Amigo je legenda

Opsežna knjiga Zvonimira Magdića «Bljeskovi i oluje hrvatskoga športa» nije, naravno, slučajno nazvana po pobjedničkim pothvatima Hrvatske vojske u Domovinskom ratu. Za autora su ovi kodni nazivi sinonimi trijumfa, kao i za sve nas, i to je jedina sveza s pravim ratom i ratovanjima, jer Magdić ne smatra športska nadmetanja nastavkom rata drugim sredstvima, nego se, štoviše zauzima za opušteno uživanje, za dolazak na stadione bez straha od nasilja, za igru po sebi, pa i bez obzira na rezultat, za lakoću i ljepotu, koje s pravom drži urođenim Hrvatima, darovitim u mnogim športovima. Uz nogometne velikane i utakmice za pamćenje, u Magdićevoj knjizi defiliraju i sjajni naši natjecatelji i natjecateljke u tenisu i rukometu, skijanju i atletici, košarci i vaterpolu.

Ne započinje Zvonimir Magdić, zvan Amigo, ovu knjigu također nimalo slučajno s dva velika hrvatska pilota , Vladimirom Krenom i Rudolfom Perešinom, koji su, svaki u svoje vrijeme, odbili pucati na Hrvate i zrakoplovima napustili tuđu vojsku. Njihovi domoljubni pothvati na svoj su način i športske pustolovine zrakoplovnih asova, a Vladimir Kren i inače nije bio imun od športa – bio je predsjednik Concordije, kluba iz hrvatske nogometne povijesti u kojoj Magdićevo srce, međutim, pripada Građanskom, jer su purgeri njegovo djetinjstvo i njegova mladost, a trener Martin Bukovi i golman Glaser njegovi vječni idoli. Upravo ta dvojica pomagat će dječaku Amigu koji se neoprezno približio vratnici i dobio loptu u trbuh – bolno ali slavno sjećanje mališana koji se otkad zna za sebe smucao uz nogometna igrališta i koji će postati športskim novinarom, jednim od najoriginalnijih što ih poznaje hrvatsko novinarstvo.

Često na margini, uporan i stalan u obrani svoga svjetonazora, svoga poimanja nogometa, svoga jezika i svoga stila, Magdić je tijekom komunističkoga nasilja nad ljudima i povijesnim činjenicama, branio istinu, a u slobodnoj, samostalnoj Hrvatskoj, posebno u kolumni «Hrvatskoga slova», otvorio dušu i briljantno klesao pleter poveznica u vremenu, donoseći u gotovo romantičnim slikama dah i duh, lik i priču, pa i angedotu iz onih razdoblja koje današnja športska publika ne pamti, uvijek nalazeći «žnoru» koja ih veže s modernim hrvatskim športom. U svemu tome, Magdić inzistira na činjenicama i šokira neupućene, kao, primjerice, podsjećanjem da je Hrvatska pod svojim imenom odigrala prvu reprezentativnu utakmicu već u vrijeme Banovine, u travnju l940. i okrenula Švicarsku 4: 0, kao što je Hrvatska igrala 1990. pod svojim imenom protiv SAD, premda je formalno još bila u sklopu Jugoslavije.

Ne dopušta Amigo krivotvorenje povijesti, pa podsjeća na nogometne utakmice u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, kada su igralo usporedo s ratovanjem, na šesticu Bugarima, na trijumf Građanskog nad mađarskim državnim prvakom, kada su purgeri jedva izvukli živu glavu, bombardirani iz engleskih zrakoplova već na peštanskom kolodvoru, a podsjeća, bogme, i na vrlo zanimljiv podatak – da je FIFA (Svjetski nogometni savez ) u srpnju l94l. primila Hrvatsku u članstvo. Kada više od pedeset godina poslije mlada, tek rođena demokratska Republika Hrvatska šalje molbu da bude primljena u FIFA , dobiva u srpnju l992. neočekivan odgovor: «Možemo potvrditi da je 48. redoviti kongres FIFA i službeno p o n o v n o primio vašu organizaciju u puno članstvo. «

Samo šest godina poslije pojave nove hrvatske države na političkom zemljovidu, Hrvatska je već treća na svijetu – na svjetskom prvenstvu u Francuskoj, kada su, kaže Amigo, Hrvati imali sve: imali su momčad, imali su izbornika, i imali su predsjednika, to jest dr. Franju Tuđmana (tu rečenicu napisao je Magdić u trenutku neuspjeha na jednom od sljedećih Mundiala, nap.a. ) Prati Magdić i sve što se događalo do toga trijumfa i ono što je bilo poslije, do Bilića i naših dana, do novog velikog očekivanja, kao što je desetljećima u dvadesetom stoljeću pratio sve krupne športske događaje, prati velike i male klubove, prati sudbine igrača i jedan je od rijetkih, ako ne i jedini, koji stalno promatra treninge posve mladih, te je gledao Cicu Kranjčara kada je ovaj imao deset godina, a gledao i Niku kada je ovaj imao deset. U trenutcima smanjene nogometne energije, Amigu i njegovim čitateljima uljepšavaju dane trijumfi Kostelićevih i sjajni momci Line Červara, Blanka Vlašić i hrvatski tenisači.

No, povijest uvijek korača uz Amiga, pa kako god da je zanesen suvremenom osobom i pothvatom, namah sklizne u uspomene, pa uz Ivaniševića, Ljubičića ili Ančića mora spomenuti Paladu, Punčeca i Kukuljevića, kada se l992. nađe na Olimpijadi u Barceloni, prisjeća se Barcelone iz sedamdesetih kada je tek paragvajska zastava podsjećala na Hrvatsku, a kada se u ovo doba naš barjak vije uz pobjednička postolja, prisjeća se svih hrvatskih športaša koji su nastupali po tuđim zastavama, i zato mu se diže kosa na glavi od različitih već postojećih ili najavljivanih regionalnih, zapadnobalkanskih liga koje vonjaju po trećoj Jugoslaviji ili nečemu sličnom, pa radićevski poručuje nogometašima: «Ne budite guske u magli.»

Poveznice i povijesne podsjetnice nižu se i kada Amigo s pravom inzistira na hrvatskoj slozi, slozi sjevera i juga Hrvatske, slozi Hrvatske i Herceg-Bosne. Kada Niko Kranjčar prelazi u Hajduk, Magdić podsjeća na Bernarda Vukasa, Zagrepčanina i nogometnog čarobnjaka koji je blistao u Splitu, ali i na gotovo nepoznatu priču o najpopularnijem pjevaču u NDH, Andriji Koncu, koji je branio za Hajduk, a zatim za HAŠK, i kojega su partizani ubili l945. kao i prvog velikog centarfora prije Ice Hitreca, Emila Peršku, koji je «osloboditelje» dočekao strojnicom pred svojom kućom na Ksaveru. Isti taj Perška, nota bene, zajedno s Hitrecom, Dolinarom i tolikim drugim športašima, spašavao je Židove – Perška je, primjerice, uspio isposlovati «ausvajz» za Davida Weissa.

Ime Ice Hitreca vjerojatno se najčešće ponavlja u ovih više od 400 stranica knjige «Bljeskovi i oluje hrvatskoga športa», jer on je za Amiga nedodirljiv, broj jedan svih vremena, broj jedan u Amigovih dvanaest veličanstvenih, među kojima je od igrača na prijelazu stoljeća samo Zvonimir Boban. Premda nije vidio Icu kako igra, svjedočanstva neospornih autoriteta toliko su snažna da im se Magdić priklonio na riječ, što je dirljivo jer je Hitrec igrao za HAŠK. Da bi ipak nekako uspostavio ravnotežu, Magdić zatim prisnažuje: «Građanski je imao devet velemajstora, a HAŠK samo Icu Hitreeca.»

Magdić piše u slikama i uspijeva mu, kao najboljim piscima, ocrtati čovjeka u nekoliko riječi, u nekoliko kratkih rečenica,pa bi po tom opisu jedan Rudi Stipković, i da nije znao za Vukasa, Bobeka, Čajkovskog ili Rudija Belina, za Antolkovića, Šukera, Asanovića ili Eduarda, za dva Markovića, Ćiru Blaževića, Otu Barića, Ivankovića ili Ivića - s lakoćom mogao nacrtati portret, a spomenuti su samo dio nepregledne galerije hrvatskih nogometaša, trenera i natjecatelja u drugim športovima koji su pronosili i pronose slavu hrvatskoga športa. Njima se pridružuju i pripadnici drugih nacija koji su impresionirali svijet i Amiga, posebno iz latinskoga kruga u kojemu se Magdić – zahvaljujući poznavanju španjolskog i portugalskog - snalazio kao riba u vodi.

I na kraju, rodu o jeziku. Naime, jezik i stil Zvonimira Magdića ne uklapaju se u standarde. Prepuno je tu zagrebačkih kajkavizama i zagrebačkih germanizama, pa i hrvatskih riječi iz vremena prije nasilja u dvije Jugoslavije, a podosta je tu i doskočica i dosjetaka, od onih koje se pamte o «malom zelenom « (Maradona, naravno) i «Šukeru s onoga svijeta « , ili slične. Krležu nije volio čitati, kaže, jer Miroslavu rečenica počinje na jednoj, a završava na trećoj stranici, i u tom buntu antikrležijanskom Magdić se okrenuo drugoj krajnosti, pa je te tri stranice sažeo u jednu, komprimiranu riječ, u tri ili četiri riječi koje podsjećaju na rečenicu, često praćenu uskličnikom. No ta rečenica ima smisla i naboja, ta rečenica ima boju i strast, tom rečenicom pisani su najbolji tekstovi u ovoj knjizi, čija je namjera sačuvati hrvatske športske heroje u kolektivnoj svijesti hrvatskoga naroda. Amigo je u tomu potpuno uspio – junaci športskih oluja uzneseni su u mit i legendu, kao što bi trebali biti i heroji prave «Oluje».

Hrvoje Hitrec

{mxc}