Razgovor sa sigurnosnim stručnjakom dr. sc. Gordanom Akrapom

O geopolitičkoj i sigurnosnoj situaciji u Ukrajini u kojoj traje rat s Ruskom Federacijom razgovarali smo sa sigurnosnim stručnjakom dr. sc. Gordanom Akrapom.

Iako je većina analitičara – praveći racionalnu cost-benefit analizu - vjerovala suprotno, ipak je došlo do rata u Ukrajini. Napredovanje ruskih snaga ne ide zamišljenom brzinom jer je otpor Ukrajinaca dosta jak. Je li Kremlj imao krive obavještajne procjene o raspoloženju ljudi u krajevima koje Rusija pokušava osvojiti?

Donošenje odluka strateške važnosti, a odluka o pokretanju rata to i jest, mora se temeljiti na točnim i pravovremenim podacima dobivenim iz vjerodostojnih, relevantnih i pouzdanih izvora. Stavljajući u kontekst stvarnih odnosa, mogućnosti i sposobnosti Rusije te Ukrajine, kao i raspoloženje i poruke koje su dolazile iz međunarodne zajednice, bilo je izvjesno da Rusija pokretanjem rata može samo izgubiti. Ponovit ću ono što smo govorili od samog početka izbijanja krize:

Rusija nije razvila svoje vojne kapacitete (brojčane, napadne, psihološke, logističke, izvještajno-sigurnosne, političke, gospodarske, financijske, energetske) usmjerene prema teritoriju Ukrajine koje su mogle jamčiti uspjeh munjevitog vojnog udara, odnosno blietzkriega;

Rusija nije, u mentalnom i psihološkom smislu, pripremila svoju vojsku za napadno djelovanje prema teritoriju Ukrajine, suverene države;

Oružane snage Ukrajine nisu u stanju u kojem su bile 2014. jer su u međuvremenu postale brojnije, opremljenije, uigranije, sposobnije, mentalno i psihološki znatno sposobnije te, što je posebno važno, snažno identificirane s vlastitim nacionalnim identitetom;

Ukrajina ima snažnu i gotovo bezrezervnu međunarodnu potporu za razliku od Rusije koja je ostala gotovo sama na svjetskoj političkoj, gospodarskoj, sigurnosnoj, kulturnoj, športskoj, financijskoj i svakoj drugoj sceni.

Stoga je pokretanje agresije na Ukrajinu bio sve samo ne racionalan potez kojim se htjelo postići ostvarivanje strateških ciljeva Rusije: promjena vlasti u Ukrajini, instaliranje proruskih političara, integracija Ukrajine u ruski blok, u kojem je sada snažno Bjelorusija, te povremeno Srbija.

Pitanje pak pogrešnih procjena izvještajno-sigurnosnih službi je jasno vidljivo jer rat nije ispunio postavljene, gore navedene, ciljeve unutar očekivana 24 sata. Iako nemamo uvid u te dokumente, iz razvoja odnosa na terenu i ruskih operacija prvog dana, očito je da su procjene gotovo potpuno pogriješile ne samo u odnosu na raspoloženje stanovništva prema „osloboditeljima iz Rusije“, nego i to da će Rusi brzo doći do središta Kijeva, i uz pomoć lokalnog stanovništva te proruskih političara ispuniti postavljene ciljeve.

S obzirom na iskustvo 2014. godine, i tadašnjeg mlakog odgovora na aneksiju Krima, možemo li reći da je današnji odgovor zapadnih zemalja iznenađujuće snažan? Može li Rusija dugo vremena trpjeti sve uvedene sankcije?

Predsjednik Putin uspio je ujediniti ne samo zemlje članice EU-a, već i NATO saveza. Obje su te zajednice/savez imale znatan broj unutarnjih pitanja oko kojih je proces donošenja odluka bio zahtjevan. Sad je to potpuno drugačije. Shvatilo se da je granica između rata i mira, sukoba visokog i niskog intenziteta vrlo tanka i podložna odlukama i utjecaju osoba koje ponekad donose odluke koje nisu racionalne. Intenzitet i opseg sankcija, njihove dubinske, praktički tektonske negativne posljedice po rusko društvo i gospodarstvo, a time i po državu će biti izuzetno snažne. I to već u vrlo kratkim vremenskim rokovima. Prema prvim podacima, teško je očekivati da će Rusija, koja je ostala gotovo sama na svjetskoj političkoj i gospodarskoj sceni, moći izdržati teret ovih sankcija bez ozbiljnih društvenih (de)stabilizacijskih procesa.

Rusiji će poseban problem predstavljati mogućnost da se, nakon što rat jednom, a nadam se da će to biti skoro, obnova i izgradnja Ukrajine te plaćanje ratnih odšteta za počinjene zločine i razaranja od strane pripadnika ruskih i proruskih oružanih snaga, naplati iz iznosa koje je zapad zamrznuo. Sasvim sigurno će to biti jedno od presudnih pitanja oko kojih bi se mogla „lomiti koplja“.

Zanimljivo je da se i Turska ipak svrstala uz NATO što svjedoči o homogenizaciji saveza. Znači li to da pada u vodu ideja strateške autonomije EU-a?

Turska, kao i druge države za koje se znalo da gaje posebne odnose spram Rusiji, iako su u članstvu NATO saveza i EU, ipak su shvatile realnost situacije i priklonile se u mjeri u kojoj je to potrebno, osudi agresije na Ukrajinu. To samo ojačava poziciju posebno u kontekstu donošenja novog Strateškog kompasa EU koji treba biti temelj strateške autonomije EU koja će pak biti komplementarna sa stavovima i ciljevima NATO saveza jer i EU i NATO savez se temelje na istom sustavu vrijednosti, uvjerenja i načela.

Sankcijama je ipak primarno pogođen financijski sektor, a energetski, ako zanemarimo zaustavljanje Sjevernog toka 2, vrlo slabo. Čini se da EU i dalje ne može bez ruskih energenata?

Potrebno je jasno naglasiti da je Njemačka ona država, od svih koje su nametnule bilo koje sankcije Rusiji, koja ima i velike štete od tih sankcija. Njemačko gospodarstvo i stanovništvo će imati posljedice. Njemačka je promijenila svoj stav o tome da neće izvoziti oružje niti podržavati izvoz njemačkog oružja u ratom zahvaćena područja. Njemačka je i uputila snažnu financijsku i logističku i vojnu pomoć Ukrajini. Zato sam bio vrlo neugodno iznenađen sadržajem govora predsjednika Zelenskog u nedavnom obraćanju Bundestagu gdje je prešao granice dobrog ukusa. Predsjednik Zelenski, zajedno sa svojim savjetnicima i onima koji mu pišu govore, treba shvatiti da postoje trenutci kad se treba biti diplomat i koristiti rječnik suptilne diplomacije u procesu postizanja vlastitih ciljeva. Ne možete se (i ne smijete) obraćati različitim publikama istim rječnikom. To jednostavno ne prolazi. I na duže rokove odmaže.

EU za sad rješava pitanja vlastite opskrbe energentima. Povećanje njihovih cijena je posljedica špekulativnih djelovanja na tržištu koje bi EU trebala regulirati. S druge strane, pregovori koje će Francuska i Njemačka vjerojatno voditi s Iranom kako bi se postiglo nekoliko ciljeva (postizanje dogovora o ograničavanju iranskog nuklearnog programa u civilne svrhe, te ukidanje sankcija na izvor iranske nafte i plina u EU). U tom kontekstu treba uzeti u obzir i poziciju Izraela koji takav mogući dogovor neće blagonaklono gledati zbog straha da će Iran postati država koja će razviti nuklearno oružje.

Čini se da Narodna Republika Kina ne pruža Rusiji potporu kakvu je možda Vladimir Putin očekivao?

I Kina kao i Turska ali i neke druge države na koje je vjerojatno ruski državni vrh računao da bi mogao dobiti javnu, ali i nejavnu podršku, su shvatile što se događa i krenule u ispunjavanje vlastitih nacionalnih ciljeva i strategija. Koji sasvim sigurno vrlo često nisu u skladu s ruskim ciljevima. Rusija se suočila s političkim interesima drugih zemalja koja bi mogla biti i u opreci prema njihovim interesima. Pitanje je koliko Rusija to može podnijeti i prihvatiti.

U jeku smo informacijskog i propagandnog rata kojega nije pošteđena ni Republika Hrvatska. Kako se uopće boriti protiv lažnih informacija?

Jedino se istinom i njenom distribucijom prema javnosti, možete boriti protiv dezinformacija. Naravno, u tom procesu ima veći broj aktivnosti i sudionika (mediji, struka, udruge civilnog društva, akademski krugovi, vladin sektor…) od kojih bi svatko trebao imati bitnu ulogu. Proces prokazivanja dezinformacija kao takvih je zahtjevan, iscrpljujući posao posebno kad se radi od dezinformacijama koje imaju određene politički naglašene informacijske sadržaje u sebi. Tad je posebno potrebno imati i strpljivosti i mudrosti u procesu njihovog razotkrivanja.

U zraku visi i mogućnost nuklearnog rata. Od hladnoga rata uvijek je vrijedilo pravilo da tko krene s nuklearnim napadom prvi – gine drugi. No postoji li opasnost od korištenja taktičkog nuklearnog oružja na ograničenom prostoru?

Na žalost, postoji. Takva se mogućnost nikad ne može i ne smije isključiti. Međutim, potrebno je to ipak pojasniti. Nuklearno oružje predstavlja sredstvo kojim onaj tko ga posjeduje, pokušava odraditi mogućeg napadača od napada na sebe. Svi oni koji imaju nuklearno oružje znaju da u nuklearnom ratu neće biti pošteđenih. Činjenica, iako to sad, nakon pada besposadne letjelice u Zagrebu može izgledati čudno, iznad zemalja članica NATO saveza (a što je automatski i iznad zemalja članica EU) djeluje vrlo učinkoviti protubalistički štit (više o njemu je dostupno na ovim web stranicama). Stoga je strategija straha od uporabe nuklearnog oružja kvalitetan čimbenik u pokušaju odvraćanja od njegove uporabe jer bi napadač (u ovom slučaju Rusija) pretrpio, može se reći, potpuno uništenje u kratkom vremenu. Također države s nuklearnim naoružanjem su uvele posebne protokole kojima se jamči da nema pojedinca koji samostalno može donijeti takvu apokaliptičnu odluku.

Postoji li opasnost da se sigurnosna situacija s istoka Europe prelije i na područje tzv. Zapadnog Balkana?

Takva prijetnja uvijek postoji. Na području šest država Zapadnog Balkana postoje destabilizacijski čimbenici koji su pod većim ili manjim utjecajem ruskih i proruskih instrumenata kojima pokušavaju projicirati vlastite interese. Prepoznavanje tih instrumenata moći, „eutanazija“ njihovih destruktivnih potencijala i širenja krize na tom području je jedno od bitnih pitanja s kojima se bave izvještajne i sigurnosne institucije zemalja članica EU i NATO saveza. Također je potrebno naglasiti da postoje krugovi, posebno u BiH koji posrednim poticanjem srbijanskog radikalizma pokušavaju izdominirati na političkoj sceni BiH i Srbe i Hrvate kako bi stvorili plodno tlo za projekciju i ostvarivanje vlastitih interesa kojima praktički takvim oblikom informacijske i društvene agresije pokušavaju nametnuti sebe i svoj narativ kao jedini ispravan u BiH.

Postoji li prihvatljivo diplomatsko rješenje za sve strane? Čini se da i Zelenski pomalo naginje prema ideji ukrajinske neutralnosti…

Procjenu da bi Rusija uskoro mogla odustati od nastavka ratnih operacija temelji se, između ostalog, na tome da je u nedavnom razgovoru s predsjednikom Erdoganom, predsjednik Putin kao uvjete za završetak agresije naveo zahtjeve koji su na Zapadu već poznati. A poznati su zato jer je Zapad na njih bio spreman pristati i prije nego li je Putin, izmanipuliravši cijeli set svjetskih političara napao Ukrajinu. Naime, stalno se govorilo da Ukrajina neće ući u NATO savez, da će se njen proces približavanja EU nastaviti po prihvaćenim, vrlo zahtjevnim, procedurama, te drugih odredbi sporazuma iz Minska. Iako taj sporazum vlada u Kijevu nije provela, Zapad bi je dovoljno pritisnuo da ga ispuni čime bi bili ispunjeni svi ključni ruski zahtjevi.

Sad je pak situacija bitno drugačija. Rusija je agresor i u toj su agresiji počinili brojne zločine i protiv civilnog stanovništva. Ukrajina se obranila i stekla bolje pregovaračke pozicije. Što rat bude dulje trajao, Rusija će imati sve više financijskih, gospodarskih, ljudskih, društvenih, političkih, sigurnosnih problema. Nastavit će i dalje biti izolirana od svijeta (Sj. Koreja, Bjelorusija, Sirija, Venezuela i dijelom Srbija nisu ozbiljni partneri). Ukrajinska neutralnost, koju će jamčiti NATO savez, može i treba biti jedno od rješenja koje će biti postignuto za „zelenim stolom“. Uz ruska povlačenja sa područja koja su privremeno okupirala u ovoj agresiji.

 Razgovarao: Davor Dijanović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.