Ante Brčić, Izvješća mlađeg zloduha starijem

Najgora od svih laži nije ne govoriti istinu,
 nego neprestano je govoriti da ju se ne živi.
Fabrice Hadjadj

Temeljne odrednice

Knjiga Izvješća mlađeg zloduha starijem (u nastavku Izvješća) sadržava jedanaest Astrogarovih izvješća ujaku Gremoriju, Astrogarovu mentoru, i jednako toliko Gremorijevih savjeta Astrogaru. Dvanaesto je izvješće Astrogar uputio (odurnim) čitateljima i čitateljicama. Knjigu je izdalo izdavačko poduzeće Figulus.

U tehničkom smislu Izvješća su teološko-moralni eseji s dramatičnim okvirom. Iako su to književne etikete kojima svatko može dati drugačije značenje (J. Teotokas).

Izvješća imaju niz čitalačkih prednosti: oko 150 kartica podijeljeno je u dvanaest poglavlja, pisama s odgovorom. Svako pismo s jednom temom problemom, može se odvojeno čitati jer su teme različite. Bilo bi ih dobro tako i čitati jer su ona specifične meditacije upućene, kao i Riječ Biblije, meni i tebi, svakoj pojedinoj osobi.

Ante Brčić vješto je izbjegao, mnogi ne uspijevaju, mnogi!, dvije krajnosti: nije zanijekao, nikako, da zloduh postoji. Ima ih koji pišu knjige s naslovom, poput Herberta Haaga Oproštaj od đavla. Mnogi su duhoviti. Čini se, s obzirom na način kako predstavljaju Sotonu, da oni zapravo ne priznaju postojanje Sotone. Kakav je to Sotona s kojim se može poigravati, čak nadmetati, u duhovitosti. Takvih je naslova jako puno. Zloduh postoji jer se u Svetom pismu o njemu nedvosmisleno progovara odmah u Knjizi Postanka gdje se zmija prikazuje kao Božji protivnik i mrzitelj čovjeka. Ali nije ni prenaglasio njegovu ulogu kao da je on svemoćan, s posljednjom riječju za čovjeka. Jer mnogi žive u očaju ne vjerujući u Božje spasenje svjedočeći o Sotoninoj kao svemoći. Posljednja je Božja kao što je naveo Pavao. (Heb 13,6). Autorov se tekst o čovjeku i Bogu, između koji je zloduh, doima kao Zemlja i Sunce: Zemlja ne može živjeti bez Sunca. I kad ga oblak skrije, i kad je noć, i kad je pomrčina, sluti se njegova toplina, njegova snaga. I kakva se god tama uplela između njih, kakva god, i ona koja nadilazi prirodnu tamu, Sunce se ne može poništiti.

Kao ni Božji glas koji uvijek govori na razini dubljoj od napasti.

Kakvim stilom i jezikom piše Ante Brčić?  

Autor se opredijelio za stil i govor u kojem Sotona ne teži ni dobru, ni lijepu, ni istinitu. Sotoni nije primarni cilj estetika, nego učinak. Sotona u pismima koje Ante Brčić piše govori funkcionalno, govor mu je instrument moći, a ne oblik ljepote. Govor je Astrogarov i Gremorijev hladan, precizan, manipulativan, ali hiperučinkovit. To je, zapravo, antistil koji je dokinut u svome moralnom temelju. Možda je najbitnija odrednica takva stila nevjerojatna dosada, što je teološki vrlo uvjerljivo.

Snaga Sotonina stila i govora nije u estetici već u razaranju. 

Rasprava 

1. Duhovitost ili odsječenost

Kad govorimo o Zlu, onome istinskom, ne onom u metaforičkom smislu – ne samo o društvenim nepravdama, nego o onome što čovjek osjeća kao gotovo nadljudsku tamu – tada smijeh, ironija ili duhovitost zaista više ne djeluju.

Isusovo ponašanje u evanđeljima tu je dobar primjer: u susretu s onim što se doživljava kao istinsko demonsko (npr. egzorcizmi) nema šale, nema ironije, nego samo čvrsta riječ, zapovijed, autoritet. Humor i duhovitost rezervirani su za ljude, za licemjere, farizeje, za raskrinkavanje lažnih maska, nalijepljenih slojeva na čovjekovu biću, poput listova kupusa – ali ne za izravni kontakt s onim što je predstavljeno kao Sotona ili demon.

Smijeh demaskira ono što je lažno, napuhano, umišljeno, oholo. Ali kad se naiđe na istinsku tamu, na nešto što nije lažno nego je autentično Zlo, humor gubi uporište jer nema više nadmoćne točke promatrača. Smijeh se rađa iz slobode; kad ta sloboda biva ugrožena ili zgažena, ostaje samo ozbiljna riječ ili čin.

Veliki su pisci i redatelji učinkoviti protiv banalnosti zla ili njegovih ljudskih maski. Sjetimo se poglavlja Veliki inkvizitor, ili Chaplinova Velikog diktatora. Označene riječi u naslovima nose snažnu kritiku autoritarne oholosti i lažne veličine. Kod Dostojevskog Великий (инквизитор) atribut označuje ne stvarnu veličinu, nego izopačenu moć, duhovnu karikaturu veličine. Dostojevski time savršeno (!) pogađa paradoks ljudske želje da bude „velik“ („bеликий“) čak i u pobuni protiv Boga. 

Ali, protiv Sotone duhovitosti nema mjesta. U susretu s njim duhovitost je nemoćna, jer tu nema ničega smiješnoga, čovjek više ne nastupa kao kritičar, nego kao svjedok ili nemoćni borac. Ako nastupa sâm, pa čak i ako ne nastupa sâm, može biti do smrti ugrožen. Zato Morgan Scott Peck i kaže u svom djelu Ljudi laži da pri egzorcizmu mogu biti nazočni osim opsjednuta i egzorcista i oni koji opsjednuta vole. Treba li dati život za prijatelja, neka to bude u oslobađanju od Sotone. (Istinsko je značenje Ivanova izraza nije umrijeti za prijatelja, nego mu cijeli život služiti ili ostati otvorenim za služenje! Samo bi se takvo prijateljstvo prijateljstvom nazvati moglo, sva su ostala tek bljedunjave kopije.)

Moglo bi se reći kako je duhovitost skalpel, tanak i precizan, podoban za raskrinkavanje iluzija.

Ali je ozbiljnost mač potreban za susret s onim što nije iluzija nego realna prijetnja.

U humoru i duhovitosti, ironiji i cinizmu zalazi se u protivnikovo polje da bi se suparnik iznenadio kad se najmanje nada, jer je u srži svakoga humora iznenađenje, obrat ili neočekivani verbalni spoj. Takav govor Isus prakticira s farizejima za njihove licemjerne maske.

Isus u kontaktu s demonima nije duhovit nego autoritativan. Prisjetimo se Isusova tona kad ga iskušava Sotona: ton je iznimno ozbiljan, kristalno jasan bez imalo rasprave, dvosmislenosti ili retoričkoga ukrašavanja, gotovo mačem odsječen. Zapravo, Isus i ne ulazi u dijalog u pravom smislu riječi, nego izgovora Riječ, Riječ Božju, kao oružje istine protiv laži. Isus ne odgovara iz sebe, nego iz vjernosti Ocu. Upravo to daje njegovu tonu autoritet i odsječenost: on ne razmišlja s đavlom, nego presijeca laž istinom. To je potpuno drugačiji govor od onoga kojim se koristi s farizejima ili učenicima, gdje zna upotrijebiti ironiju, parabolu ili humor da bi razotkrio srce slušatelja. Zlo se ne može pobijediti njegovim vlastitim oružjem, zato Isus ne zalazi u polje Sotonino – ostaje čvrsto na polju istine – i u tome je sva njegova moć. Zanimljivo je što se u svakoj od kušnja Sotona koristi riječju Božjom iskrivljeno, pokušavajući je pretvoriti u sredstvo sebičnosti ili spektakla. Isus tu istu riječ vraća u izvorni smisao – i time pokazuje da pravo oružje protiv zla nije sila, nego istina poslušna Ocu. 

2. Riječ koja ne ulazi u dijalog s laži

U pustinji, gdje se sve svodi na bitno, Isus se ne pojavljuje kao govornik, nego kao Slušatelj. On sluša glas koji iskušava, ali mu ne daje pravo glasa u sebi. Svaka od njegovih rečenica – „Pisano je…“ – nije spontani odgovor, nego svjesno vraćanje u vjernost Ocu. Riječ Božja postaje Njegov dah, Njegova obrana i Njegov identitet.

Sotonin govor, s druge strane, zvuči razumno: predlaže kruh kad je glad, moć kad je nemoć, sigurnost kad prijeti opasnost. To su laži obučene u nužnost. Isus ih razotkriva upravo time što ne raspravlja o njima. On ne „dokazuje“, ne objašnjava, ne pokušava ni pobijediti uvjerljivošću. Jednostavno izgovara istinu – i to čini s nekom vrstom smirena autoriteta koji ne dolazi iz ljudske snage, nego iz duboke ukorijenjenosti u Očevu volju.

Isusov ton u tim trenutcima podsjeća na mač: ne na oružje koje siječe zbog bijesa, nego na oštrinu koja razlučuje istinu od laži. To nije ton polemike, nego ton razlikovanja. Sotona govori iz tame gdje se sve može pomiješati; Isus govori iz svjetla u kojem se sve razjašnjava. Zbog toga Sotonin govor postaje nemoćan – ne zato što je Isus glasniji, nego zato što je čist.

U njegovim riječima nema trunka ironije. S farizejima će se Isus poigrati njihovom logikom, okrenuti njihove riječi protiv njih, gotovo s humorom koji razotkriva. No s đavlom nema igre. Smijeh ima smisla samo tamo gdje još postoji mogućnost obraćenja; sa Zlom se ne raspravlja i ne šali. Tu ostaje samo – „Pisano je“.

I u toj jednostavnosti skriva se tajna Isusova poslanja: on ne dolazi pregovarati, nego obnoviti ono što je u čovjeku zaboravilo slušati Boga.

U pustinji, gdje se gubi svaki drugi glas, ostaje samo jedan dijalog: između Riječi i laži. I u tom dijalogu, laž se jednostavno – ugasi.

Zašto je sve ovo ispred napisano bilo potrebno navesti. Tko bude čitao, vjerojatno će to prihvatiti kao nešto što je dijelom i njegovo. Ako već ne sve. Jer je to tako. Makar to nije argument. Svatko se susreo s nekim tko je obuzet zlom i komu se nije moglo pristupiti, ne mislim fizički. Ni s humorom ni bez njega. Napisano je zbog onih koji pišu svoje prikaze o vragu, Sotoni ili demonima i čiji je diskurs prožet humorom pa se čitatelji dadu zavesti te takvim prikazima i njihov diskurs prihvatiti kao moguć. Situacije da budemo zavedeni i da ne budemo odgovorni alati su kojima zlodusi savršeno barataju. Čitajte Antu Brčića, pa se uvjerite. Za to mi se ponašanje nameće termin deluzija odgovornosti (termin ne postoji ni u stručnim ni u znanstvenim radovima, ako je vjerovati internetskoj tražilici), a nametnuo mi se kao sintagma dok sam razmišljao o autorovu tekstu, predstavlja 'obrambeni kognitivni mehanizam u kojem pojedinac održava iluziju da je odgovornost za njegov čin na drugome, čime potiskuje osjećaj odgovornosti i održava priču o vlastitoj nevinosti'. Ova deluzija nije klinička deluzija, nego egzistencijalna ili moralno-kognitivna iskrivljenost. Deluziju odgovornosti srećemo u Post 3,12: „Žena koju si stavio uza me - ona mi je dala sa stabla pa sam jeo.“(Post 3,12). U ovoj biblijskoj, Adamovoj, rečenici uzorak ponašanja izražen je premještanjem krivnje na bližnjega i na Boga (!): ona mi je dala sa stabla, koju si [Ti] stavio uza me [riječi podebljao a]. U navedenoj se rečenici može prepoznati nekoliko obrambenih mehanizama, primjerice, projekcija: Adam preusmjerava odgovornost za vlastiti čin na drugoga – najprije na ženu, a zatim implicitno i na Boga. Ovo je klasičan uzorak projekcije: ono što subjekt ne želi prihvatiti kao vlastitu odgovornost, pripisuje vanjskom izvoru.

Naravno, može se i pisati o Sotoni duhovito, a može se i za tekst koji autentično piše o Sotoni, kojem je duhovitost potpuno strana, predstaviti kao duhovit. Jednako tako postoji i pisanje i kao pisanje.

Takvih kao djela i još više takvih kao recenzija ne nedostaje. Zanimljiva igra. Čija.

3. Đinđeraj ili stupor

Ovo me se iskustvo susreta sa Sotonom, od svih koje sam čitao, najsnažnije doima:

„Kad sam vidio njegovo lice, tada to nisam osvijestio, već poslije, ništa nisam svoga osjećao osim svojih očiju (nisam ni njih osjećao, ali njima sam se služio) i njegova lica, nisam mogao maknuti pogled ni gore ni dolje, ni lijevo ni desno. Njegovo je lice ispunjalo, htio bih reći moj svijet, ali njega uopće nije bilo, mog svijeta. Siguran sam da je tim susretom ravnao netko izvan nas dvojice i da je On odredio vrijeme trajanja (i izbavljenja!). Nakon nekoliko sekunda gledanja, a činilo se da je vrijeme stalo,  kao da sam pao na zemlju, tako se činilo, kao da me je netko ispustio iz čega?, ne znam, ali nisam osjećao, dok sam ga gledao, da sam na zemlji, da sam igdje. Nestali su i prostor, i moje tijelo (osim očiju koje nisam mogao pokretati jer su bile prikovane za njegovo lice), i vrijeme. Zapravo ničega nije bilo. Ni jedno moje iskustvo straha ne može se mjeriti s tim iskustvom. I ne samo straha, ni jedno se iskustvo ne može mjeriti s iskustvom susreta sa Stonom. Njegovo lice u svojoj ružnoći bilo je toliko nadmoćno svemu, poslije sam to osvijestio.“ (R. W. O.)

Nije na nama boriti se protiv zla kao zlo protiv zla, nego stajati u dobru koje jedino ima snagu razoružati zlo: „Nikomu zlo za zlo ne vraćajte; zauzimajte se za dobro pred svim ljudima!... Ne osvećujte se, ljubljeni, nego dajte mjesta Božjem gnjevu, Ta pisano je: 'Moja je odmazda, ja ću je vratiti, veli Gospodin.'“ (Rim 12,17-19).

S pomoću Isusova Ne opirite se Zlomu Mahatma Gandhi (Mohandas Karamchand Gandhi)  promijenio je lice svijeta, tako što je Isusove riječi uzeo doslovno. Za njega su Isusove riječi bile zakon duhovne stvarnosti.

Nasilje ranjava istinu, a nenasilje otkriva njezinu punu snagu.

Nekoliko je pojedinosti bitno iz navedenog susreta sa Sotonom:

Gubitak orijentacije – opisuje se trenutak u kojem nestaje „tvoj svijet“, „htio bih reći moj svijet, ali njega uopće nije bilo“. U književnosti i mistici to se često javlja kao prijelaz iz „poznatog“ u „apsolutno drugo“. Ključan motiv: nestanak prostora i vremena.

Paraliza pogleda – nemogućnost da se skrene pogled simbolizira potpunu dominaciju Drugoga nad čovjekom, „nisam mogao maknuti pogled ni gore ni dolje, ni lijevo ni desno“. U simboličnom jeziku to znači: subjekt gubi kontrolu, suočen s nečim što nadilazi njegove granice.

Doživljaj prisilnog povratka („kao da me netko ispustio“) – to sugerira da susret nije bio samoinicijativan, nego da je imao svoj početak i kraj određene „vanjskom voljom“.

Najdublji strah – razlikovanje između „običnog“ straha i ovoga („ni jedno moje iskustvo straha ne može se mjeriti“) uvodi egzistencijalni strah, onaj koji ne proizlazi iz opasnosti, nego iz suočenja s ništa ili apsolutnom drugošću.

Pometnuće ploda ili 10. izvješće

„Majke ubojice učinile su više ubojstava nego svi krvnici zajedno od postanka svijeta.“ Rekao je jednom prigodom Astrogaru njegov mentor Gremori.

Evo astralnog autora Brčića i njegova svjetlosna uvida: autor navodi tipičnu demonsku rečenicu, punu moraliziranja, koja želi prenaglasiti ljudsku upletenost u zlo, a posebno perverznost kada zločin dolazi od nekoga tko je u idealu izvor života (majka). S realnošću takva rečenica baš i nema veze – žene, a posebno majke, čine drastično manji broj ubojstava od muškaraca. Naime, zloduh kombinira nekoliko logičkih skokova: pretpostavlja da je broj potencijalnih majki sličan ili jednak broju ubojstava; ignorira statističke brojke o ubojstvima (koja su gotovo u cijelosti muški fenomen); koristi se emocionalnom hiperbolom („majke ubojice“) kako bi izazvala moralni šok, a ne kako bi dala realan podatak; i ne najmanje važno zato što je na kraju: komprimira cijelu povijest čovječanstva u jednu manipulativnu sliku.

Pismo prikazuje vrlo mračno i teološki snažno zamišljen proces napasti, ali ono što u njemu pozitivno dolazi do izražaja – ne u glasovima zloduha, nego u onome što se između redaka ipak probija – jest visoka svijest o dostojanstvu ljudskog života, o ranjivosti savjesti i o duhovnim borbama koje se vode oko svakog čovjeka, a osobito oko nerođena života. Upravo time pismo posredno potvrđuje i ono što je korisno i spasonosno za čitatelja. Evo dijela pisma u kojem se mogu prepoznati i odlike antistila:

I onda je došao dan kad sam ugledao prve plodove svoga rada. Život se moje klijentice odnedavno iz temelja promijenio. Zapravo od te večeri kad su zakazala kontracepcijska sredstva započeo je nov život za nju i njezina partnera. Naoko sve bijaše isto za one koji gledaju u fasadu tog nazovi para, ali, uistinu, njihovi su odnosi doživjeli devastaciju. Prvih dana nakon promijenjenih okolnosti svađe su im bivale u granicama korektnosti da bi se ton iz dana u dan povisivao – potom su u sljedećoj fazi prešli na međusobno vrijeđanje, uvredljive riječi, a na kraju bi sve kulminiralo razbijanjem kućnih predmeta. Gledam s užitkom kako to novo stanje posljednjih dana guta snage i osobni život to dvoje mladih smrtnika, reducira im navike i hobije i unosi neki studeni nemir u njihov odnos. Odmah sam, uočivši ove nove okolnosti, kontaktirao s našim službenikom koji je bio zadužen za partnera moje klijentice. Koordinirali smo djelovanje i prvi su se rezultati pokazali za koji dan. Naravno da je taj klipan, budući da je svijet užitka smatrao svojim stečenim pravom, predložio mojoj klijentici abortus. Rekao joj je ozbiljnim tonom da on nije spreman za djecu, kao ni ona. Dakako da nije bio spreman jer je taj buntovni svatovski svirac i sebičnjak odbacivao sve što se nije uklapalo u njegovu viziju svijeta. Ono što me kod toga vitkog i ljepuškastog primitivca najviše veseli jest zadovoljavanje osnovnih animalnih apetita – to je ono čemu on više-manje teži, a isto tako procijenio sam da bi ga njegov destruktivni nagon lako mogao učiniti sudionikom zločina. No to zasada ostavljam po strani, a više me od opisivanja stavova, karaktera i težnji tog lakrdijaša razmetljiva izgleda zanima taktika kojom ćemo ga poticati da na najbolji način podupre moju klijenticu u činu ubojstva. Naime, slušajući njihove razgovore koji se sve više pretvaraju u svađe, primijetio sam da se on nikada u govoru ne koristi izrazom začeto dijete, nego ga, govoreći našim jezikom, koji je upio iz medija, definira pogrdnim izrazima kao skup stanica, ono ili embrij. U njegovim se stavovima očituju crte koje baštini svaki egocentrik pa s velikom vjerojatnošću mogu predvidjeti, ako kojim slučajem ona odluči roditi, on će sigurno napustiti nju i dijete. Čini mi se da i ona postaje svjesna te činjenice.

……..

Valja reći, dio žena 21. stoljeća ne osjeća nelagodu spram ovoga ogavnog čina, one vjeruju u napredak, vjeruju u pravo na izbor, vjeruju u znanost i slobodu odlučivanja, i ono najvažnije – one vjeruju u zabludu da su gospodarice svojih tijela. Neka i dalje žive u tim zabludama i neka je vječna slava ljudskoj pobuni i prkosu. No doskora dolaze besane noći mojoj klijentici, jer noći su tanak led svake čedoubojice: gdje god stane, propadat će zajedno s crnim mislima. Uvjeren sam da se za koji mjesec, kad agonija dobije na dramatičnosti, ona neće usuditi sama zakoračiti u noć jer će u snovima čuti osuđujući glas 'Majko, zašto si me ubila' ili 'Ubojico nevinih'. To će, dakako, biti moj glas. Svaki val misli koje ću dan za danom sijati u njezin um obarat će je novim teretom užasa – i zvat će je i usmjeravati u smrt, u besmisao i suicid. To bi bila kruna svega. (podebljao a.)

Prvo, u prikazu demonske taktike jasno se otkriva istina koju kršćanska tradicija uči: da je ljudska savjest duboko vezana uz istinu o dobru, te da svaki pokušaj manipulacije čovjekom počinje upravo nastojanjem da se savjest otupi i otuđi od izvora svjetla. Pismo, iako napisano iz perspektive zloduha, zapravo pruža vrlo preciznu antropološku dijagnozu: čovjek može biti ranjiv, ranjen obiteljskim lomovima, moralnim dezorijentacijama i kulturom površnosti, ali u njemu ipak ostaje nutarnji glas, nemir i slutnja svetosti života. To što demon u tekstu strahuje od „čudesnog osjećaja kojem ne može definirati ime“ – priznanje je da milost i naravni moralni zakon djeluju čak i u situacijama duboke izgubljenosti.

Drugo, u pismu se može prepoznati pozitivna potvrda vrijednosti savjetovanja, medicinske etike i hrabrosti onih koji unatoč pritiscima svjedoče za život. Liječnici koji odbijaju sudjelovati u pobačaju opisani su kao neprijateljski, ali iz toga proizlazi da njihovo držanje ima stvarnu snagu, da može zaustaviti destruktivnu dinamiku i vratiti Sandru u dodir s istinom o vlastitom dostojanstvu. To je kompliment savjesti profesionalaca i njihovu svjedočanstvu.

Treće, pismo potvrđuje ono što je kršćanski humanizam uvijek isticao: da zlo nije kreativno, da parazitira na slomovima, ranama, ovisnostima, površnostima. Čitatelj iz toga može iščitati ohrabrujuću poruku: gdje god postoji istina, dobrota, zajedništvo, gdje god postoji glas koji štiti ranjene – ondje zlo gubi tlo pod nogama. Čak i kada demon govori o svojim „uspjesima“, oni zapravo otkrivaju njegovu nemoć pred jednom jedinom iskrom nade u srcu klijentice.

Najpozitivniji element cijelog pisma jest upravo implicitno svjedočanstvo o Božjoj prisutnosti: demon koordinira, spletkari, plaši, ali istodobno strahuje od trenutka kada u Sandru dopre i najmanja zraka svjetla. Time pismo nenamjerno potvrđuje da je milost jača od tame, da se savjest može probuditi i da ni najranjiviji život nije bez zaštite.

U tom se napetom prostoru borbe otvara i nada: pismo, iako tamno, pokazuje zašto kršćanska poruka o svetosti života, nadi i neopozivoj vrijednosti svakog djeteta – pa i nerođenog – ima moć koju ni najperfidnija laž ne može dokraja zatamnjeti.

 Zašto oholost i zavist tako i uspijevaju i uspjevaju se

O ovim se dvama zlima govori u Astrogarovim i Gremorijevim pismima.

Oholost i zavist doista su sestre istog poremećaja pogleda – „dioptrijske pogreške duše“ (sintagmu dioptrijska pogreška, errore diottrico, upotrijebio je, samo za zavist, Erri De Luca, u djelu Pokušaji obeshrabrenja). Obje iskrivljuju vidokrug bića: čovjek više ne gleda stvarnost onakvom kakva jest, nego kroz zamućeno staklo vlastitog nezadovoljstva.

Oholost uzdiže sebe iznad mjere, tražeći nebo bez korijena; zavist obara pogled prema drugome, ali ne da bi učila, nego da bi oduzela. Prva se hrani iluzijom samodostatnosti, druga bolom zbog tuđe punine. No u objema je temeljna ista zabluda: zaborav vlastite istine, nesposobnost da se prebiva u vlastitom tlu i da se iz njega raste.

Upravo zato obje vode neuzemljenju – otuđenju od dara postojanja. One ne potiču stvaralački čin ni rast, nego pasivnost, jer ohol čovjek više ne vidi potrebu da se mijenja, a zavidan ne vjeruje da može. Tako se čovjek, umjesto da bude suradnik Boga u vlastitom oblikovanju, izručuje sili koja ga odvaja od života – sili usporedbe, natjecanja i duhovne inercije.

U konačnici, i oholost i zavist jesu pogrešnovidnost duha: umjesto da pogledom zahvate svjetlo, one ga lome pod pogrešnim kutom. Tek poniznost i zahvalnost ispravljaju tu dioptriju – vraćaju nam čisti vid kojim svijet, a i sebe, vidimo onakvima kakvi jesmo: nepotpuni, ali pozvani na rast.

Eh, sad!

Autor duhovnom, nikako duhovitom!, spektralnom analizom, svojim svjetlosnim uvidima, razlaže djelovanje zloduha.

Njegovo se djelo doima kao studija zloduhova djelovanja. U svom prikazu Ante Brčić odmiče se i od onih koji misle da se sa zloduhom može pregovarati, ironizirati, riječima mačevati… i od onih koji žive tako da ne vide niti osjećaju ništa drugo osim očaja.

Pogotovo oni koji žive u latentno zaglavljenom ruminirajućem očaju koji iz pozadine režira sve scenarije njihova života da toga oni ni svjesni nisu.

Koliki samo oko nas tako žive! Nije nam potrebna Linkejeva pomoć da ih prepoznamo. Zloduhovo je djelovanje u početku promišljeno zavodljivo i sitno, nalik je na prva dva listića izniknule biljke iz kojih se još ne zna u što će se biljka razviti. Tako ni njegovo zamamno djelovanje nije lako prepoznati. U početku se čini lakim njegovo zavodničko djelovanje da nas pridobije, s pomoću laži, kao što je pridobio Evu: Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo. (Post 3,5). Na kraju je Stonino djelovanje s čovjekom poput grma drače koji zaguši biljku, tako on zarobljuje one koji su se od Boga odmetnuli. Grm kakav god, ni svojom količinom ni oštrinom trnja ne može spriječiti Božji glas koji uvijek govori na razini dubljoj od kušnje i napasti.

Pa ako si, čovječe, i izgubio nadu za sebe, i prepustio se zaglavljeno rumninirajućem očaju, Bog na tebe nije zaboravio: 

Ne, neću te zapustiti i neću te ostaviti [podebljao a.]. (Heb 13,6).

Rudolf Ćurković

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.