Predstavljena knjiga Viktorije Franić Tomić "Tko je bio Marin Držić?"

Opsežnu knjigu "Tko je bio Marin Držić" autorice Viktorije Franić Tomić predstavili su recenzenti Davor Dukić i Slobodan Prosperov Novak, te akademik Radoslav Katičić.

Riječ je o dragocjenom djelu koje je, kako reče Davor Dukić, svojevrsna povijest kanonizacije Marina Držića, komediografa koji je po svome statusu u nacionalnoj kulturi usporediv s W. Shakespeareom i M. de Cervantesom. Građa o interpretaciji Držićeva života i djela čini vrlo zanimljiv, zaokružen, istraživački intrigantan predmet istraživanja.

Autorica je našla pravi način da u gotovo neprohodnomInspiracija DržićemAutorica je našla pravi način da u gotovo neprohodnom obilju radova o "preopisanom" Držiću izloži sve relevantne opisatelje ali i spisatelje koji su u hrvatskoj književnosti bili inspirirani Držićevim životom i djelom obilju radova o "preopisanom" Držiću izloži sve relevantne opisatelje ali i spisatelje koji su u hrvatskoj književnosti bili inspirirani Držićevim životom i djelom. Tako su cijela poglavlja ove knjige koja se rasprostire na pet stotina stranica, posvećena povjesničarima književnosti i filolozima koji su se bavili Držićem, hrvatskim autorima ali i srpskim koji su svojatali dubrovačkoga velikana. Zastupljen su tako Milan Rešetar ali i Pavle Popović i Petar Kolendić te Jorjo Tadić, Dragoljub Pavlović, Ratković i Švelec (potonji se morao sporiti i s talijanskim iredentistima koji su poput srpskih krivotvorili književnu povijest), Jeličić ( koji je Držića interpretirao sa stajališta marksističke filozofije), Košuta, Foretić, Bogišić, Čale i Novak.

Velik dio knjige zauzimaju pisci u čija je djela utkan Držić kao intertekst, te se spominju Milan Šenoa, Ernest Katić, Paljetak, Matković,Bakmaz, Šnajder, Šehović, Hitrec i Maroević.

Poglavlje pod naslovom " Hitrecova aktualizacija Dunda Maroja" posvećeno je komediji "Dundo na Majni" koja je izvedena u zagrebačkom kazalištu Vidra u prosincu 1982. u režiji Tomislava Durbešića i doživjela velik broj izvedaba, ali nikada nije objavljena u tiskanom obliku.

Ta" intertekstualnost" (izraz vrlo čest u knjizi, a koji je zasmetao Radoslavu Katičiću)jest razlogom da i autorica i akademik Katičić ustanu protiv umjetne podjele na staru (stariju) i novu (noviju) književnost, jer postoji samo jedna i jedina hrvatska književnost, a rečene podjele u podtekstu imaju za cilj da se "stara" hrvatska književnost prepusti isključivo stručnjacima te tako postane na stanovit način muzejsko-arheološkom građom, izvan dosega i senzibiliteta modernoga čitatelja.

(t.l.)