Peta kolona protiv generala Bobetka
Knjiga Milana Bobetka – Hrvatska mora iz rova (Vlastita naklada, Zagreb 2010.), s kronološkim nizom članaka iz tiska, od početka najave optužnice protiv generala Bobetka u Nacionalu 17. rujna 2002. do posljednje vijesti s mise zadušnice u crkvi Sveta mati slobode (Večernji list 7. svibnja 2003.), dramatično je svjedočanstvo. Najstariji sin generala Bobetka, Milan Bobetko, kronološkim nizom prikazuje okolnosti posljednjih mjeseci života svog oca. Koliko god se nekima činilo da je knjiga Hrvatska mora iz rova nepotrebna ili zakašnjela, posve su u krivu, jer političke nam okolnosti nameću stalnu potrebu podsjećanja na smisao i cilj optužbi iz Haaga. Uz to i činjenica – hrvatski narod slabo pamti i brzo zaboravlja. Dio one iste pete kolone koji su još u početku obrane Hrvatske širili podvale o dogovorenom ratu između Tuđmana i Miloševića, snažno se okomio pri kraju života na generala Bobetka. Te sile nisu prestale krivotvoriti povijesne činjenice, lažno prikazivati početak i okolnosti Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj, a nastavljaju s krivotvorenim tumačenjima okolnosti Domovinskog obrambenog rata. Stoga je pojava knjige Milana Bobetka Hrvatska mora iz rova značajan doprinos istini, svjedočanstvo o velikoj medijskoj i političkoj hajci pod kraj života zaslužnog generala Bobetka. Čitanje knjige zahtjeva posebnu pozornost kao i ozbiljan analitički pristup.
Čitatelju knjige Hrvatska mora iz rova ne može promaknuti činjenica da se mediji u vremenu iščekivanja optužnice protiv generala često negativno osvrću na knjigu generala Janka Bobetka Sve moje bitke [1]. Ta knjiga od pojave prvog izdanja izaziva negativne kritike. U tisku se spominjala kao otegotna okolnost pri donošenju optužnica iz Haaga, sve do zaključka da je upravo ta knjiga povod za optužnicu autoru osobno, a time i drugim hrvatskim generalima. Iz knjige Milana Bobetka Hrvatska mora iz rova [2] mogu se uočiti pokušaji zloporabe knjige Sve moje bitke od vremena najave optužnice iz Haaga i stalnog provlačenja te teze kroz tisak. U prosincu 2009. u sučeljavanju predsjedničkih kandidata na HRT-u Vesna Pusić u ocjeni Domovinskog rata nije propustila spomenuti knjigu Janka Bobetka kao optužujući haški materijal, iako najvjerojatnije tu knjigu nikada nije ni držala u ruci, a nekmoli pročitala. Čak i domoljubni Hrvatski list [3] u osvrtu na knjigu Milana Bobetka Hrvatska mora iz rova spominje generalovu knjigu Sve moje bitke kao „predložak za pisanje optužnice protiv generala Bobetka". Ovih se dana, generalova knjiga Sve moje bitke opet spominjala u tisku kao dokazni materijal pri odlučivanju Vrhovnog suda o žalbama na presude za zločine u Medačkom džepu generalima Ademiju i Norcu. [4] Dakle, ozračje o knjizi Sve moje bitke stvoreno je metodom stalnog negativnog ponavljanja, stvarajući privid o nečasnoj i optužujućoj knjizi za njezinog autora generala Janka Bobetka.
Ipak, riječ je o posve nečem drugom. Pomno proučivši knjigu Sve moje bitke napisao sam na početku događanja haške kampanje protiv generala, krajem rujna odnosno početkom listopada 2002. [5], osvrt o toj knjizi i zašto se knjiga Sve moje bitke stalno napada. Nedavno sam to objavio i u knjizi Hrvatski osvrti. [6] Smatram da su životne poruke i stavovi stožernog generala HV-a Janka Bobetka pravi razlog napada na njega. Naime, general u svojoj knjizi poručuje kako se treba hrabro boriti, braniti, dobro organizirati i časno živjeti, te što znači pravilan ustroj i školovanje hrvatske vojske i časnika, kao zalog buduće hrvatske slobode i samobitnosti. General Bobetko je osmislio i ustrojio vojno učilište Petar Zrinski, te utemeljio razvoj i izobrazbu pobjedničkog kadra u Hrvatskoj vojsci. Dodatni razlog zašto ga je peta kolona svim silama napadala, jest i taj što je general upozorio buduće naraštaje: Hrvatska je kroz povijest bila razjedinjana, ili su je neprekidno razjedinjavali da bi mogli lakše njome vladati i eksploatirati je. [7] Tko temeljito ne pročita knjigu Sve moje bitke, ne može raspravljati o njoj kao razlogu za optužbe. Nisu uzrok optužbi iz Haaga dokumenti koje je general objavio i zapovijedi koje je svojevremeno potpisivao, jer u njima nema ničeg nedoličnog ili optužujućeg, već sramotna istina o europskoj politici koju je ocrtao u knjizi. Europski su političari dopustili agresiju na Hrvatsku, oni su zatvorili oči nad genocidom hrvatskog naroda, oni su donosili beskorisne rezolucije i zaključke, oni su slali promatrače čija su se izvješća i dnevnici kasnije „izgubili", stoga Bobetko europskim političarima poručuje: „Ne će moći pred poviješću izbjeći svoju odgovornost za fašizam koji se primjenjuje na Hrvatskoj i nekim drugim malim državama". [8]
Knjiga njegovog sina Milana Bobetka Hrvatska mora iz rova dokaz je da generala Bobetka u okruženju vanjskih i unutarnjih političkih snaga koje su poslije smrti predsjednika Tuđmana stupile na hrvatsku političku pozornicu, ionako ne bi mimoišla optužnica iz Haaga. Tako je bilo zacrtano iz svjetskih centara moći, a domaći poslušnici su to trebali provesti. Oni koji su od Vukovara, Dubrovnika, pa sve do Gospića, šutke i prekriženih ruku, očekivali da će Hrvatska iskrvariti i nestati, a shvatili da tako ipak biti ne će nakon blistave vojno-redarstvene akcije Oluja, već godinama žele izjednačiti krivca i žrtvu, te to uporno čine do danas. Generala Bobetka tereti se za zapovjednu odgovornost u operaciji Medački džep. Ta je pobjeda u njegovoj knjizi opisana kao akcija koja je trajala svega četiri sata i okončala neprekidno dvogodišnje granatiranje Gospića i stradavanje njegovih stanovnika! Bobetko piše: operacija je bila završena za četiri sata, i kompletna njihova bojna je bila razbijena; nešto se izvuklo, nešto se predalo, starci, žene i djeca su pušteni. [9] Nikako se nije moglo pročitati u tisku da knjiga Sve moje bitke sadrži istinu o zapovijedima koja trebaju ostati zabilježene. Primjerice general Bobetko je zapovjedao: Zapovjednici postrojbi obavezni su spriječiti (...) svaki pokušaj zvjerstava, nasilja i pljačke prema stanovništvu i ratnim zarobljenicima. Prema vinovnicima ovakovog ponašanja treba primijeniti sve raspoložive represivne mjere temeljene na zakonu o obrani, Krivičnom zakonu i Pravilniku o vojnoj stezi, tj. uhićenjem i upućivanjem nadležnom tužilaštvu i sudu na daljnji postupak. [10]
Nakon same akcije general Bobetko je ponašanje Međunarodne zajednice opisao kroz osornost i drskost francuskog generala Cota. Taj Cot nije ništa učinio dok su Srbi granatirali iz UNPROFOR-ova zaleđa po civilima u Gospiću i dok hrvatska vojska nije mogla uzvratiti upravo zbog položaja UNPROFOR-a. E, da bi poslije akcije hrvatske vojske general Cot pokrenuo nemoguće pritiske na predsjednika Tuđmana i hrvatsku Vladu. General Bobetko je zabilježio kako je to, izgleda trebala biti jedna od glavnih optužnica za provođenje sankcija prema Hrvatskoj ili za izjednačavanje agresora i žrtve". [11]
Knjiga Milana Bobetka Hrvatska mora iz rova ukazuje na ozračje koje su nametnuli urednici i komentatori medija u Hrvatskoj te „vidovitost" nekih urednika koji u svom tisku nagovješćuju događaje koji se tek trebaju dogoditi u svezi optužnice generala Bobetka. Vidljivo je kako Nacional predvodi u šok-terapiji i ispiranju mozga, uz zlobna podmetanja i konstrukciju poluistina o bolesnom generalu Bobetku. Uz zlobne komentare Nacionala hajku slijede Globus, Feral tribune, Jutarnji list, Slobodna Dalmacija... Objektivnije prikaze prenose Vjesnik i Večernji list, dok ono što osjeća domoljubna većina hrvatskog naroda pišu Fokus, Hrvatsko slovo i Dubrovački vjesnik. U jeku najžešćih pritisaka iz Haaga, očita je zbunjenost političara u hrvatskoj vladi, od traljavosti i nesigurnosti, do lažnih obećanja i nepoštivanja obećanja. Ivica Račan je svoju potpisanu izjavu, da optužnica ne će biti uručena generalu Bobetku dok je na bolničkom liječenju, prekršio čim je Bobetko završio u bolnici, a krivicu prebacio na „okolinu", gotovo izravno na generalovu suprugu Magdalenu. [12] Uočljivo je to iz razgovora Magdalene Bobetko za Hrvatsko slovo od 18. travnja 2003. U knjizi su čitljiva i sva podmetanja predsjednika države Mesića, koji stalno poučava Račanovu vladu što bi sve trebalo učiniti, bez samilosti prema bolesnom generalu Bobetku. Mesić je imao otvorenu potporu Velike Britanije koju je 27. rujna 2002. izravno uputio tadašnji ministar vanjskih poslova MacShane. [13] Velika Britanija je izručenje Bobetka u Haag zatražila neuobičajeno, izvan kruga drugih članica EZ-a, „hitno i bezuvjetno", na način koji se koristi prema zemljama od kojih se očekuje kapitulacija, pisao je Vjesnik 28. rujna 2002. [14]. Kroz knjigu Hrvatska mora iz rova ukazuje se poveznica između pisanja Nacionala te izjava aktualnog predsjednika Mesića, te pomoćnika Kajina. Kao jeka Mesićevih i Kajinovih političkih istupa, kojima su uvijek bila puna usta antifašizma, ali ne kad je bio general Bobetko u pitanju, slijede naslovi u tisku: Bobetko koči Hrvatsku, Vlada šteti Hrvatskoj, Bobetko želi da Hrvatska bude njegov talac, Hrvatska ne može biti Bobetkov talac, ... Zatim, slijedi stalni podsjetnik o izolaciji Hrvatske, što će Mesić papagajski nastaviti kroz oba mandata.
Na orkestriranu huškačku kampanju da se bolesnog i onemoćalog generala, ali umno vrlo prisebnog, treba bespogovorno isporučiti Haagu, Bobetko je odgovorio kao časnik starog kova: Ja sam odluku donio. Živ im u ruke ne idem! Opravdano! Jer optužnica je bila uvredljiva i politički motivirana. U knjizi Hrvatska mora iz rova uočljiva je medijska licitacija s brojem žrtava u Medačkom džepu: 38 civila i najmanje 2 zarobljena vojnika (str.37), zatim 19 civila i 5 zarobljenih vojnika (str. 67), zatim 52 poginule osobe (str. 587), dok je u optužnici uopćen broj žrtava na „najmanje 100 Srba, uključujući 29 lokalnih srpskih civila i najmanje 5 zarobljenih srpskih vojnika". U optužnici se generalu stavljalo na teret da je „kao pojedinac ili u dogovoru s drugima, planirao, poticao, naredio, počinio, ili na drugi način pomogao i podržao planiranje, pripremu, ili izvršenje progona srpskih civila iz medačkog džepa na političkoj, rasanoj i vjerskoj osnovi." Naravno da kao častan čovjek nije želio prihvatiti takvu politički iskonstruiranu optužbu.
Veliki dio optužnica protiv obrambenog Domovinskog rata i protiv hrvatskih generala proizašao je iz velikosrpske kontraobavještajne radionice Veritas. Voditelj Veritasa stalno je Savo Štrbac, prije srpske agresije i pobune protiv Hrvatske sudac okružnog suda u Zadru, a uvijek vjerni jugoobavještajac. Nepobitni dokazi proizlaze iz istraživanja koje je provela novinarka Večernjeg lista Višnja Starešina i obznanila u Večernjem listu 25. kolovoza 2008. Starešina je ukazala na suradničku spregu zamjenika glavne haaške tužiteljice Grahama Blewitta i Save Štrbca koji su od 1994. godine uspješno manipulirali optužnicama na veliku štetu Hrvatske. Knjiga Hrvatska mora iz rova upravo kroz pisanje hrvatskog tiska, iz vremena optuživanja generala Bobetka, razotkriva pogubno djelovanje i spregu srpskog Veritasa, Save Štrbca i Haaga. Cijeli niz godina Hrvatska se tome nije umjela ili čak ni željela suprotstaviti. To je toliko zastrašujuće otkriće da normalan čovjek ne povjeruje. Objašnjivo je jedino stalnim djelovanjem petokolonaša u vlasti i pri vlasti. Što je radila hrvatska vlast, što je radila hrvatska diplomacija u svijetu, dok je jedan Savo Štrbac tako štetno potkopavao Hrvatsku državu? Štrbac je bio vrlo blizak samoproglašenom šefu tzv. krajine Mile Martiću. Bio je u njegovoj vladi. Sadašnja predsjednica Ustavnog suda RH Jasna Omejac izjavila je (Vjesnik 14. studenog 2002.) da „krajinski zakoni" otkrivaju suludost političkih namjera onih u čije su ime ti paragrafi napisani te govori o tehnički perfektno napisanim zakonima.
Zatim je dr. Jasna Omejac pojasnila: Čak bih lako mogla prepoznati i pravnički rukopis pisca tih i drugih zakona. A onda ispod te pravne besprijekornosti, jasno vidite suludost političkih namjera onih u čije su ime ti pragrafi napisani i u čije su ime istodobno padale bombe po hrvatskim gradovima. Treba li tome ikakav dodatni komentar? Kako je moguće da je Savo Štrbac kao suradnik Mile Martića i djelatnik vlade tzv. krajine, bio tako vjerodostojan suradnik i dobavljač dokumentacije za haški tribunal? Štrbac uopće nije skrivao svoje političke ciljeve. Prema vlastitoj izjavi želi hrvatske vojne operacije proglasiti zločinačkim, hrvatske zapovjednike proglasiti zločincima, hrvatsku državu proglasiti tvorevinom na zločinu, te tzv. Krajinu izdvojiti i pripojiti tzv. Republici Srpskoj. O tim njegovom nastojanjima značajno je pisanje Vjesnika od 28. rujna 2002. Da su hrvatska diplomacija i vlada djelovale pragmatično, po logici istine i pravde, kompromitirani Blewitt bio bi na vrijeme neutraliziran i uklonjen iz haaškog tribunala. Agresivana i arogantna Carla del Ponte ostala bi tada bez mnogih lažnih uporišta. No Hrvatska je nažalost nije pravovremeno reagirala te je na slučaju stožernog generala Bobetka dopustila da se nastavi izokretati istina i ruganje pravdi, uz pomoć haškog suradnika Save Štrbca. Rezultat su sadašnja beskrajna suđenja hrvatskim generalima i pogažene vrijednosti obrane u Domovinskom ratu. Danas se po Štrbčevom obrascu, srpski predsjednik Tadić upliće u moguću oslobađajuću presudu generalu Gotovini i bezobrazno zahtjeva da se Hrvatska odrekne obilježavanja Oluje. Istovremeno petokolonaši u Hrvatskoj predlažu ukidanje djelove Ustava koji govore o zabrani udruživanja u Balkanske asocijacije, do najnovijeg prijedloga da Hrvatska povuće tužbu za srpski genocid.
Hrvatski stožerni general Domovinskog rata Janko Bobetko, kao najviši optuženi časnik hrvatske vojske, ostavio nam je upozorenja: Kao najstariji antifašist u Europi i zapovjednik Hrvatske vojske u oslobodilačkim operacijama tijekom Domovinskog rata, te kao vojnik koji je prošao dva rata i bio u dvije pobjedničke vojske, mislio sam da su sve moje bitke iza mene. Evo, nisu. U 83. godini života zapalo me da povedem novu bitku, vjerojatno moju posljednju i to protiv još jedne agresije na Hrvatsku. (...) Na svijetu nema takvog suda koji je sudio vojsci koja je branila i oslobodila svoju zemlju, a niti će je ikada biti. Znajte da smo u tome prvi i zadnji. Ja osobno, to ne ću dopustiti. [15]
Za Uskrs 2003.g. general Bobetko je iz bolnice poželio kući. Umro je sedam dana kasnije, 29. travnja 2003. u svom domu na Tuškancu. Po vlastitoj želji pokopan je u rodnom mjestu Crnac kod Siska, uz sve vojne počasti. Na sprovodu, posve logično, nisu bili predsjednik države Mesić i predsjednik Vlade Račan. U razorenom Crncu, poslije Domovinskog rata Janko Bobetko dao je izgraditi infrastrukturu, novu školu i crkvicu, u kojoj je po njegovoj osobnoj želji održana misa zadušnica nakon njegova pogreba. Na pokopu je generalni vikar zagrebački mons. Vladimir Stanković rekao: „Zagrebačka nadbiskupija trudi se obnoviti sve crkve porušene u ratu, posebno na području Siska i Banovine. No, izgradnju ove crkve u Crncu financirala je isključivo obitelj Bobetko. Ta crkva je biser Posavine, na ponos obitelji pokojnog generala. U ime zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića, na tome im neizmjerno zahvaljujem". A na misi zadušnici u Zgrebu, u crkvi Sveta Mati slobode, biskup Juraj Jezerinac je posvjedočio: „Broj ljudi na generalovom pogrebu pokazao je da su svi oni prepoznali veličinu Janka Bobetka. Što god da se kaže o njemu neusporedivo je s njegovim doprinosom obrani domovine." To se potvrđuje i brojnim pismima sućuti s kojima završava knjiga Hrvatska mora iz rova.
Zaključno, treba zahvaliti obitelji Bobetko što je očuvala tiskovni materijal korišten u knjizi Hrvatska mora iz rova. Treba također zahvaliti autoru Milanu Bobetku te svima koji su pomogli da se vrijedna medijska svjedočanstva ukoriče u trajnu poruku. Knjiga Hrvatska mora iz rova nije za čitanje u dahu. To je knjiga za promišljanje i pouke, svima nama osobno, ali i budućim naraštajima. Potrebna je ta knjiga kao dokument vremena u svakoj kući koja drži do istine i Domovine. Za zaključnu poruku opet riječi generala Janka Bobetka: Meni je ostalo još malo života, a vi će te još živjeti za Hrvatsku. Vas će Hrvatska još trebati! Zato budite jedinstveni i ponosni. [16]
Damir Borovčak
[1] Janko Bobetko, Sve moje bitke. Vlastita naklada, Zagreb 1996.
[2] Milan Bobetko, Hrvatska mora iz rova, Vlastita naklada, Zagreb 2010., str. 37, 39, 89, itd.
[3] Hrvatski list, 24. prosinca 2009. str. 40-41
[4] Večernji list, 12. ožujka 2010., str. 9
[5] Hrvatska iskra, Toronto, 30.rujna 2002. i Hrvatsko slovo, 4.listopada 2002.
[6] Damir Borovčak, Hrvatski osvrti, Vlastita naklada, Zagreb 2009., str. 16-25
[7] Isto kao 1, str. 49
[8] Isto kao 1, str. 50
[9] Isto kao 1, str. 381
[10] Isti kao 1, str 261
[11] Tekst je podcrtao autor zbog naznake veze s podignutom optužnicom protiv generala Bobetka.
[12] Isto kao 3, str. 620
[13] Isto kao 3, str. 216
[14] Isto kao 3, str. 239
[15] Isto kao 3, str. 196
[16] Isto kao 3, str. 197