Razgovor s Majom Vidaković, autoricom zbirke pjesama o Vukovaru „Žuta bubamara“

Svoju četvrtu zbirku poezije „Žuta bubamara“ Maja Vidaković (Senj, 10. kolovoza 1980.) posvetila je Vukovaru u 87 pjesama, simbolično, svakom danu obrane od velikosrpskoga agresora – po jednu pjesmu. One su potresna pripovijest u stihovima, aktualna i nakon što prođe najbolniji Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje 18. studenoga. Na let „Žute bubamare“ nadovezalo se u listopadu identificiranje i pokop četvorice hrvatskih branitelja, Jean-Michela Nicoliera, Josipa Batarela, Zorislava Gašpara i Dragutina Štica. Potraga za nestalima u Domovinskom ratu tema je koja intrigira i pjesnikinju Vidaković. Ne skriva da je nadahnuće našla u knjigama branitelja Miljenka Miljkovića, Damira Plavšića, Vilima Karlovića i Tanje Belobrajdić, koja je i uredila „Žutu bubamaru“. Zbirka u izdanju Ogranka MH u Svetoj Nedelji jedna je od onih tihih, koje čuvaju uspomenu na sve ono što se u današnjoj Hrvatskoj – izvrće i marginalizira.

Kako ste, s obzirom na svih 87 pjesama iz „Žute bubamare“, doživjeli identificiranje zemnih ostataka Jean-Michela Nicoliera i ostalih hrvatskih branitelja na Ovčari? Kako Vas je svaka pojedinačna sudbina vukovarskih branitelja i civila dirala da joj posvetite pjesmu?

Znate, stavljam se u ulogu Jean-Michelove majke... Svih majki koje čekaju dan kada će dostojno pokopati svoje sinove. I kada sam čula da su identificirani posmrtni ostatci koji pripadaju Jean-Michelu, preplavile su me suze olakšanja, boli, tuge, ali i ushita što je njegova majka doživjela da dostojno pokopa svoje dijete. Koliko paradoksalno zvuči ova rečenica, ali ona je istina.

Sudbine vukovarskih branitelja i civila jedan su spektar emocija i neljudskih patnji. One moraju biti zapisane na svaki mogući način jer ljudsko je dostojanstvo nama svima zajamčeno rođenjem, a njima je to dostojanstvo bilo oduzeto na toliko puno različitih načina mučenja, iživljavanja, mrcvarenja i ubijanja.

Kako su Vaše pjesme s društvenih mreža pronašle put do ukoričenja u izdanju Ogranka MH u Svetoj Nedelji? Što nosite kao dragocjenu popudbinu s dosadašnjih predstavljanja?

Kada je riječ o „Žutoj bubamari“ - na društvenim mrežama objavljeno je vrlo malo pjesama iz te zbirke. U pravilu, kada počnem pripremati zbirku, obrišem eventualne pjesme s interneta. Čisto da se zaštitim od plagiranja. Iz zbirki duhovne poezije ni jedna nije bila na društvenim mrežama, a iz zbirke „Autoportret jedne duše“ bilo ih je najviše jer sam ih stavljala i na blog koji sam svojevremeno pisala, ali sam ih također obrisala.

S dosadašnjih predstavljanja nosim ljudsku emociju u obliku toplih zagrljaja podrške, razdraganih osmijeha i u obliku suza. Suza olakšanja, radosnica, tuge. Svaku emociju skupljam u svoju riznicu sjećanja.

Osobito Vas je potreslo, kao i svakoga dobronamjernoga hrvatskoga građanina, otkriće masovne grobnice na Petrovačkoj doli u Vukovaru, gdje su identificirani ostatci Slavka Batika i drugih, čije su sudbine bile izvjesne, ali nepoznate do lipnja 2024. godine?

Petrovačka dola zapravo je bila „okidač“ za nastajanje ove zbirke pjesama. Prva pjesma koja je „otvorila“ zbirku jest „Odlagalište otpada“, napisana u spomen na hrvatskoga branitelja Pala Horvata, dragovoljca Domovinskoga rata iz Vukovara i sve hrvatske branitelje i civile čiji su posmrtni ostatci pronađeni u toj masovnoj grobnici, na vukovarskom odlagalištu otpada Petrovačka dola, 24. lipnja 2024. godine.

Što se pokojnoga Slavka Batika tiče, njemu u spomen napisana je pjesma nakon što su identificirani i njegovi posmrtni ostatci. Pjesma se zove „Starac“ i nalazi se također u zbirci „Žuta bubamara“.

Kako se nosite s prevladavajućim, nametnutim osjećajem da je pisanje o Domovinskom ratu retrogradno, iako se dnevna politika rado i radije vraća osamdesetak godina unatrag?

Dnevna politika različitih „sekti“ uporno pod tepih zaborava gura događaje iz Domovinskoga rata usuđujući se sve one koji poštuju žrvtu branitelja i njihovih obitelji nazivati „ustašama“ istodobno veličajući partizane usprkos neviđenim zločinima u režimu jednoga od deset najvećih zločinaca na svijetu. Vrlo lako sam se opredijelila za stranu istine, slobode, herojstva i ljubavi prema Hrvatskoj. Svjesno biram stranu koja zahvaljuje i ponizno spušta glavu pred podnesenom žrtvom za moju slobodu.

Što Vas je nakon tri ranije zbirke ponijelo da četvrtu posvetite upravo Gradu Heroju?

Vjerujte mi, nikada nisam ništa svjesno planirala mjesecima ili tjednima unaprijed. Ideje za sve moje zbirke nastale su u trenutku nekog bljeska. Kao što sam pisala svjetovnu i duhovnu poeziju, tako me u trenutku već spomenuta Petrovačka dola potaknula da pišem o Gradu Heroju.

Dominirajuća medijska struja uglavnom se hrvatskoj patnji posveti o obljetnicama stradanja. Vi u svojim pjesmama podsjećate i na pokolj hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu, i na smrti hrvatskih branitelja u srbijanskim logorima, na silovane žene, na mučene trudnice na vukovarskim stratištima, na sve ono čega se dnevna politika sjeti prigodničarski, jednom ili dvaput godišnje.

Zar nije to tužno? I zar nije još tužnije da bi ti ljudi opet sve isto ponovili znajući da ih se za 30 godina nitko neće ni sjetiti ili da ih se neće ni željeti sjetiti jer, u ime tolerancije, mnoga je sjećanja „bolje zaboraviti“? U ime zakona o oprostu, u ime aboliranih zločinaca? Zar nije strahovito da silovane žene hodaju pokraj svojih silovatelja koji nikada nisu odgovarali za zločine počinjene nad tim ženama? Zar nije strašna ta šutnja i to ignoriranje žrtava? Zar ne mislite da je to još i gore od fizičkog silovanja? To marginaliziranje žrtve i njezine kalvarije? Tko uopće može ostati normalan imajući takva preživljena iskustva u današnjem društvu u kojem sve vrišti: „Šuti! Zaboravi!“ ili još gore: „Nije istina!“

Što su Vam glasovi-odjeci vukovarskih branitelja, knjige Miljenka Miljkovića, Vilima Karlovića, Damira Plavšića, Tanje Belobrajdić – usadile i utkale u stihove? Što Vam znače razgovori s vukovarskim braniteljima i kako dokumentarne priče pretačete u stihove?

Glasovi ljudi koji su preživjeli pakao dragulji su u mojim mislima. Čast koju imam zagrliti te ljude, u očima im vidjeti život usprkos paklu koji nose u sjećanjima. Jer, kako kaže stih iz jedne moje pjesme:

„Ne živim ja u prošlosti, ljudi!
Ona živi u meni!
Prenose ju stanice u mojem tkivu!“

Ne možemo izbrisati nečije sjećanje. Ta zašto i bismo?! Ti ljudi su naše živo blago. Njihovo iskustvo, njihove muke, njihovi „križni putovi“ nama su podsjetnik na zahvalnost koju im dugujemo. Oni su slika patnji samoga Boga. A mi, ako ne naučimo iz prošlosti, vrlo bi nam se lako ista ta prošlost mogla dogoditi u budućnosti. Jer narod koji ne poštuje svoju prošlost, nema ni budućnost.

Čitajući njihove zapise slagala sam u duši slike i prema tim slikama proživljavala njihova iskustva. Samo Božjom milošću zaštićena od potpunoga suobličenja njihovoj patnji jer u toj patnji nemoguće je opisati i preživjeti.

Već od prve pjesme „Istina“ pišete precizno o krvnicima koji su postali dostojanstvenici, u paradoksalnosti poratnih pojmova. I općenito o zamjeni teza, osporavanju, unesenim društvenim podjelama. Muči li Vas što dnevna politika marginalizira tijekom većine godine događaje iz Domovinskoga rata?

Muči me licemjerje. Muči me laž. Muči me iskrivljena slika kojom se pokušavaju prikazati branitelji i cijeli Domovinski rat. Smeta mi izjednačavanje žrtve i agresora, ulizivanje agresoru, smeta mi snishodljivost i tišina. Smetaju mi lica bez obraza. Smeta mi konačno i krajnje nepravedan odnos prema žrtvama i kriva slika kojom se pokušava mlade odvratiti od interesa za Domovinski rat prezentirajući ga kao nešto što je „davno prošlo“, nešto što „nije trebalo ni jednoj od zaraćenih strana“ i „da bi se trebalo okrenuti budućnosti“.I njegovim herojima.

Nemojmo zaboraviti da je genetika čudo i da isti oni ljudi koji su klali naše ljude nikako ne mogu svoju djecu odgajati da budu mirotvorci. Ja sam uvijek za oprost, ali ne i za zaborav. Oprez je uvijek nužan.

Uživjeli ste se i u glasovitu sudbinu šestogodišnje djevojčice Željke, djevojčice u plavom kaputiću, koja je i meni bila prva asocijacija, unatoč drugoj boji, na Vaš naslov „Žuta bubamara“. Što simbolizira naslov?

Naslov „Žuta bubamara“ nastao je prema priči protagonista Luke iz knjige Miljenka Miljkovića „Vukovarski deveti krug“. Luka u jednom trenutku, dok su ga agresori s ostalim zarobljenicima transportirali u vojnom kamionu, na podu, spuštene glave i s rukama na leđima – u potpuno neprirodnom položaju – vidi kako po njemu hoda žuta bubamara i u tom trenutku ta ga žuta bubamara podsjeti na njegovu suprugu Mariju i on jednostavno osjeti njezino obećanje da će jednoga dana ponovno biti zajedno. Žuta bubamara Luki je odnosno Miljenku vratila nadu i ja sam, pročitavši taj odlomak, znala da će se moja zbirka zvati upravo „Žuta bubamara“. Jer ona vraća nadu.

Jesu li Dubravko Horvatić, Vesna Parun, Antun Šoljan i drugi pjesnici koji su pisali o vukovarskoj golgoti u suvremenoj Hrvatskoj svojevrsni krivci koje će dežurni kanonizatori odmaknuti jer se ipak pisalo o rušenju Jugoslavije. Neizbježno je primijetiti da postjugoslavenski diskurs vlada „hrvatskim“ medijima.

Spremna sam dijeliti njihovu sudbinu i bila bi mi čast biti među „odmaknutima“. Više mi je stalo biti prepoznata među pravima, nego među podobnima.

Biste li voljeli da „Žuta bubamara“ dopre do širega čitateljskoga kruga, odnosno, što bi Vama kao autorici bilo dragocjeno da znaju i čuju o Vašoj poeziji?

Svaka riječ u ovoj zbirci pjesama jest ISTINA. Nema uljepšavanja, nema podilaženja. Ja pišem istinitu emociju prema istinitim događajima. Voljela bih da krikovi iz ove zbirke dopru do kraja svijeta. I da ljudi krenu čitati knjige prema kojima sam ja pisala pjesme. Da osjete bol i patnju i muku i da kažu „hvala“.

I da se nikada ne zaboravi.

Razgovarao: Tomislav Šovagović

______________

Maja Vidaković

ČEKANJE

Utroba mi vapi za sinovima
Vrelo mi meso krikovima
nutrinu para
Režu me imena djece moje
a za nas nitko i ne pita
Postojimo li uopće na nečijem popisu
dobrovoljnih davatelja života
Na oči me njihove Vuka podsjeća
čekam već desetljećima
samo po jednu kost
od sve trojice da pokopam
Nema utjehe u danima koji prolaze
Gusta se magla zaborava spustila na mene
i na moje labudove
Nema meni više zora
kojima ću dočekivati vijesti
Umorna sam od duhova u naručju
praznine propuh zebe mi tijelo
grčem nedostajanja podsjećam se da živim
Nema mojih sinova
još ih traže, tako barem kažu
Djeco moja, ljubljena
da vas po svijetu tražim ostarila sam
da čekam vijesti preumorna sam
zaspati ću večeras
još jednom u suzama
i tražiti vas sama
pod crnom zemljom, u zauvijek snovima

(U sjećanje na Mariju Došen koja je u agresiji na Vukovar izgubila 3 sina, 1 kćer i 3 unuka. U kakvom je stanju godinama do svoje smrti morala biti Marija Došen, normalan čovjek teško može i zamisliti, a za nju, osim njenih sugrađana, gotovo nitko nije čuo. Umrla je 10. kolovoza 2002. godine i jedina želja joj je bila da prije vlastite smrti dostojno pokopa svoja tri sina. Nije joj se ostvarila. Kada je umrla, pokopana je tiho kako je i živjela, u grobnicu koju je sama kupila i nakon toga, osim njenih najbližih, potpuno zaboravljena. Djelomični posmrtni ostaci njenih sinova, najstarijeg Tadije i najmlađeg, Ivana, pronađeni su u fragmetnima u masovnoj grobnici na vukovarskom odlagalištu otpada Petrovačka dola te identificirani u travnju 2025. godine. Posmrtni ostaci Marijinog trećeg sina, Martina, do danas nisu pronađeni. /„Nisu zaboravljeni – Grad Heroja“, Tanja Belobrajdić)

KALVARIJA

plutam između teških oblaka
jave i sna
između zemlje i neba
života i groba

to tijelo više nisam ja
promatram golotinju
modricama prekrivenu
s urezima noža, kao dječju bojanku

promatram kose zemljom rasute
usne krvlju prošarane
obraze suzama umivene
promatram grlo otiscima prstiju obilježeno

to tijelo na pladnju blata ponuđeno
uopće nisam ja
ne valjaju se po meni ti prljavi muškarci
krvavih očiju, u zlo ogrezli

čija je to žena? čija je to majka?
čiji su to krici dok joj tijelo mrcvare
i to im nasladu pruža
k`o demonima vatre paklene?

plutam između jučer i sutra
između uma i duha
između nevjerice i shvaćanja
da je to tijelo, silovano i izrezbareno
ipak moja osobna kalvarija…

ŽUTA BUBAMARA

po prljavom podu kamiona
koji je zaudarao na svinje
obojen sivim nebom
u okolini bez boja
što mirisala je na smrt
hodala je žuta bubamara
usred studenog, jebote!
usred zime od koje su se
smrzavale sve tjelesne tekućine
pa stvarale stalagmite (ili stalaktite?)
usred razornog tsunamija mržnje
i poraza vrhunca Božjeg stvaranja
hodala je žuta bubamara
usred studenog…
po mojim cipelama
koje nisam skidao danima
po mojim hlačama
skorenim od blata i ostalih izlučevina
po meni koji sam samo nalikovao na čovjeka
hodala je žuta bubamara
jebote!
žuta bubamara usred ubijenog grada
usred spaljenih njiva i livada
usred zemlje koja pepeo povraća
usred granatama raznesenih udova
žuta bubamara kao garancija
nadanja

(Prema knjizi „Vukovarski deveti krug” Miljenka Miljkovića – protagonist romana Luka priča o žutoj bubamari koja je hodala po njemu dok su ga s ostalim zarobljenicima transportirali u vojnom kamionu, na podu, spuštene glave i ruku na leđima, u potpuno neprirodnom položaju te kako ga je ta bubamara, zapravo, podsjetila na njegovu suprugu Mariju osjetivši njezino obećanje da će jednog dana ponovo biti zajedno.)

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.