Višnja Starešina za Glas Koncila

Kraj ove godine pratit će još jedna obljetnica važna u mladoj povijesti samostalne Hrvatske jer je 22. prosinca 1990. donesen prvi Ustav, poznatiji pod nazivom božićni Ustav. Tim je događajem Hrvatska svrstana u Starešinakrug suverenih europskih demokratskih država. O tome gdje je Hrvatska danas i koliko se vraća na svoje ustavno izvorište u razgovoru svoja promišljanja daje novinarka i publicistkinja Višnja Starešina.

U adventskom duhu rečeno: je li božićni Ustav koji je bio iščekivan donio ono što se od njega očekivalo?

U trenutku kada je donesen božićni je Ustav bio važan i nuždan korak u dvostrukoj transformaciji Hrvatske – iz komunističkoga jednopartijskoga sustava u višestranačku demokraciju te iz jugoslavenske republike Hrvatske u neovisnu i samostalnu državu. I iz teksta Ustava može se vidjeti da je donesen u složenim vremenima, kada je trebalo posebno tumačiti korijene hrvatske državnosti, objašnjavati i braniti pravo na državu, kao i temeljne demokratske postulate koji nisu bili svojstveni dotadašnjemu poretku.

Ne zaboravimo, u trenutku donošenja Ustava Hrvatska je na svom teritoriju imala Jugoslavensku narodnu armiju kao posljednju utvrdu komunizma u tadašnjoj Jugoslaviji, koja je nekoliko godina ranije s promjenom ustroja vojnih oblasti i unutarnjim kadrovskim rješenjima bila oblikovana i pripremana da u slučaju raspada preuzme ulogu očuvanja UstavJugoslavije kao proširene Srbije. I u trenutku kada je Sabor izglasavao novi Ustav vrh JNA je na stolu imao spremnu i vrlo realnu opciju državnoga udara, uhićenja demokratski izabranoga državnoga vodstva na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom i uvođenja nekoga oblika vojne uprave. Na terenu je Hrvatska u tom trenutku već imala otvorenu srpsku pobunu, upravljanu iz Beograda, pod političkim vodstvom Slobodana Miloševića, koja je bila integralni dio velikosrpskoga projekta i njegova ključnoga cilja – ostvarenja zapadnih granica Srbije na liniji Karlobag – Karlovac – Virovitica. I ta je (veliko)srpska pobuna bila u vrlo bliskoj suradnji s JNA, s njezinim vojnim vrhom.

Tek kada uzmemo u obzir te okolnosti, vidimo koliko je donošenje božićnoga Ustava bilo politički hrabar i pažljivo izbalansiran čin, kako po odabiru vremena tako i po sadržaju Ustava. Hrvatsko državno vodstvo stalno se moralo kretati po političkom rubu državnoga udara, od prvih demokratskih višestranačkih izbora 1990. sve do početka otvorenoga napada JNA na Hrvatsku 1991. godine. To je tražilo stalno taktiziranje: ostaviti otvoren komunikacijski kanal prema JNA i smanjiti joj manevarski prostor za djelovanje, ne upadati u zamku provokacija aktivne i izvana upravljane srpske pobune protiv hrvatske države, a istodobno stvoriti čvrste temelje za hrvatski izlazak iz Jugoslavije i potpunu državnu samostalnost. Božićni Ustav to je omogućio. A još je važnije što je iza njega stajala osmišljena i odlučna državna politika na čelu s predsjednikom Tuđmanom koji je znao što hoće i kako se to može postići.

A što se dogodilo trideset godina poslije?

Hrvatska se i mentalno i sadržajno vratila na jednostranački model upravljanja, samo što se on provodi kroz više stranaka, ali bez stvarne demokracije. Političkim izborima efektivno upravljaju stare projugoslavenske strukture prilagođene novomu vremenu. Nikomu nije zabranjeno politički se aktivirati, ali pristup političkoj areni efektivno je vrlo kontroliran i svaki politički »uljez« mora se ili prilagoditi ili će biti izbačen iz arene. Hrvatska se de facto vratila na hrvatsko-srpski model upravljanja državom. No to nije krivnja Ustava. Ustav sam po sebi ne proizvodi kvalitetu u politici.

Kako se u međunarodnom kontekstu gledalo na tu afirmaciju samostalnosti i slobode Hrvatske?

U to vrijeme u međunarodnoj politici i u međunarodnoj javnosti Hrvatska gotovo nije postojala. Jugoslavija je imala vrlo ozbiljnu državnu propagandu i uspjela je na Zapadu, od kojega je Hrvatska očekivala pomoć i razumijevanje, izgraditi sliku uzorne države s drukčijim, znatno mekšim komunizmom od sovjetskoga, u kojoj narodi i narodnosti plešu kola i jedu ćevapčiće. Zapadna je javnost poznavala »jugoslavensku obalu« i »jugoslavenski Dubrovnik«. I ako je trebalo Pritznjaebirati između te idilične Jugoslavije i neke nepoznate Hrvatske, i zapadna politika i zapadna javnost bile su – za Jugoslaviju. Sve dok nisu vidjeli kako jugoslavenski tenkovi gaze i ruše hrvatske gradove.

Zapravo, uz jugoslavensku velikosrpsku, a kasnije jugoslavensku komunističku propagandu, još od 1918. godine zapadna javnost nije imala ni načina doznati informacije o hrvatskoj državnosti, o hrvatskoj povijesti. Nije bilo ni jedne relevantne knjige o hrvatskoj povijesti na engleskom, francuskom ili njemačkom jeziku. Nisu imali gdje pročitati o temeljima velikosrpske politike i njezinim ciljevima.

No što imamo danas, trideset godina poslije? I dalje ne postoji ni jedna relevantna knjiga moderne hrvatske povijesti, koja bi ponudila na vjerodostojan i razumljiv način uvid u procese razvoja i dozrijevanja ideje hrvatske državnosti, procese stvaranja i ostvarenja države. Nema je ni na hrvatskom jeziku. A kamoli na engleskom jeziku, bez čega kao i da ne postoji. Jednostavno, hrvatski sustav u trideset godina nije našao potrebnim i shodnim potaknuti i napisati suvislu povijest države, koja je bila toliko osporavana, koja je toliko skupo platila svoju slobodu i državnost. Koliko znam, povijest moderne Hrvatske od 1848. do novijih vremena trenutačno piše dr. Robin Harris koji je prije toga napisao prvu relevantnu povijest Dubrovnika, kao i biografiju kardinala Alojzija Stepinca, koje mogu biti zanimljive i razumljive suvremenomu zapadnomu, a i domaćemu čitatelju.

No tu je riječ o djelovanju pojedinca ili pojedinaca na rasvjetljavanju i primjerenoj prezentaciji važnih dijelova hrvatske povijesti. Oni to čine na vlastitu inicijativu, koju sustav u najboljem slučaju ignorira, a u onom gorem slučaju i otvoreno opstruira. To je danas hrvatska stvarnost.

Je li era onih koji su početkom devedesetih bili suzdržani ili, blaže rečeno, nisu bili oduševljeni demokratskim promjena završila ili je njihova prisutnost još snažna?

Ako je suditi prema personalnom sastavu političke elite koja upravlja Hrvatskom, njihova era u punom je procvatu ili Crnotek dolazi. No šalu na stranu, ne možemo kvalitetu upravljanja državom mjeriti samo time tko je bio ili nije bio oduševljen njezinim stvaranjem prije trideset godina. Istina, oduševljenje i spremnost na žrtvu za stvaranje i obranu države ugrađeni su u temelje hrvatske države. Bez toga narodnoga oduševljenja, koje bi neki danas svisoka nazvali populizmom i radikalizacijom, bez te spremnosti na žrtvu, hrvatske države ne bi bilo. No oduševljenje nije dovoljno da bi se na ruševinama jednopartijske socijalističke federalne republike izgradila suvremena demokratska država, slobodnih ljudi i slobodnoga poduzetništva. Izgradnja takve države traži unutarnju društvenu integraciju, rekli bi danas uključivost. Takvu politiku integracije, odnosno uključivanja, provodio je predsjednik Tuđman već u ratnim vremenima. Pitanje »gdje si bio ’91.« nije ono što bi trebalo kvalificirati ili diskvalificirati nekoga za upravljanje državom. Ali nije normalno da su iz upravljanja današnjom Hrvatskom gotovo isključeni svi koji su je s oduševljenjem dočekali i stvarali, kao i njihovi potomci, a osobito je sustavno isključivano hrvatsko iseljeništvo koje je dalo izniman doprinos stvaranju i obrani države. I nije normalno da sve upravljačke funkcije danas preuzimaju nasljednici tzv. crvene buržoazije, koji onda stvaraju svoje prigodne »poštene Hrvate«, poslušne i bez ikakve političke težine. To nije u duhu božićnoga Ustava. To je korak natrag, prema ustavu i ustroju Socijalističke Republike Hrvatske.

Koliko je njegova popularnost i »vjera« u Ustav – koja je u prosincu 1990. zbog proglašenja neovisnosti i preobrazbe u demokraciju bila i više nego očita – splasnula proteklih godina? Imaju li za to odgovornost političke elite jer je prevladavajući dojam da se koriste Ustavom u funkciji interesa i ciljeva?

Emocionalni naboj kakav je u nas postojao početkom devedesetih dakako ne može trajati godinama, a osobito ne trideset godina. No pitanje je zašto se taj naboj nije pretvorio u racionalan i osmišljen razvoj države, u razvoj demokracije. Po mom sudu ključni se zaokret dogodio sredinom devedesetih kada su stare komunističke elite jednostavno iskoristile svoja stara znanja i vještine upravljanja i postupno iz njega počele sustavno istiskivati sve koji su došli s mnogo oduševljenja i malo upravljačke prakse. A uz to neiskustvo u upravljanju, često su željeli na brzinu ispuniti svoje materijalne želje i snove, ubrati svoj politički profit. Taj povratak na staro dogodio se pod geslom: prepustimo upravljanje profesionalcima. I »profesionalci«, eto, upravljaju i vladaju do danas, u vrlo zatvorenom sustavu u kojem se gotovo dvije trećine BDP-a ostvaruje u poslovima s državom ili njezinim poduzećima, što nužno generira korupciju i klijentelizam, u kojem se i Ustav i zakoni prilagođavaju potrebama upravljača.

S jedne se strane Ustav spominje u službi demokratizacije i pozivanja na ljudska prava, no nekad je u funkciji olakšavanja pregovora i ubrzavanja pristupa Hrvatske u članstvo Europske unije. Koliko je Ustav, a općenito i određivanje smjera razvoja Hrvatske, ostao instrument »političkih elita«, a iz njega je izuzet narod?

Hrvatski je Ustav nastao u specifičnim okolnostima, kao međukorak u procesu stvaranja države. Zato su njegove promjene bile nužne u različitim fazama dovršavanja države i njezine europske i transatlantske integracije, koje su, podsjetila bih, od početka bile važan programski cilj prvoga hrvatskoga predsjednika dr. Tuđmana i njegova HDZ-a. Podsjećam na to jer su mnogi deklarirani »europejci« s ljevice nastojali više ili manje otvoreno zaustaviti zapadnu integraciju Hrvatske i zadržati je u geopolitičkom okviru nekadašnje Jugoslavije, odnosno tzv. zapadnoga Balkana. ReferendumDrugo je pitanje jesu li te promjene Ustava izvršene na najkvalitetniji način, u najboljoj vjeri. No nisam sklona pridavati presudnu važnost za stanje jedne države njezinu ustavu, a osobito tomu koliko u njemu ima naroda. Hrvatski problem nije njezin Ustav. Problem su zatvoreni politički i gospodarski sustav i njihov sadržaj.

Može li se u tom kontekstu na razini čuda gledati ustavna promjena definicije braka koju su građani inicirali i što je to do sada jedini izravni intervent naroda u tekst ustava?

Građanski referendum o ustavnom definiranju braka kao zajednice muškarca i žene vidim prije svega kao vrlo dobro organiziranu i vrlo dobro vođenu građansku inicijativu, koja je izabrala pravi trenutak, prave saveznike, pravi način i pravi sadržaj za mobilizaciju ljudi oko svjetonazorskoga pitanja koje im je važno. Ujedno je to bio prosvjed protiv globalističke agende kako na svjetskoj tako i na domaćoj razini, ali i izraz političkoga prosvjeda protiv vlade Zorana Milanovića i njezina načina upravljanja državom. Zbog svega toga referendum je uspio i zato je postigao ne samo učinak promjene Ustava, nego i učinak narodnoga buđenja, nečega što nije viđeno još od ranih devedesetih. Takva mobilizacija imala je potencijal postati pokretač promjene ovoga zatvorenoga političkoga sustava. No »profesionalci« su prepoznali opasnost i neutralizirali je: onemogućavanjem novih referenduma, kreativnim brojenjem glasova i novim zakonskim ograničenjima, kao i banalizacijom referenduma pokretanjem raznih »fake-referenduma«.

U načelu, ne mislim da su narodni referendumi način na koji bi trebalo mijenjati Ustav ili zakone. Oni mogu imati efekt precizno ciljanoga narodnoga krika protiv deformacija političkoga sustava, i to samo ako uspiju oko svoje teme stvoriti širi društveni pokret, mobilizirati ljude. Ako se ponavljaju prečesto, ako traže izjašnjavanje o svačemu i ničemu, postaju samo marginalni politički folklor. Baš kao što »profesionalci« žele.

Ako je božićni Ustav bio »Božić Hrvatske«, njezino »rođenje« u samostalnosti, gdje vidite »Uskrs Hrvatske«? Jesmo li ga već doživjeli ili se tomu tek treba nadati?

Od Božića do Uskrsa dug je put. Zapravo je teško vidjeti Uskrs iz sadašnje hrvatske perspektive. Jer i politički i medijski i gospodarski prostor izgledaju potpuno zatvoreni, nadzirani i upravljani od klijentelističke mreže. Promjene iznutra nisu izgledne. No vjerujem u mlade ljude koji nisu dio toga bolesnoga klijentelističkoga sustava, ljude iz hrHrvatske i iz iseljeništva, koji svojom sposobnošću i radom postižu uspjehe na svjetskom tržištu, koji imaju uspješne menadžerske, poduzetničke, znanstvene karijere na svjetskoj razini. Vjerujem da budućnost pripada njima i da će oni naći načina da postupno preuzmu i upravljanje državom koja ih blokira u razvoju. Hrvatska se opet može mobilizirati. Uostalom pogledajte mobilizaciju oko hrvatske nogometne reprezentacije. Ali to više nije moguće na staroj priči, na onoj iz 1990., 1991. ili 1995. Za to nije potreban neki novi »Tuđman«, nego neki novi politički »Rimac«.

Je li aktualno slabo pozivanje na Ustav znak deficita državnosti u Hrvatskoj? Što za nas Ustav znači danas?

Što danas u Hrvatskoj znači Ustav najbolje se vidi iz načina na koji je popunjavan posljednji sudački sastav Ustavnoga suda: otvorenom političkom trgovinom HDZ-a i SDP-a, nametanjem političkih zasluga kao ključnoga kriterija, duboko prezirući sudačke kompetencije i integritet kandidata.

Kad je riječ o Ustavnom sudu, često se sjetim svoga staroga intervjua s profesorom Alainom Pelletom koji je radio kao tajnik tzv. Badinterove komisije, dakle komisije sastavljene od ustavnih sudaca država Europske zajednice, MIterrandEuropske unije koja je ujesen 1991. dobila zadaću dati svoje pravno mišljenje o raspadu Jugoslavije i pravu Hrvatske na vlastitu državnost slijedom toga raspada. Osnovni ton raspravi davali su tadašnji predsjednik francuskoga ustavnoga suda Robert Badinter i predsjednik njemačkoga ustavnoga suda Roman Herzog. Političke pozicije njihovih država bile su suprotstavljene: Njemačka je pod vodstvom kancelara Kohla odlučno branila pravo Hrvatske na neovisnost, a Francuska se pod vodstvom predsjednika Mitterranda tomu oštro protivila. Uz to, Badinter je bio osobni prijatelj predsjednika Mitterranda. Kao što je poznato, Komisija se priklonila njemačkomu političkomu stajalištu i zaključila da se Jugoslavija raspala i da Hrvatska ima pravo ostvariti državnost u svojim avnojevskim granicama, uz uvjet ispunjenja demokratskih kriterija. A ja sam pitala prof. Pelleta je li bilo kakvih političkih pritisaka na Komisiju. Na to je on odgovorio da ne razumije pitanje. Pa sam ja ponovila pitanje aludirajući na bliskost Badintera i Mitterranda. Na to je on gotovo podviknuo: »Pa, gospođo, zar vi zaista mislite da bi se netko usudio jednomu gospodinu Badinteru ili gospodinu Herzogu reći kakvo bi pravo mišljenje trebali donijeti?« Na što sam ja ušutjela i prešla na drugo pitanje. A vi pokušajte zamisliti da se slična pravna dvojba nađe pred hrvatskim Ustavnim sudom? Bi li se netko usudio zvati?

Položaj ustavnih sudaca, kao što ste spomenuli, promatra se kroz vizuru bivših političara. Koja je njihova snaga? Dojam je da se češće u svojim odlukama izuzimaju nego što zauzimaju stajalište.

Izborom ustavnih sudaca dvije najveće političke stranke međusobnom su političkom trgovinom sustavno degradirale Ustavni sud, ponizivši ga kao instituciju, pokazujući da su oni glavni. Time su odredile percepciju Ustavnoga suda kao stranačke ekspoziture. Ta poruka apsolutne političke dominacije nad Ustavnim sudom zasjenila je kvalitete pojedinih sudaca, njihovih presuda ili izdvojenih mišljenja.

Ivan Tašev
Glas Koncila

Uto, 3-08-2021, 18:03:07

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.