Strip Radovana Domagoja Devlića "Zlatarovo zlato" u albumu

Zahvaljujući agilnom glavnom uredniku Vjekoslavu Đanišu, znameniti strip majstora Radovana Domagoja Devlića "Zlatarovo zlato" ukoričen je u albumu, u nakladi ogranka Matice hrvatske u Bizovcu.

Predgovor je napisao Hrvoje Hitrec, a pogovor Matko Vladanović.

Donosimo ulomke iz predgovora.

"Šenoa je rođen 1838. u Vlaškoj ulici u Zagrebu. Ni kilometar dalje, u Zvonimirovoj ulici stvarao je majstor stripa Radovan Domagoj Devlić, rođen 1950., koji će svršetkom dvadesetoga stoljeća pretočiti "Zlatarovo zlato" u svoju umjetnost. Više od stotinu godina koje dijele Majstor DevlićRadovan Domagoj Devlić pak, stvarajući likovnu verziju "Zlatarova zlata" osjeća pod perom i na kralježnici istu zebnju jer se povijest i opet ponavlja. Dok crta Šenou, s istoka dolazi otvorena, oružana prijetnja Hrvatskoj koja će ubrzo biti i realizirana, a risar velikih stripovskih bitaka naći će se i sam u bitkama, kao hrvatski braniteljroman i strip ne znače ništa jer Devlić i nije shvaćao vrijeme kao nizanje godina nego kao spiralu čije se obline dotiču i osobe preskaču u prošlost ili u budućnost, svejednako noseći sa sobom svoju sudbinu, ljudsku i povijesnu. I on je bio obuzet posebno hrvatskom poviješću, a u vrijeme kada je započeo rad na "Zlatarovu zlatu" imao je iza sebe mnoga djela u povijesnom stripu čija je radnja uglavnom bila smještena upravo u 16. stoljeće.

Imao je iza sebe i strip o braći Ćirilu i Metodu, ali i veliki svevremeni majstorski opus zaokružen remek-djelom "Machu Picchu" koji će mu donijeti nagrade i slavu, a otpočinjao je rad na grandioznom serijalu o Hermanu Gottesbergu – rad privremeno prekinut narudžbom "Večernjega lista" da olovku usmjeri prema Augustu Šenoi koji je, uz Matoša, bio i ostao simbolom osjećajnog,osjetljivog i nepomućenog hrvatstva. Naboj koji se osjećao u drugoj polovici osamdesetih godina prošloga stoljeća oblikovao je rukama Marije Ujević kip autora "Zlatarova zlata" kao neizrečenu poruku da se tim činom Hrvatska postupno vraća sebi, a taj će nezadrživi proces u kulturološko-povijesnom smislu biti završen vraćanjem Fernkornova kipa bana Jelačića na mjesto s kojega je maknut nakon Drugoga svjetskog rata.

Zagreb je pridizao svoju povijest. Hrvatski strip koji se u to vrijeme dovinuo najvećih visina – usprkos stanovitom ignoriranju u samoj Hrvatskoj – trebao je postati dijelom probuđenog ali još prigušenog zanosa, a autor kojemu će biti povjerena Dora Krupićeva i Pavao Gregorijanec nije mogao biti nitko drugi do Devlić, čovjek istoga čuvstva, romantičar u duši i realist glede vremena u kojemu je živio."..." Ljubav prema povjesnici koja spaja Šenou i Devlića nije nikada bila samo arhivska i arhaična nostalgija, nego živa svijest ljudi svoga vremena da uz kontinuitet hrvatske državnosti postoji i kontinuitet sila konačnoga rasapa uvjetovanog pretežito vanjskim čimbenicima, ali i unutarnjim rastrojstvom.

Šenoa je proživio novo germansko (Franjo Josip I) i oživjelo ugarsko presezanje, vojna je krajina i dalje bila izvan hrvatske civilne vlasti, pa kada Šenoa s prijezirom piše o štajerskim generalima i prvom oblikovanju "štajerske gubernije" u koju se trabala pretvoriti Hrvatska, govori i o svom, 19. stoljeću. Kada spominje Nikolu Šubića Zrinskog koji je žrtvovan u Sigetu netom prije događaja u romanu, Šenoa misli i na bana Jelačića koji je žrtvovan nakon blistave pobjede nad Mađarima i spašavanja Beča. Radovan Domagoj Devlić pak, stvarajući likovnu verziju "Zlatarova zlata" osjeća pod perom i na kralježnici istu zebnju jer se povijest i opet ponavlja. Dok crta Šenou, s istoka dolazi otvorena, oružana prijetnja Hrvatskoj koja će ubrzo biti i realizirana, a risar velikih stripovskih bitaka naći će se i sam u bitkama, kao hrvatski branitelj."

(t.l.)