Promišljanje o „Nepročitanom pismu” u povodu Spomendana Zrinskih i Frankopana

Postoje pjesme koje prestaju biti samo glazba. Postaju glas koji dolazi iz dubine povijesti, odjek davnih tragedija koje, iako su prošla stoljeća, i dalje žive u srcima novih naraštaja. Jedna od takvih pjesama jest „Nepročitano pismo” Marka Perkovića Thompsona. To nije samo pjesma o prošlosti. To je pismo. Pismo koje nikada nije bilo pročitano – a ipak nam se i danas obraća.

Oton Iveković: Oproštaj Katarine i Petra Zrinskoga

Teško je slušati ovu pjesmu bez svijesti o njezinu povijesnom kontekstu. Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan – dva velika hrvatska junaka – platili su najvišu cijenu za san o slobodnoj domovini. Njihovo pogubljenje 1671. godine nije bilo samo čin političke osvete, nego i pokušaj da se slomi duh jednoga naroda. No ono što je trebalo biti kraj, postalo je početak pamćenja.

U središtu ove priče ne stoji samo muška hrabrost, nego i drama žene. Katarina Zrinska – supruga Petra i sestra Frana – u jednom trenutku gubi dvojicu najbližih muškaraca svoga života: muža i brata. Ta dvostruka tragedija daje cijeloj priči gotovo biblijsku dimenziju. To više nije samo povijest – to je priča o ljubavi, boli i vjernosti.

Thompsonova pjesma tu perspektivu donosi s iznimnom snagom. Ona poprima oblik pisma koje Petar upućuje svojoj voljenoj Katarini. Pisma koje – što je najtragičnije – nikada nije stiglo do nje. U toj činjenici sadržana je sva simbolika pjesme: riječi pune ljubavi, nade i vjere zaustavljene na pola puta, kao da je sama povijest prekinula njihov tijek.

A ipak, to je pismo posebno. U njemu nema očaja. Ima mir. Ima vjere. Ima ljubavi – prema ženi, prema Bogu i prema domovini. Zrinski se ne oprašta u patosu. On ostavlja oporuku. Kaže da se ne boji. Da je pred njim put – „nebeske staze”. Da sve ima smisla, čak i ako cijena toga bude vlastiti život.

U jednom od najpotresnijih trenutaka pjesme pojavljuju se riječi koje čine njezino duhovno središte: da „još nismo došli do svoga sna”. Taj „san” nije prolazna slika, nego cilj – sloboda, dostojanstvo, postojanje naroda. Te riječi zvuče kao predaja zadatka budućim naraštajima. Kao da Zrinski govori: „mi nismo stigli – ali vi morate nastaviti”.

I upravo tu pjesma prestaje biti samo priča o XVII. stoljeću. Postaje univerzalna.

Kao Poljak, ne mogu ne vidjeti duboku analogiju. Povijesti Poljske i Hrvatske, iako različite, nose slična iskustva boli i borbe. Poljska je bila izbrisana s karte Europe više od sto godina. Oni koji su pokušavali izboriti njezinu slobodu često su plaćali najvišu cijenu. Ustanici, vođe podzemlja, ljudi koji su se suprotstavili sili – svi oni svjedoče istoj istini koja odzvanja i u sudbini Zrinskog i Frankopana: sloboda nikada nije dana jednom zauvijek.

U novijoj povijesti ponovno vidimo isti obrazac. Vođe Poljske podzemne države, uključujući generala Leopolda Okulickog, bili su podmuklo pozvani u Moskvu pod izlikom pregovora. Ondje su izvedeni pred unaprijed režirani proces. Mnogi se nikada nisu vratili. Do danas ne znamo gdje počiva Okulicki – postoji samo simbolična grobnica.

Zar to nije isti obrazac povijesti? Izdaja, suđenje, presuda, pokušaj brisanja sjećanja.

A ipak – sjećanje je preživjelo.

Zato je lik Katarine toliko važan. Ona – kao i mnoge žene kroz povijest – ostaje s teretom koji je teško zamisliti. Ona mora živjeti dalje. Odgajati djecu. Čuvati pamćenje. Prenositi jezik, vjeru i priču o prošlosti. Žene su često bile tihe čuvarice nacionalnog identiteta dok su muškarci ginuli na bojištima ili pod mačem.

U tom smislu Katarina nije samo tragična figura. Ona je i herojska.

L. Kazimierski sa suprugom Dorotom

„Nepročitano pismo” pokazuje da su domovina i sloboda istodobno dar i zadaća. Nisu nam dane jednom zauvijek. One su nam zadane – da ih čuvamo, njegujemo i branimo. Svaki naraštaj mora ih iznova potvrđivati, često ne oružjem, nego vjernošću, pamćenjem i odgovornošću.

Zato riječi o „danima i megdanima koji tek dolaze” nisu poziv na borbu u doslovnom smislu. One su poziv na budnost. Na svijest da ništa nije trajno. Da se povijest može ponoviti ako zaboravimo.

„Nepročitano pismo” danas dolazi do nas – ljudi koji žive u drukčijem vremenu. No njegova poruka ostaje ista. To je glas čovjeka koji je stajao pred smrću i nije izgubio vjeru. To je glas ljubavi jače od straha. To je glas naroda koji, premda je mnogo puta pao, nikada nije prestao sanjati.

To pismo je napokon pročitano.

Pitanje je samo – razumijemo li ga.

Leszek Kazimierski