Zvonko Pandžić - Slovo u smrt "Hrvatske revije"
Hrvatskom iseljeništvu treba časopis za kulturu
Quo vadis, Matrix croatica?  

Koncem dvadesetih godina prošloga stoljeća Matica je hrvatska pokrenula časopis za književnost koji je dobio ime "Hrvatska revija“. Komunisti su zabranili taj časopis ali ga je u argentinskoj emigraciji opet pokrenuo Vinko Nikolić i redovno izdavao sve do obnove hrvatske države. Potom je i sam došao u Zagreb i nastavio izdavati Reviju. Nikolić je umro a Matica hrvatska nastavlja izdavati časopis, jedno vrijeme ga je uređivao pjesnik Maruna a danas leksikograf Klemenčić. Međutim, skrivečki je poznati časopis "redizajniran", sadržajno izmijenjen, "oslobođen balasta prošlosti", pa danas broji ne sedamdeseto nego sedmo godište.

Tu možemo ponešto pročitati o turističkim atrakcijama Ukrajine i Izraela, o safariju u Keniji i sl., o hrvatskome iseljeništvu ništa. Tako je Matica hrvatska pokopala jednu vrijednu reviju, jer ovu današnju jedva da će tko od iseljenika čitati, a ni u Hrvatskoj ljudi nisu previše željni turističkih prospekata. Već sada je posve izvjesno da je samo pitanje vremena kada će se i ta hrvatska tradicija u Matici hrvatskoj ugasiti. Neki iseljenici koji su razvoj u Matici prespavali i spremili književne priloge za “Hrvatsku reviju” bili su odbijeni, biva Revija više ne objavljuje književne priloge nego zemljopisne i povijesne. Osobno sam zbog toga bio spremio jednu prevedenu rapravu u matičino “Kolo”, ali urednik, naravno i miljenik svih vlasti još od vremena Stipe Šuvara te polit-pjesnik opće prakse, Vlaho Bogišić, nije imao vremena odgovoriti hoće li je objaviti. Raspravu su objavile splitske “Mogućnosti”, a “Kolo” kasni jer očito nema suradnika. Čuditi se nije.

Ne ostaje nam drugo nego da osnujemo jedan novi časopis za kulturu koji bi pratio i kulturni, književni i znanstveni rad hrvatskih iseljenika i njihovih domovinskih prijatelja. Časopis bi naravno donosio priloge - barem pretežito - na hrvatskom jeziku. U Argentini i SAD-u izlaze časopisi na španjolskom i engleskom jeziku, u Parisu je zamro onaj na francuskom jeziku “Cahieres croate”, u Njemačkoj više nema “Kroatische Berichte” niti čega usporedivoga na hrvatskom jeziku. Valjalo bi o tome razmisliti među nama iseljenicima ali i među onima u Domovini koji se još ne stide iseljeništva. Ako ništa drugo za početak časopis možemo izdavati na mreži, a potom, već prema mogućnostima, i u tiskanom obliku.

Za Maticu hrvatsku me vežu emocije još iz djetinjstva. Kao pučkoškolac sam u nju bio učlanio čitav moj razred. Značku Matice hrvatske oduzeo mi je s kaputića jedan milicajac oko Božića 1971. na Marjanu u Splitu. “Da te netko ne prebije”, reče. Svaki put kada sam u Zagrebu navratim u knjižaru u Matičinoj ulici da vidim novitete i sl., a pratim i natpise u novinama. Tamo je sve teže prići jer je Matica zgrade iznajmila ministarstvima i veleposlanstvima. Nitko naravno ne će odgovoriti na upite antikvara Živka Strižića – glas vapijućega u pustinji – zašto su zatvorili antikvarijat Matice hrvatske u Ilici kada se u Ilici domalo otvara neki novi antikvarijat? Nitko ne će odgovoriti na pitanje zašto zatvarati Nakladni zavod kada je bio u mnogo boljem položaju nego drugi nakladnici? Nitko ne će odgovoriti na pitanje kada će u matičinoj zgradi ponovo biti postavljeno prikladno poprsje dr. Jure Petričevića (gdje bi on bio i prepoznatljiv), koji je oporučno ostavio Matici oko milijun švicarskih franaka da obnovi zgradu i uredi dvoranu, dok je država iz njegove oporuke uzela 300 000 švicarskih franaka kao porez? To pitanje zanima nas mnoge u iseljeništvu, posebno zbog toga što smo (bili) povezani s Maticom hrvatskom. Za vjerovati je da je Igor Zidić u međuvremenu pronašao račune koje su platili njegovi prethodnici uređujući dvoranu istim novcem i proslijedio ih izvršiteljima oporuke. U suprotnom, priča će, po hrvatskom običaju, završiti na raspravi jesu li novac pojeli mrki ili smeđi vuci. Većina će zaključiti da su to ipak bili mrki vuci.

Zvonko Pandžić
Hrvati AMAC

{mxc}