega“ indicira bar dva pitanja: kojemu tipu antifašizma, i ono važno za našu temu - znači li to, ako osvoji u koaliciji sa SDP-om vlast na državnoj razini, da bi mogla potrajati situacija s otkrivanjem prikrivenih grobišta Hrvata u Sloveniji, ali i Hrvatskoj te na zagrebačkom području, kao sa i znanstvenim istraživanjem te teme?

Moram priznati da ne razumijem smisao političke poruke zagrebačkoga gradonačelnika. Međutim, upozorio bih na okolnost da je pojam „antifašizam“ dio političkoga rječnika Sovjetskoga Saveza i da je samim time neodvojiv od konteksta u kojem je nastao. Zapadne demokracije ne poznaju pojam „antifašizam“, nego rabe termin „totalitarizam“ kao skupni naziv za tri totalitarna režima 20. stoljeća, fašizam, komunizam i nacional-socijalizam.

Glede Vašega pitanja oko mogućega onemogućavanja istraživanja teme poratnih komunističkih žrtava, podsjetio bih da je SDP kao glavni koalicijski partner političke stranke Tomislava Tomaševića dva puta onemogućio rad komisije za istraživanje poratnih komunističkih žrtava. Ne znam zašto bi u slučaju da ponovno dođu u poziciju vlasti postupili drukčije.

Marševi koji su organizirani u Zagrebu, Zadru, Rijeci i Puli pod sloganom „Ujedinjeni protiv fašizma“ 30. studenoga pokazali su kako se „neidentificirani organizatori“ u biti zalažu za državnu i jezičnu obnovu Jugoslavije. Je li taj oblik tzv. antifašizma uopće raskrstio s Jugoslavijom i komunizmom ili smo i dalje u relacijama - ili mi ili oni?

Organizatori navedenih skupova vjerni su komunističkomu režimu i propaloj jugoslavenskoj državi. Cjelokupna njihova retorika ide u smjeru isticanja komunističke simbolike i neskrivene simpatije prema Jugoslaviji. Takva retorika produbljuje političke podjele u hrvatskom društvu, a dodatno je problematična u trenutačnim međunarodnim okolnostima jer može dovesti do destabilizacije hrvatske države. Iako moje riječi mogu zvučati pretjerano, ostaje nejasno protiv čega su ti ljudi prosvjedovali i samim time što su svojim prosvjedima željeli postići. Uostalom, jasan pokazatelj toga da su ti prosvjedi bili manifestacija političkoga jugoslavenstva jest činjenica da je na tim prosvjedima bio minimalan broj hrvatskih zastava. Na to je ukazao jedan od sudionika tih prosvjeda Saša Kosanović, koji je upozorio da simbolika tih prosvjeda najviše šteti upravo prosvjednicima jer ih dodatno antagonizira od najvećega dijela hrvatskoga društva.

Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida UN-a donesena je 1948. kao odgovor na holokaust i zločine Drugoga svjetskoga rata. Parlamentarna skupština Vijeća Europe 2006. godine donijela je Rezoluciju o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima. Zastupnici su tada osudili zločine, ali su odbacili dati preporuke vladama kako to konkretno učiniti. Je li i to zapravo jedan od ograničavajućih čimbenika o problematici o kojoj razgovaramo, odnosno zar ti zločini nisu bili druga strana iste medalje – genocida?

Ovo bih pitanje preskočio jer je u slučaju komunističkih zločina teško dokazati genocid.

Na kraju se možemo zapitati: kako izići iz svih strašnih zločina 20. stoljeća, kad nisu nestali ni na početku 21. stoljeća?

Jedini način za izlazak iz spirale zločina i sustavnoga kršenja ljudskih prava jest izreći istinu. Jedino putem istine, što u konkretnom slučaju podrazumijeva punu svijest o zločinima, moguće je spriječiti da se ti strašni zločini ne ponove. Jasan primjer za to jest Domovinski rat. Organizatori, planeri i provoditelji najgorih zločina počinjenih u Domovinskom ratu bili su dio sigurnosnih služba socijalističke Jugoslavije. Upravo zbog izostanka pune svijesti o zločinima koje je komunistički režim počinio u razdoblju nakon završetka Drugoga svjetskoga rata bilo je moguće da se takvi zločini ponove u uvjetima Domovinskoga rata.

Gospodine Šumanoviću, hvala na razgovoru!

Razgovarao: Marko Curać