Razgovor s političkim i društvenim analitičarom Zdravkom Mršićem

Kako komentirate rivalstvo SAD-a i Kine? Hoće li se u (post)korona svijetu to rivalstvo dodatno intenzivirati?

Da pravo odgovorim, prvo ću reći kakvima vidim SAD i Kinu. Sjedinjene Američke Države su zemlja useljenika, koji se nisu povezali u narod, uza svu samohvalu o američkom „loncu za teljenje“. Amerikanci nisu slitina. Podijeljeni su na barem sto načina. Usto, SAD su napravili slobodni zidari kao zemlju „liberalne demokracije“, što znači da u SAD vlada sloboda za kapital, a ljudima ostaje sloboda koju pruža siromaštvo. (Od konca rujna – ako savezna vlada ne napravi ozbiljan financijski zahvat – u SAD počinje široko izbacivanje obitelji iz unajmljenih obiteljskih stanova, zbog toga, što ljudi koji su ostali bez posla imaju zaostatke u plaćanju najamnine.)

U SAD važni su probitci pojedinaca, koji se sami brinu za sebe, a ne dobrobit životne zajednice. Ondje samoživost vrijedi daleko više od skupne, nacionalne solidarnosti. U SAD takozvane digitalne mreže omogućuju ljudima više razbibrige. Ondje se novo bogatstvo stvara u financijskim ustanovama, u mrežama za razbibrigu, u medijima te u filmu, estradi i izlišnim uslugama, a ne u proizvodnji dobara kojima se zadovoljavaju životne potrebe. Američka prometna i životna infrastruktura su zapostavljene i zastarjele. Svjetski kapital koji se nakupio u SAD zapostavio je i američku državu, koja je pokazala pravu nemoć u suzbijanju pandemije koronavirusa. Kapital je zanemario i tehnološko izumiteljstvo.

U drevnoj Kini car ujedinitelj Čin Ši Huangdi (259.-221.-210.) napravio je narod Han, koji je sad star 23 stoljeća. Car je počeo postavljati široku cestovnu i riječnu prometnu infrastrukturu, ujednačio je mjere i umjesto sedam slikovnih pisama uveo jedno. Uveo je školovanje državnih dužnosnika. Kina je s vremenom postala državom za uzor. Kina je imala znanje, znanost, učenost i tehnologiju. Svo zemljište bilo je carsko, a obitelji su na obradu dobivale toliko zemlje koliko su je mogle same obraditi. Zato u Kini nije bilo ni kmetovani robova, koji bi radili za obitelji koje imaju suvišak zemlje, a svo zemljište je bilo obrađeno. Seljaci su plaćali mali porez na slobodno prodavane proizvode, a trgovci se nisu mogli obogatiti. Zašto bi ti koji posreduju bili bogatiji od tih koji rade i „hrane zemlju i narod“?

Poslije Stoljeća poniženja (1840.-1949.) kineski narod je iz ruku tuđinaca uzeo svoju državu. Poslije Mao Zedongova iskušavanja komunizma (1949.-1979.) Kineska komunistička stranka (KSK) provela je široke reforme u gospodarskom, ali ne i u političkom sustavu, kao što se na nesreću dogodilo u Sovjetskom Savezu. Kina je dopustila stvaranje privatnih korporacija, koje su sredstvo zauzimanja svjetskog tržišta za cijelo kinesko gospodarstvo i za kineski narod. Pritom su kineske korporacije u svijetu poslovale po pravilima koje su putem WTO uspostavile upravo SAD. Kineska država ostala je netaknuta i jaka, što se pokazalo u suzbijanju pandemije koronavirusa.

Sad bih rekao nešto o utakmici. Ja vam ne vidim utakmicu između Kine i SAD. Kina se smišljeno i sustavno razvija u skladu sa svojim životnim potrebama, ne koristeći u prodoru na tuđa i nesuđena američka tržišta političke načine i sredstva, nego gospodarska ulaganja te postavljanje prometne i komunikacijske infrastrukture. Međutim, američka savezna administracija uvidjela je ukupno zaostajanje SAD i brzi napredak Kine, koja će do konca novog desetljeća, a možda i prije postati prvom gospodarskom silom svijeta. SAD su se prihvatile političkih sredstava, kako bi zakočile gospodarski razvitak i rast političkog utjecaja Kine, omeđujući Kinu politički, gospodarski, vojno i putem nametanja pitanja ljudskih prava. Amerikancima se čini da ih ugrožava sve što se u svijetu događa, iako osim štete na Tornjevima prije devetnaest godina drugih ratnih šteta u svojoj zemlji nisu imali. SAD su pravile ratne štete drugima, da ne spominjem kaznene gospodarske i političke mjere. Ne vidim utakmicu između SAD i Kine. Amerikanci će izgubiti privid ugroze kad se prime pravog nacionalnog posla, koji je dugo bio neobavljan. Neka razbibrigu zamijene radom i neka nastojanje za obnovu svjetske hegemonije zamijene suradnjom „države i države“. Zašto SAD nemaju mrežu 5G s umjetnom inteligencijom? Hegemonija nad globaliziranom vrstom je čist umišljaj.

Dobro ste glede pitanja pandemije stavili u zagrade proklitiku „post“. Tko može predvidjeti hoće li pandemija ikad prestati i ako prestane koliko će još trajati. Mislim, da će se vrsta Homo sapiens morati zauvijek naviknuti na suživot s virusima. Dosadašnje svjetsko iskustvo s pandemijom otkrilo je koliko je kapital oslabio nacionalne države, uključujući Hrvatsku, SAD i Izrael, koji je inače nakrcan izabranim ljudima. U Hrvatskoj više nitko živ ne drži do vlasti.

Pandemija koronavirusa je poslije pogoršavanje klime i slabljenja životnog sustava na Zemlji dodatno zaoštrila pitanje političkog sustava. Zapad ima kapitalizam, a neke zemlje kao Kina imaju politizam, u kojemu promicanje skupnih dobrobiti ili politika obuimaju gospodarstvo, zaštitu i sustav uvjerenja. Naša vrsta će prilagodbu novim okolnostima morati izvoditi i promjenom političkog sustava. Kapital se teško nosi s virusima.

Kako će se po Vama u tome sukobu postaviti Rusija?

Ako se mora govoriti o utakmici, možda se može govoriti o utakmici političkih sustava. Kapitalizam nije uspio osvojiti svijet, jer su mnogi stari narodi (u Japanu, Kini, Vijetnamu, Rusiji, Iranu, Turskoj) uspjeli sačuvati politizam. Američki državni tajnik Mike Pompeo, koji je okorjeli kršćanski cionist, zadnje vrijeme ne napada Kinu kao državu, nego Komunističku stranku Kine. On ide tako daleko, da izričito i drsko kaže, da nema ništa protiv rasta Kine, ako će taj rast biti u liberalnoj demokraciji i po američkim pravilima. Američka politika je potpuno zaokupljena kapitalističkom ideologijom. Kao da ne uviđa, da je naša vrsta uistinu globalizirana i da se počinje držati kao vrsta života. Vrstu je teško komadati.

SAD nastoje osim Kine ograditi i Rusiju, zakočiti njezin rast i tehnološki napredak, razoriti njezin politički sustav i po mogućnosti prostorno rastaviti zemlju. Međutim, Rusija ima zamjernu tehnologiju u područjima obrane i svemirskih istraživanja, svemirskih i zemaljskih komunikacija, ima znanost i istraživanja, razvijenu informatičku industriju, tražene sirovine te presudne nove materijale i plemenite kovine. Rusiju se napada utrkom u naoružavanju, sankcijama nametnutim zbog pripajanja Krima matici zemlji, sankcijama vezanim uz Sjeverni tok 2 i nesmiljenom klevetama, glede uporabe Novičoka, kao da Ruska Federacija nema djelotvornijih otrovnih sredstava od Novičoka. Prema zapadnim medijima Rusija je jedina zemlja, koja osim Kine i Irana ima provalnike u tuđe informacijske mreže.

Rusija ne smije i nema potrebu birati između Kine i Amerike, kao što to čine mnoge zemlje, koje nemaju samopouzdanje i mnogi narodi koji nemaju ponos. Rusija već ima strategijsko ortaštvo s Kinom. Rusija mora prvobitno zaštititi svoj politički sustav, koji joj jamči napredak u politici, gospodarstvu, obrani i u sustavu ljudskih vrijednosti. Zar za Rusiju nije bio poučan pokus s liberalnom demokracijom Borisa Jeljcina? Zemljopisno golema Rusija s razmjerno malo pučanstva ne smije mijenjati svoj politički sustav, koji Rusiju stoljećima čuva za ruski narod, koji uistinu postoji. Stoga Rusija ne smije stati na američku stranu.

Možemo li govoriti o prijenosu moći prema istoku, prema azijsko-pacifičkoj regiji?

Može se govoriti o premještanju političkog, gospodarskog, vojnog i kulturnog utjecaja sa zapada na istok, ali bih radije uporabio riječ „kontinent“. Ljudi žive na kontinentima. Željeznica je vratila ulogu kopnu, kako je još 1904. godine dobro uočio engleski geograf, geostrateg, parlamentarac i profesor u Oxfordu Halford Mackinder (1861.-1947.) u knjizi Zemljopisni stožer povijesti. Putem željeznice kopno je uzelo moru dotadašnju prednost i zadržalo je i poslije uporabe zrakoplova i kontejnera na brodovima. Sve tvornice, sva skladišta i većina opskrbnih mreža su na kopnu. Usporedba podataka o trima najrazvijenijim kontinentima potvrđuje smisao vašeg pitanja. Azija (s dijelom Rusije) ima 44 milijuna km2 prostora i 4.6 milijardi stanovnika. Europa bez Rusije ima samo 4 milijuna km2 prostora, a Europska unija 450 milijuna stanovnika. Sjeverna Amerika ima zemljopisni prostor od 25 milijuna km2 i ukupno 580 milijuna stanovnika. (Kanada, Meksiko i američki atlantski otoci ne mogu mnogo pridonijeti razvitku i nakupljanju tehnologije, koja je postala bitnim čimbenikom razvitka gospodarstava i bogatstva naroda.)

Svijet je već dobro globaliziran. Došlo je do demokratizacije tehnologije. Amerika više nije jedini rasadnik tehnologije. Kina, Indija, Japan, Južna Koreja, Izrael i Tajvan imaju svoje silicijske doline. U suvremenom svijetu sve više vrijede znanje, nastojanje i rad ljudi. Na razvitku informacijskog ekosustava Huaweija sad radi 1.8 milijuna mladih školovanih ljudi. U području STEM-a u Kini ima 4 milijuna prijediplomskih studenata, a u SAD je prošle školske godine bilo samo 440 tisuća, od kojih su mnogi bili kineski državljani. Stoga nije neobično to, što Azija ponovo postaje središte svijeta. Godine 1840. Kina i Indija imale su skupa 48% svjetske industrijske proizvodnje, a SAD samo 2%. Godine 1950. SAD imale su 50% svjetske industrijske proizvodnje, a Kina i Indija skupa samo 8%. Kina je već najveća industrijska i najveća trgovinska sila svijeta, iako još nije najveća gospodarska sila. Stoga se SAD osjećaju ugroženima, posebice od Kine koja ima primjereniji politički sustav od Indije. Indija ima suficit demokracije i teško joj ide gospodarska mobilizacija.

Snaga drevne Kine dolazila je u velikoj mjeri od njezine prometne i životne infrastrukture. Sad Kina u suradnji s ostalim zemljama Azije postavlja prometnu i komunikacijsku kopnenu i pomorsku infrastrukturu za cijeli azijski kontinent, koja će doprijeti i do Europe i Afrike. To će dodatno učiniti Aziju kontinentom bez premca. SAD će dvama oceanima ostati odvojene od ostatka svijeta.

Kako komentirate trenutna geopolitička preslagivanja na Balkanu uz snažno američko sudjelovanje?

Nakon svršetka Hladnog rata utjecaj SAD se u otvorenom svijetu bio naglo povećao. Što se našeg dijela svijeta tiče taj je utjecaj bio na vrhuncu sredinom devedesetih godina u vrijeme zahvata „Oluja“ i pregovora u Daytonu. Tad je međunarodno sudište u den Haagu radilo punom parom. Međutim, dok se globalizacija odvijala, dok je japansko gospodarstvo bilo u stagnaciji i dok se američka industrija premještala u Kinu gospodarski i politički utjecaj Kine u svijetu je rastao. Primjerice, Srbija je bila uspostavila prisne političke i gospodarske odnose s Kinom, zbog čega je i bila okrutno bombardirana i raketirana. Tad je bilo napadnuto i kinesko veleposlanstvo u Beogradu. Poslije napada na Tornjeve američka vojska poduzela je pohode na Afganistan i Irak, kojima nije ništa postigla za SAD, ali je američki politički utjecaj znatno oslabio. SAD su te ratove i izgubile. Administracija predsjednika Obame dodatno je obavještajno potkopala polovicu Sredozemlja, dio Bliskog Istoka i Ukrajinu, ali je postigla dogovor s Iranom u kojemu su veliki utjecaj dobile EU, Rusija i Kina. Europska unija nadzirala je putem prijepristupnog postupka Jugoistočnu Europu i imala određeni utjecaj u Turskoj. Kina je u Europi imala jak utjecaj u Bjelorusiji i još u Podunavlju putem projekata 1 + 11 ili koliko god.

Predsjednik Trump preuzeo je vođenje američke administracije kad je politički utjecaj Amerike bio na najnižoj razini od Drugoga svjetskog rata. On je povukao SAD iz svih sklopljenih ili ugovaranih multilateralnih sporazuma (NAFTA, TTP, TTIP, Pariški protokol o klimi, UNESCO, WHO, Sporazum o Iranu i druge sporazume). Upustio se u razbijanje Europske unije putem Brexita. Razbijanje multilateralnih ugovora imalo je za svrhu usitnjavanje svijeta. Predsjednik Trump je nastojao loviti sitnu ribu, dok je predsjednik Obama bio nastojao nadzirati krupne ribe iz njihovih utroba. Predsjednik Trump se nakon toga upustio u povratak američkog utjecaja u svijetu. Na političkom jelovniku američkog predsjednika našla su se nebrojena područja svijeta: Europska unija (Britanija, Poljska i tri male baltičke zemlje), Europa (Bjelorusija, Norveška, Grenland), Jugoistočna Azija (Tajvan, Hong Kong, Južnokinesko more), Latinska Amerika (Brazil, Kuba, Venezuela, Bolivija), Sjeverno-istočna Afrika (Sudan, Egipat, Etiopija), Afganistan i Indija te druga područja svijeta. Tako je na red došao i Balkan.

Zanimljivo je, to što je administracija predsjednika Trumpa odbacila Veliku Britaniju kao ortakinju za svjetsku političku i vojnu ophodnju. Atlantskom poveljom iz kolovoza 1941. godine SAD i Velika Britanija potvrdile su i pojačale svoju posebnu svezu, koja je bila napravljena 1782. godine Sporazumom iz Passyja, potpisanom Francuzima iza leđa godinu dana prije potpisa Versajskog sporazuma 1783. godine. Sporazumom iz Passyja Britanija je prepustila SAD sav prostor između današnje Kanade i današnjeg Meksika, a SAD priznale su Britaniji pravo na Kanadu, koja je dotad bila francuska. Nakon 238 godina američkog ortaštva s Britanijom povjerljivi ortak SAD postao je Izrael. Uz pomoć Britanije SAD danas ne mogu postići ništa više, nego što one mogu postići same. Izrael ne drži i ne smije mnogo držati do ljudskih prava, a Britanija si brigom za tuđa ljudska prava sama zatvara vrata mnogih zemalja. Izrael je čuvar Holokausta. Izrael ima dobro oružje i naprednu tehnologiju u mnogim gospodarskim područjima.

SAD se nastoje vratiti na Balkan u kojemu su dosad veći utjecaj imale EU, Kina, Rusija i Turska. Put povratka na Balkan SAD vide u pomirbi sa Srbijom, koja oduvijek bolesno nastoji imati veliku državu na tuđem nacionalnom i životnom prostoru. Objektivno govoreći, osim što Srbiji mogu na dugu štapu ponuditi Veliku Srbiju određene veličine, SAD ostalim zemljama uključujući i Hrvatsku nemaju što ponuditi. Sve balkanske zemlje gube pučanstvo pa im trebaju suvremena tehnologija i nova industrija za oporavak klime, a ne oružje i ukapljeni plin, kojega u Europi ima napretek.

Do čega bi po Vama mogli dovesti događaji u Crnoj Gori?

S obzirom na tanku izbornu pobjedu dosadašnje oporbe, koju joj je namaknula Srpska pravoslavna crkva, a ne njezine stranke i s obzirom na složeno stanje u dosadašnjoj oporbi može se jamačno očekivati samo ozbiljan građanski okršaj u Crnoj Gori. Pripojenje Crne Gore Srbiji moguće je u slučaju uspostave stabilne nove prosrbijanske vlade. U članstvu Crne Gore u Atlantskom savezu ne vidim zapreku spajanju dviju država, jer bi SAD mogle isposlovati brzi prijam Srbije u NATO. Usto, valja očekivati političku i gospodarsku reakciju Rusije i Kine te Turske i drugih obližnjih članica NATO-a na moguće približavanje Srbije tom vojnom savezu. Usto, mislim da ni SAD nisu pripravne Srbiji skupo platiti buduću uslugu. Međutim, Trump se zna preračunati, kao što je napravio s Krimom, Sjevernom Korejom, Bjelorusijom, Grenlandom i Hong Kongom.

Kako bi se u trenutnim preslagivanjima po Vama trebala postaviti Hrvatska?

Hrvatska politika treba posegnuti za uvriježenom hrvatskom političkom misli, koja se sastoji (1) u uravnoteženju utjecaja velikih sila u hrvatskom zemljopisnom i životnom prostoru, i (2) u okupljanju mjesnih političkih nacionalnih snaga za zajedničko djelovanje. (Politička usitnjenost svijeta ide na ruku hegemonskim silama.) Tako su mislili Ljudevit Posavski, koji je povezao mjesna plemena za trinaestogodišnji otpor Karlu Velikomu, a nije tražio pomoć Bizanta; Juraj Križanić, koji je smatrao da se Slaveni trebaju skupno oduprijeti i Turcima i Nijemcima; te Josip Broz, koji se u istovremenom otpor Zapadu i Istoku oslanjao na svjetski Pokret nesvrstanih. U sadašnjem vremenu Hrvatska pod (1) treba ojačati političke i gospodarske sveze s Kinom, Rusijom i Turskom. Pod (2), Hrvati u BiH i Hrvati iz Hrvatske trebaju stupiti u savez s Bošnjacima, a Hrvati u BiH trebaju napustiti sadašnji savez sa Srbima iz Republike Srpske, koja sa Srbima iz Srbije želi razoriti BiH. Turska može i sebi na korist istovremeno pomoći i hrvatsko i bošnjačko gospodarstvo. Bošnjaci bi ovaj put trebali biti iskreni Hrvatima.

Davor Dijanović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.