Razgovor s društvenim i ekonomskim analitičarom Zdravkom Mršićem

Nedavno je formiran AUKUS – strateški savez SAD-a, Velike Britanije i Australije. Radi li se o združenom odgovoru anglosfere protiv Kine?

AUKUS je ortaštvo triju zemalja, a da to ortaštvo bude pitanje Anglosasa bilo bi potrebno Mršićsudjelovanje u njemu i Kanade i Novog Zelanda. Zanimljivo je to, što zapadni kapital u ortaštvo nije upregnuo Japan, Indiju ni Južnu Koreju, koje su Kini prostorno bliže od Australije. U spomenutom podmorničkom ortaštvu SAD i UK su se zapravo poslužile Australijom: SAD i UK će prodati svoju novu podmorničku tehnologiju te će ujedno produbiti političku opreku Kine i Australije. Žalac ortaštva je nedvojbeno uperen u Kinu.

AUKUS ima brojne vidike. Prvo, SAD se poslije sloma dvodesetljetnih zahvata Atlantskog saveza u Afganistanu, Iraku i Siriji više ne ufaju stvarati vojne saveze poput NATO-a. Odlučile su se na stvaranje ortaštava, čime zapravo oponašaju Kinu, koja ne pravi vojne saveze, nego gospodarsko-infrastrukturna ortaštva kakvo je Inicijativa pojasa i ceste. SAD su za predsjednika Trumpa dovele u sumnju smisao postojanja NATO-a, a predsjednik Macron je s europske strane izjavio, da je „mozak NATO-a usahnuo“. SAD i u Europi postupno zamjenjuju NATO izravnim ortaštvima s istočnim europskim zemljama, koje su blizu Rusiji. (Ispada, da je Australija kao ortakinja SAD zemlja koja je najbliža Kini.)

Drugo, budući da je gospodarsko žarište svijeta nedavno s Atlantskog oceana premješteno na azijsko kopno, SAD nastoje suzbiti politički, gospodarski, vojni i kulturni razvitak Azije putem političkog i vojnog ograđivanja Kine. Tako su SAD postupale prema Sovjetskom Savezu poslije Drugoga svjetskog rata. Međutim, SSSR je tad bio samo vojna i politička velesila, a Kina je prvobitno gospodarska i kulturna sila, koja ima golemo unutarnje tržište – koje cijene i AUKUSamerički poslovni ljudi – te sustav kulturnih vrijednosti, koje su mnogim zemljama Azije i svijeta prihvatljivije od američkih i zapadnih vrijednosti.

Treće, Europa kao uistinu zemljopisna i politička cjelina nije više izdašna vojna i politička ortakinja SAD-a. Europa je sve slabiji i siromašniji potkontinent, a EU kao višenarodna državna tvorevina ne zna što bi učinila ni sa sobom. Europsku zajednicu samostalnih narodnih država povezivao je buran gospodarski napredak koji je nosio blagostanje. Međutim, otkad je američki kapital EZ pretvorio u Europsku uniju kao centraliziranu tvorevinu – koja se kasnije pretvorila u Četvrti Reich – u EU su počele na vidjelo izlaziti političke suprotnosti među europskim narodima. Budućnost Europe je postala neizvjesnom.

Nastojanje SAD da politički i vojno omeđe Kinu potaknuto je od zapadnog kapitala. Militarizam kapitala našao se u prirodnom suživotu s trajnom političkom potrebom SAD da imaju vanjskog neprijatelja. Nastojanje Amerike da omeđi Kinu sračunato je na stvaranje lažnog jedinstva u SAD, kojemu je svrha zataškavanje dubokih nevolja američke životne zajednice, koje su nastale stoljetnim vladanjem kapitala Amerikom: američka politika služila je kapitalu, a ne narodu. Radi toga je Kinu trebalo proglasiti neprijateljem broj jedan SAD. Prije dva desetljeća (od 2001. godine) terorizam je bio neprijatelj broj jedan SAD, a pod predsjednikom Trumpom to je postala Kina. Administracija predsjednika Bidena nastavlja i zaoštrava Trumpovu politiku prema Kini.

Macron je nakon sklapanja AUKUS-a najavio stvaranje vojske EU-a. Je li ona realna dok god postoji NATO?

Francuska je stvaranjem trojnog ortaštva izgubila važan ugovor za isporuku podmornica vrijedan oko 60 milijardi američkih dolara. Francuska je bila ogorčena i još je uvijek ogorčena. Povukla je svoje veleposlanike iz Washingtona Francuskai Canberre. (Nije povukla veleposlanika iz Londona, ali je London uvrijedila tvrdeći, da su Britanci „vječni oportunisti“.) U naletu srdžbe Francuzi su spremno spomenuli stvaranje europske vojske.

Mislim, da je stvaranje europske vojske umišljaj i obmana. Europska vojska nije nikad postojala, ako europskom vojskom nije bila američka vojska ili vojska NATO-a koji su upriličili Amerikanci. Nakon brexita u europskoj vojsci ne bi sudjelovala Britanija. Bi li nova europska vojska bila de facto francuska ili njemačka? Kako bi tu vojsku prihvatili, recimo, Poljaci koji igraju na američku kartu. Kako Talijani? Kako Hrvati? Treba li ta vojska Ircima za obranu te od koga i od čega? Mogu li Nijemci nakon nedavne izborne pobjede socijalnih demokrata (i zelenih) obnoviti Ostpolitik mirovnog nobelovca Willyja Brandta ili crveno-zelenu politiku Gerharda Schrödera, koji 2003. godine nije htio sudjelovati u američko-britanskoj pustolovini u Iraku? Slaba Europska unija ne može napraviti jaku vojsku, a bolje od slabe vojske bi joj došla jaka policija za suzbijanje islamističkog terorizma.

Europa je iznimno ranjiv potkontinent, jer je blizu Aziji, Levantu i Africi. Europa bi morala suzbiti svaku vrstu krijumčarenja: ljudi, narkotika i oružja. EU bi od slabe vojske bolje došlo ulaganje u tehnologiju i u opskrbu presudnim sirovinama, koje su potrebne za sređivanje klime, a kojih EU nema. (Najavljeni europski ulog od 2 milijarde €ura u opskrbu EU kovinama koje se dobivaju od „rijetke zemlje“ je kap u moru.) Europa se treba braniti prvobitno blagostanjem svojih građana.

Što nam govori način američkog povlačenja iz Afganistana? Je li došlo do sloma unipolarnog svijeta?

Sramotan način američkog povlačenja iz Afganistana pokazuje da vojska SAD nije smjela ni ući u Afganistan. Ako im je bio potreban obračun s al-Kaidom to su SAD mogle obaviti na drugi način, na način na koji su kasnije osobno uništile utemeljitelja al-Kaide, Saudijca Osamu bin Ladena. SAD nisu smjele poslati svoju vojsku u Afganistan, Afgansitanposebice poslije urednoga sovjetskog povlačenja iz Afganistana 1989. godine temeljem sporazuma SSSR-a, SAD, Afganistana i Pakistana, nakon čega se Afganistan vratio u Pokret nesvrstanih.

Međutim, SAD su prigodom ulaska u Afganistan imale druge nakane, a ne uništenje al-Kaide, koja je navodno iz gudura Afganistana upriličila iznenadnu i istovremenu otmicu četiriju velikih američkih putničkih zrakoplova pa napala njujorške tornjeve i Pentagon te pokušala napasti Bijelu kuću. Kratko nakon ulaska u Afganistan SAD su pod utjecajem neokonzervativaca – koji su bili zagospodarili Bijelom kućom predsjednika Busha sina – napale Irak ne pod izlikom rušenja „tornjeva“, nego pod lažnom izlikom iračkog posjedovanja nuklearnog i biološkog oružja. Zajednička značajka Iraka i Afganistana je to, što obje te zemlje graniče s Iranom, koji se uzima kao glavni takmac Izraela i kao najveća opasnost za Izrael. Iran je trebao biti ubr-zo na redu. Cijela američka bliskoistočna politika išla je na ruku probitcima Izraela. U simbiozi su bili militarizam kapitala i opsjednutost američke politike zaštitom Izraela.

Monopolarni ili jednostožerni svijet počeo je nestajati u postupku globalizacije poslovanja koja se oštro provodila od uspostave Svjetske trgovinske organizacije (WTO), koju je 1. siječnja 1995. utemeljio predsjednik Clinton. Kina je pristupila WTO-u 11. prosinca 2001. godine, točno tri mjeseca nakon obaranja njujorških tornjeva, koji su bili simbol globalizacije i jednostožernosti svijeta. Pristupom Kine Svjetskoj trgovinskoj organizaciji počeo je uspon Kine na Geopolitikasvjetsku gospodarsku i kulturnu pozornicu. Uspon Kine u globaliziranoj vrsti Homo sapiens zadao je smrtan udarac jednostožernom svijetu.

Povlačenje SAD iz Afganistana „na brzu ruku“ pružilo je kapitalistima i američkim političarima prigodu da shvate, da više nema jednostožernog svijeta, jer se slomio jedini dotadašnji stožer. Umjesto da uvide opće zaostajanje SAD, američki političari i njihovi poslodavatelji bacili su se svim silama na stvaranje ortaštva AUKUS, ali i drugih ortaštava u Aziji uperenih u Kinu.

Usto, SAD nastoje potkopati Kinu rasplamsavajući pitanja Tajvana (koji je odmetnuti dio Kine), Hong Konga koji je integralni dio Kine te navodnog prisilnog rada i kršenja ljudskih prava u pokrajini Šin Điang. (Po zapadnim medijima se čini, da su svi Ujguri na prisilnom radu kod vodećih zapadnih korporacija koje posluju s Kinom i u Kini, posebice u Volkswagenu.

SAD i posebno njihov državni tajnik nastoje zametanje novoga „hladnog rata“ opravdati potrebom zaštite „svjetskih“ vrijednosti koje su bile pobjednički uspostavljene poslije Drugoga svjetskog rata, od kojega je prošlo više od tri četvrtine stoljeća. Po Antonyju Blinkenu, svijet je svršetkom tog rata stupio u stanje mirovanja. Po njemu bi se iz svjetske povijesti trebale izbrisati pomirba koju su SAD pod republikanskim administracijama (Eisenhower, Nixon, Reagan) napravile i sa SSSR i s Kinom, slom komunizma u Europi i ujedinjenje Njemačke, globalizacija poslovanja i globalizacija vrste Homo sapiens, gospodarski uspon Trećeg svijeta (uključujući i Kinu) koji postaje „prvim svijetom“ te konačno političko rasulo u samim SAD. SAD su se same onesposobile za obavljanje predvodničke ulogu u svijetu. Svijet politički može urediti samo potpuna dvostrana ili bilateralna suradnja nacionalnih država.

Kako komentirate rezultate izbora u Njemačkoj?

Rezultat minulih saveznih izbora u Njemačkoj osobni je poraz kancelarke Angele Merkel i njezina dvadesetogodišnjeg vladanja strankom te šesnaestogodišnjeg vladanja Njemačkom i upravljanja Europskom unijom. NjemačkaVladavina Angele Merkel temeljila se na njezinim izbornim pobjedama koje su jamčile vladavinu njezinoj stranci, iako je nakon svake pobjede Merkel bila prisiljena napraviti koaliciju.

(Navodno, jedan je poznati hrvatski političar za jedan svoj osobni politički probitak trebao pomoć Crkve. Obratio se jednom iskusnom franjevcu. Kad je političar počeo iznositi svoju molbu franjevac ga je zaustavio i upitao: „Sinko, jesi li svoj?“)

Znajući otprije vjersko-političku baštinu obitelji Kesner u kojoj je Merkel rođena te česte obrate Angele Merkel u mladosti, teško se oteti dojmu da Merkel „nije bila svoja“. To se pokazalo u slučaju uklanjanja iz politike Helmuta Kohla i njegova sramoćenja zbog maloga izbornog novčanog dara za Demokršćansku stranku te slijedno smjenjivanje s vodstva stranke Kohlova prirodnog nasljednika Wolfganga Scheublea, zbog nečijeg uistinu sićušnog izbornog dara Stranci. Treba se prisjetiti oholog držanja Merkel prigodom smjenjivanja Silvija Berlusconija s mjesta talijanskog premijera i za grčke dužničke krize 2011. godine te za izbjegličke krize u Europi 2015. godine. (Merkel je svojom izbjegličkom politikom potaknula utemeljenje Alternative za Njemačku, koja je demokršćanima uzela glasove, koji su im nedostajali za pobjedu na izborima u rujnu ove godine.)

Hrvati su zapamtili Merkel po njezinu namjernom propustu dolaska u Zagreb 2013. godine prigodom pristupa MerkelHrvatske Europskoj uniji, kad su u Zagreb došli svi viđeniji europski političari ili po njezinu držanju prigodom kompromitirane odluke Stalnog povjerenstva za arbitražu 2017. godine u pitanju Savudrijske vale.

Nedavno je prikazan francuski film o načinu rada, a ne o sadržaju politike kancelarke Merkel. Taj film je prerano snimljen, jer nije uključio nedavni osobni izborni poraz Angele Merkel i slom politike „Četvrtog Reicha“. Čini se da je Angela Merkel kao kancelarka obavljala tuđi, a ne njemački javni posao. Merkel je sputala europski gospodarski razvitak i tehnološki napredak. Oduzela je nacionalnu suverenost članicama Unije posebice putem strogog ograničavanja nacionalnog zaduživanja u svrhu razvitka, putem uporabe €ura kao skupne monete, putem malih ulaganja u europska gospodarstva, a ne u kinesko i američko te putem usmjeravanja poslovne zarade u poslovanje velikih sjevernih gospodarstava Unije. Unija je prestala biti životnom zajednicom europskih naroda i postala suverenom državom kapitala. Mediji su hvalili Merkel zbog njezina političkog uspjeha, ali će s njezinim odlaskom iz politike odahnuti mnogi Europljani i još više mnogi Nijemci.

Veliku ulogu u novoj vlasti mogli bi imati Zeleni. Koliko je realna najavljena brza zelena transformacija ekonomija? Naravno da treba pozdraviti manja onečišćenja okoliša i čišće energije u prometu i gospodarstvu, no postavlja se pitanje je li potpuna zelena tranzicija do 2030. odnosno 2050., koju je EU najavila, uopće realna? Hoće li tu tranziciju najviše platiti najsiromašnije zemlje?

Gospodarstva Njemačke, Europske unije i cijelog svijeta zapala su 2020. godine u novu financijsku krizu i duboku gospodarsku recesiju. Sadašnja recesija je prva recesija koja nije izazvana ratom ili spekulativnom uporabom novca. Krizu su prvobitno izazvali pogoršavanje klime i dugotrajna pandemija koronavirusa. Svjetsko, europsko i njemačko gospodarstvo treba ozbiljno restrukturirati imajući u vidu neizvjesnost u zadovoljavanju potreba naše vrste, naroda, Zeleniobitelji i ljudi. Neće biti dosta samo ispraviti poremećaje u gospodarstvu, koje su izazvali njemačka i europska kapitalistička politika. Treba mijenjati svjetsku politiku.

Prije nedavnog naglog izbijanja krajnjih klimatskih pojava i prije dolaska valova pandemije koronavirusa mislilo se da će sređivanje klime, čišćenje Zemlje i oporavak života teći brzo, mirno, postupno i monotono (uz stalno poboljšavanje). Međutim, borba država za oslobađanje gospodarstava iz okova pandemije pokazala je mnogo nepoželjnih i neželjenih pojava: ozbiljnu prijetnju inflacije, nestašicu i poskupljenje energenata te seobu radnika i stručnjaka u lakše gospodarske struke iz teških struka, u kojima su radnici bili opako iskorištavani (zdravstvo, prijevoz, dijelovi poljoprivrede i prehrambene industrije, poštanska služba i druge). Sad teške struke oskudijevaju u radnicima.

Posebno je teško stanje u Ujedinjenoj Kraljevini u kojoj je došlo do ozbiljnih poremećaja u opskrbi građana. U Kini je došlo do oskudice u opskrbi električnom energijom. U cijelom su svijetu poremećene opskrbne mreže energenata, procesora i sklopova za izradbu automobila te računalne i komunikacijske opreme. „Samoživost i slobodu“ tržišta treba zamijeniti odlukama jedinačnih vlada i međusobnim dogovorima nacionalnih država.

Čini se, da će u Njemačkoj s vremenom biti uspostavljena trojna koalicija socijalnih demokrata, zelenih i liberala, jer Zeleninijedne dvije stranke – osim SPD i CDU – ne mogu sastaviti koalicijsku vladu. Liberalima je stalo do poslodavaca, socijalistima do radnika, a zelenima do prirode. Pitanje je, može li se i uz najveće žrtve i kompromis u Njemačkoj iskovati zdrava politika za dobru budućnost Njemačke i Europe? Čini se, da se upravljanje narodima i životom na Zemlji ne smije više prepuštati svojevoljnim korporacijama i slijepom tržišnom mehanizmu, iza kojih stoji privatni, a ne skupni kapital. (Nedavno je britanska vlada privremeno uklonila zakon o monopolima i dopustila naftnim divovima British Petroleumu i Shellu, da se dogovaraju oko opskrbe automobilista gorivom.)

Kratkoročno uzeto, takozvanu zelenu preobrazbu uistinu će platiti siromašne ili gospodarski nerazvijene zemlje, ali će sve konačno platiti cijela naša vrsta. Tako je i u sadašnjem suzbijanju pandemije. Najbogatije i najrazvijenije zemlje (SAD, UK, Izrael) bile su se polakomile za cjepivom, ali su još uvijek izložene silnom pritisku koronavirusa, s novim dnevnim slučajevima zaraze od oko 130.000 u SAD, oko 35.000 u UK te između 5 i 10 tisuća u Izraelu. Vrsta je globalizirana pa politika treba preuzeti brigu za život i vrstu umjesto brige za tržište, korporacije i kapital.

Sadašnji svjetski gospodarski, zdravstveni i klimatski poremećaji, koji neće ubrzo jenjati, dovode u pitanje potrebu za daljnjim „održavanjem kapitalizma na aparatima“. Političku vlast od kapitala trebaju uzeti nacionalne države, koji će strategijskim planiranjem i međusobnim dogovaranjem upravljati zadovoljavanjem potreba ljudi i života.

Kako komentirate najnovija zbivanja u Crnoj Gori i na Kosovu. Radi li „srpski svet“ ponovo na destabilizaciji regije?

Već dugo se ne opterećujem srbijanskom politikom i ne zanimam se preveć za nju. Hrvati su srpsku politiku odavno apsolvirali. Srbima je u proteklom stoljeću triput propao projekt stvaranja velike Srbije. Prvi put je velikosrpske nakane pomeo Austrijanac Adolf Hitler, drugi put Hrvat Josip Broz, a treći put Franjo Tuđman. Srbi su desetljećima optuživali Hrvate za genocid, ali su upravo oni osuđeni za taj zločin na Međunarodnom kaznenom sudištu. Srebrenica 1995. godine je za Srbe teži poraz i veća sramota od Kosova 1389. godine. Sad je stvaranje velike Srbije prepušteno Srpski svetSrpskoj pravoslavnoj crkvi, jer se srpska politika više ne može nositi s tom zadaćom. Takva zamjena uloga je priznanje poraza srpske političke misli.

Međutim, Srbi su kao narod opčinjeni, hipnotizirani zamišlju stvaranja velike Srbije u tolikoj mjeri, da nisu u stanju voditi stvarnu politiku, realpolitiku. Između 1889. i 1903. godine razboriti srpski književnik Radoje Domanović napisao je satiru Stradija, koja opisuje seobu srpskog pučanstva pod predvodnikom, za kojega se na kraju bespuća ustanovilo da je slijepac od rođenja. Srpska politika i Srpska pravoslavna crkva su zaslijepljene, a srpski narod ima stvarne životne nevolje, koje mnoge ljude – kao i u Hrvatskoj – navode na iseljavanje.

Valja se pitati to, kako srpsko pravoslavlje može napraviti veliku Srbiju, ako se u neposrednom okruženju suprotstavlja obližnjem mađarskom, hrvatskom i slovenskom katolištvu, bošnjačkom, kosovskom i sandžačkom islamu, crnogorskom i makedonskom narodu te brojnim etničkim skupinama u samoj Srbiji. (U samoupravnoj Jugoslaviji je jedno vrijeme kolala šala, po kojoj je ta država imala šest republika, pet naroda, četiri jezika, tri vjere, dva pisma i jednu partiju. Aleksandar Vučić je nedavno rekao, da je Josip Broz „imao lepilo“. Ni Srpska pravoslavna crkva ni Srbi kao narod „nemaju lepilo“.)

Srbi se nadaju, da se u mogućem, ali i sve manje izglednijem svjetskom sukobu mogu dokopati prigode da im netko daruje veliku Srbiju. Hrvatska politička misao od Ljudevita Posavskog preko Jurja Križanića, Zrinskih i Frankopana te Ante Starčevića do Josipa Broza bila je u ostvarivanju ravnoteže utjecaja vanjskih sila na hrvatskom povijesnom prostoru.

Nasuprot tomu, srpska politička misao sastoji se traženju gospodara, koji će Srbima dati sluge da oni njima gospodare. To je jalova politička misao, koja se za Srbe pokazala kobnom.

Koliko će se aktualna korona-kriza odraziti na odnose velikih sila?

Mislim da više nema „velikih sila“, jer su sve dosadašnje velesile krcate unutarnjim nevoljama, za koje ne znaju kako ddda ih politički uklone. U zemljama svih sila vlada politička zbrka, jer su svi uvriježeni političari odgajani za politiku u prohujalom vremenu i za rješavanje pitanja koja su zamijenjena novima. Političari se ne snalaze u novomu globalnom razdoblju, a ipak žele imati vlast. Dvije najjače zapadne sile (SAD, UK) nisu se uspjelo zaštitile ni od pandemije koronavirusa. U kakvom im je stanju prijevozna infrastruktura? Na kojoj im je razini komunikacijska infrastruktura? SAD su svjetska sila samo zahvaljujući nadzoru svjetskog platnog sustava koji dobiva sve više inačica i zahvaljujući položaju američkog dolara kao svjetske „pričuvne valute“. To SAD zasad omogućuje kažnjavanje naroda koji imaju političke sustave nepoćudne kapitalu, kao da kažnjavanje drugih naroda poboljšava stanje američkog naroda, koji bi surad-jom s drugim narodima postigao više nego zametanjem kavge s njima.

SAD se sa sve manje saveznika nastoje odupirati usponu naroda „Trećeg svijeta“. Međutim, nedaće koje nose pogoršavanje klime, neiskorjenjive pandemije te prije svega globalizacija poslovanja i naše vrste traže i od najmnogoljudnijih i najrazvijenijih naroda skromnost i poniznost. Zapadne zemlje trebaju ukrotiti svoje medije koji za probitke kapitala raspiruju kavgu u svijetu. Suradnja među svim državama, prvobitno bilateralna suradnja, zapovijed je dvadeset prvog stoljeća za spas naše vrste i za spas života na Zemlji.

Rzagovarao: Davor Dijanović

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Pon, 25-10-2021, 18:56:32

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.